Malo je trenera koji u svojoj karijeri s klupe predvode toliko “mečeva istine” kao što to čini Safet Sušić.
To su oni mečevi u kojima se pokazuje pravo lice. Ili jesi ili nisi. Popularni Pape kao igrač nije imao mnogo takvih, pošto mu nije trebalo mnogo vremena da svima pokaže svoj izvanserijski talent i da svi njegov talent prihvate. Brzo je javnost shvatila da u Papetu leži igrač svjetske klase, a na njemu je bilo da to njeguje.
Međutim, velika je razlika između demonstriranja nogometnih vještina u kopačkama i odijelu. Kao igrač možeš doživjeti povredu, ali teško ćeš zbog eventualnog ispadanja iz forme nakon povratka s terapije doživjeti kritike. Obično su navijači spremni čekati da ponovno budeš fit i kreneš izvlačiti zečeve iz šešira. S mjestom trenera je druga priča. Kad konci jednom puknu, poželjan je novi početak s novim grbom na prsima. Zato se često moraš dokazivati. Istina, rijetko se dokazuješ na istom mjestu…
Ili voljen ili omražen
Još od dolaska na selektorsku klupu, Sušić pozamašnu masu uvjerava da su konci pod kontrolom, a prilično velik dio javnosti otpočetka smatra da nikad nisu ni bili dovoljno zategnuti. Vremenom se broj takvih povećavao, dok se broj selektorovih poklonika smanjivao. I tako je, po jednima, već davno dokazao da nije pravi “šaptač Zmajevima”, dok će drugi uskliknuti: ”Ko jeste ako on nije?!” No, svi će se složiti da je Pape nekoliko puta rekao svoje: ili da je odličan, ili da je veoma loš. Neopredijeljenih nema pošto je u nepunih pet godina koliko sjedi na klupi naše fudbalske reprezentacije, barem kad je riječ o trenerskim sposobnostima, uradio toliko toga da publiku bukvalno podijeli na one koji ga vole i na one koji ga mrze.
Historija će ga pamtiti kao prvog koji nas je odveo na veliko takmičenje. Čak ako to i ne ponovi u ovim kvalifikacijama, kako vrijeme bude odmicalo, sve negativne kritike će tonuti, a ostat će boldiran Brazil i Papetovi Zmajevi. Tako će ga budućnost pamtiti. Ali, baš kao što stara slava pametnog ne uspava, tako ni navedena činjenica ne bi smjela u san odvesti selektora i igrače, jer u oba slučaja, i kod slavne prošlosti i kod traga ostavljenog za buduće generacije, samo sadašnjost može trpjeti. A sadašnjost kaže da je Kipar otvorio veliku ranu koja se mora krpiti protiv Walesa i Belgije. Nimalo lahak zadatak.
Bez rušenja velikana
Ova dva meča upravo zbog toga zaslužuju da ih se nazove “mečevima istine”, a prva rečenica da je selektor vodio naš tim u više takvih mečeva nije slučajna. Naime, ovo je treći kvalifikacioni ciklus u kojem Pape predvodi Zmajeve. Računajući utakmicu s Kiprom i tri utakmice na Mundijalu, to je ukupno 26 takmičarskih utakmica u kojima je omjer od 15 pobjeda, četiri neriješene i sedam poraza, uz gol-razliku 54:26.
Po dvaput smo igrali s Francuzima i Portugalcima i protiv njih smo skupili dva remija i dva poraza, primivši devet pogodaka a postigavši tri. Protiv Nigerije i Argentine smo igrali po jednom i izgubili uz gol-razliku 1:3. Polovičan učinak imamo protiv Slovaka i Rumuna (pobjedu i poraz). Oba puta smo dobili Bjeloruse (2:0 i 1:0), a ostali smo neporaženi od Grčke (0:0 i 3:1), što je najveći uspjeh Safeta Sušića. Upisali smo pet pobjeda, šest poraza i tri remija. Sedmi poraz je ovaj posljednji od Kipra (1:2), a četvrti remi s Albanijom u gostima (1:1). Dakle, u navedenih 16 mečeva, gol-razlika glasi 16:22. Preostalih deset mečeva, odnosno deset pobjeda stiglo je protiv Litvanije (dvaput), Liechtensteina (dvaput), Latvije (dvaput), Luxembourga (dvaput), Albanije i Irana. U tih deset pobjeda utisnuta je i izrazito dobra gol-razlika, jer smo protiv ovih protivnika postigli 38 golova, a primili samo četiri.
Slučajni prolaznik ili vizionar
Jasno je da u utakmicama u kojima nemamo ulogu favorita imamo velikih problema. Zbog toga postoje sumnje da selektor ne izvlači najbolje iz reprezentacije koja, kad okupi najbolje igrače, vrijedi više od 120 miliona eura. Čak petnaest igrača naše zemlje nastupa u najboljih pet liga Evrope, a to su: Begović, Džeko, Bešić (Engleska), Pjanić, Lulić, Zukanović (Italija), Prcić (Francuska), Medunjanin (Španija), Spahić, Kolašinac, Bičakčić, Mujdža, Salihović, Hajrović i Ibišević (Njemačka). Doduše, njih četvero se nastanilo ovog ljeta u navedene zemlje (Bešić, Medunjanin, Hajrović, Zukanović), dok je Prcić tek počeo igrati za naš nacionalni tim.
Upravo iz razloga što imamo ozbiljan tim, te što smo, računajući reprezentacije s većom reputacijom, samo protiv Grčke i Bjelorusije pokazali rutinu, kazujemo da Sušića, koji uskoro puni pet godina na klupi reprezentacije, ponovno čekaju “mečevi istine”. Sa četiri boda iz ove dvije utak U nepunih pet godina koliko Sušić boravi na klupi naše fudbalske reprezentacije, barem kad je riječ o trenerskim sposobnostima, uradio je toliko toga da publiku bukvalno podijeli na one koji ga vole i na one koji ga mrze mice ušutkao bi kritičare na duