Mentalitet je naš najveći neprijatelj. Zbog mentaliteta smo poletjeli u neslućene visine, nakon plasmana na SP, umišljajući kako trebamo biti svjetski prvaci, ili igrati najmanje u polufinalu, a zbog mentaliteta smo pomislili i da ćemo se bez problema plasirati na Euro u kvalifikacijama iz kojih su po dvije selekcije išle dalje.
Ko je kriv?
Zbog mentaliteta, onog našeg, balkanskog, pomislili smo da ne treba analizirati protivnike, već da se dovoljno pojaviti na terenu i zbog mentaliteta, smo bili ubjeđeni da je sve ono što radimo ispravno, piše Oslobođenje.
Zbog mentaliteta, u kojem najviše nedostaje karaktera, protiv Irske smo pali šapatom, jer smo bili ubjeđeni da smo bolja ekipa, a oni su nas dobili upravo onako kako smo mi trebali njih - borbom, krvlju, znojem, srcem.
Mi to nismo imali i nismo otišli na Euro, iako smo, vjerovatno, bolja reprezentacija i pojedinačno i kvalitetom. Međutim, na terenu to nije izgledalo baš tako, a i za to je kriv naš mentalitet.
Uz sve to, "generali poslije bitke", znaju ko je kriv, što je kriv i zbog čega, a uz sve to - zna da bi on sigurno bolje.
Igrači koji su istrčali na teren u Dublinu su najbolje što BiH ima u ovom trenutku. Oni su izbor Mehmeda Baždarevića, koji je proširio krug kandidata za bh. selekciju. Može mu se tek prigovoriti to što nema Semira Štilića ili što forsira pozive za igrače bez kluba, ali ne može mu se spočitati hrabrost s kojom je krenuo u ove kvalifikacije.
Imali smo dva boda nakon četiri kola, uz poraze od Kipra i Izraela, uz Andoru, najslabije selekcije u grupi, a očekivalo nas je još šest mečeva. Imali smo igrače koji su van forme i koji ne igraju za svoje timove i na kraju smo se dočepali baraža u kojem su, već istrošeni, igrači podbacili.
Najbolji i najgori
Dobili smo Milana Đurića i Edina Cocalića, dobili smo odgovore kako je igrati bez najboljih i dobili smo odgovore koliko nas malo dijeli od ispunjenja snova i sunovrata u ambis.
Ipak, nema tu previše filozofije - od onih od kojih smo najviše očekivali, dobili smo najmanje i tu je generalno problem. Nedostajalo je mnogo toga, a jasno je kako je i igračima vjerovatno teško, ali ko ih pita. Oni su ti koji su držali sve u svojim rukama i nisu uspjeli.
Oni su najbolji i najgori, a zapravo su, uz pojedine izuzetke, skupina solidnih evropskih igrača, koji na terenu moraju ostaviti i posljednji atom snage ukoliko žele pobijediti. Ukoliko ih u budućnosti tako budemo gledali i predstavljali, biće lakše i njima i nama, ali i navijačima, koji ponekad imaju prevelika očekivanja, uprkos limitiranosti ekipe.
Svi oni koju su bili u Dublinu, mogli su vidjeti s čim irci raspolažu i koliko je to zapravo veliko u odnosu na nas, počev od mentaliteta, pa do infrastrukture.
Međutim, sa nonšalantnim pristupom - lako ćemo ili bolji smo, porazi su neizbježni i bit će ih sve više.
Uz sve to, jasno je i da treba napraviti nekoliko rezova, a znamo da će ih biti. Što prinudnih, što očekivanih, što neočekivanih. Svi će u kvalifikacijama krenuti od 0.
Jeste li dali sve od sebe?
Od Begovića, preko Spahića i Lulića, sve do Džeke i Džeke i svi oni se trebaju pogledati u ogledalo i zapitati se - jesmo li dali sve od sebe? Jesmo li mogli bolje? Jesmo li mogli više? I zašto nismo to uradili?
Svježa krv je neminovnost i na tome treba insistirati, ali i na nešto drugačijem ponašanju naših reprezentativaca, koji će do naredne godine imati dovoljno vremena da razmisle u čemu su oni pogriješili, a nadajmo se da će u međuvremenu i svi ostali izanalizirati svoje eventualne greške, koje su napravili.
Kako bivši stručni štab, tako i novi, pa i N/FSBiH, ali i navijači, a pogotovo mi novinari. Niko nije bezgrešan, ali u budućnosti se greške moraju svesti na minimum, kako bismo ponovo dohvatili neko veliko takmičenje.
Ko je kriv?
Zbog mentaliteta, onog našeg, balkanskog, pomislili smo da ne treba analizirati protivnike, već da se dovoljno pojaviti na terenu i zbog mentaliteta, smo bili ubjeđeni da je sve ono što radimo ispravno, piše Oslobođenje.
Zbog mentaliteta, u kojem najviše nedostaje karaktera, protiv Irske smo pali šapatom, jer smo bili ubjeđeni da smo bolja ekipa, a oni su nas dobili upravo onako kako smo mi trebali njih - borbom, krvlju, znojem, srcem.
Mi to nismo imali i nismo otišli na Euro, iako smo, vjerovatno, bolja reprezentacija i pojedinačno i kvalitetom. Međutim, na terenu to nije izgledalo baš tako, a i za to je kriv naš mentalitet.
Uz sve to, "generali poslije bitke", znaju ko je kriv, što je kriv i zbog čega, a uz sve to - zna da bi on sigurno bolje.
Igrači koji su istrčali na teren u Dublinu su najbolje što BiH ima u ovom trenutku. Oni su izbor Mehmeda Baždarevića, koji je proširio krug kandidata za bh. selekciju. Može mu se tek prigovoriti to što nema Semira Štilića ili što forsira pozive za igrače bez kluba, ali ne može mu se spočitati hrabrost s kojom je krenuo u ove kvalifikacije.
Imali smo dva boda nakon četiri kola, uz poraze od Kipra i Izraela, uz Andoru, najslabije selekcije u grupi, a očekivalo nas je još šest mečeva. Imali smo igrače koji su van forme i koji ne igraju za svoje timove i na kraju smo se dočepali baraža u kojem su, već istrošeni, igrači podbacili.
Najbolji i najgori
Dobili smo Milana Đurića i Edina Cocalića, dobili smo odgovore kako je igrati bez najboljih i dobili smo odgovore koliko nas malo dijeli od ispunjenja snova i sunovrata u ambis.
Ipak, nema tu previše filozofije - od onih od kojih smo najviše očekivali, dobili smo najmanje i tu je generalno problem. Nedostajalo je mnogo toga, a jasno je kako je i igračima vjerovatno teško, ali ko ih pita. Oni su ti koji su držali sve u svojim rukama i nisu uspjeli.
Oni su najbolji i najgori, a zapravo su, uz pojedine izuzetke, skupina solidnih evropskih igrača, koji na terenu moraju ostaviti i posljednji atom snage ukoliko žele pobijediti. Ukoliko ih u budućnosti tako budemo gledali i predstavljali, biće lakše i njima i nama, ali i navijačima, koji ponekad imaju prevelika očekivanja, uprkos limitiranosti ekipe.
Svi oni koju su bili u Dublinu, mogli su vidjeti s čim irci raspolažu i koliko je to zapravo veliko u odnosu na nas, počev od mentaliteta, pa do infrastrukture.
Međutim, sa nonšalantnim pristupom - lako ćemo ili bolji smo, porazi su neizbježni i bit će ih sve više.
Uz sve to, jasno je i da treba napraviti nekoliko rezova, a znamo da će ih biti. Što prinudnih, što očekivanih, što neočekivanih. Svi će u kvalifikacijama krenuti od 0.
Jeste li dali sve od sebe?
Od Begovića, preko Spahića i Lulića, sve do Džeke i Džeke i svi oni se trebaju pogledati u ogledalo i zapitati se - jesmo li dali sve od sebe? Jesmo li mogli bolje? Jesmo li mogli više? I zašto nismo to uradili?
Svježa krv je neminovnost i na tome treba insistirati, ali i na nešto drugačijem ponašanju naših reprezentativaca, koji će do naredne godine imati dovoljno vremena da razmisle u čemu su oni pogriješili, a nadajmo se da će u međuvremenu i svi ostali izanalizirati svoje eventualne greške, koje su napravili.
Kako bivši stručni štab, tako i novi, pa i N/FSBiH, ali i navijači, a pogotovo mi novinari. Niko nije bezgrešan, ali u budućnosti se greške moraju svesti na minimum, kako bismo ponovo dohvatili neko veliko takmičenje.
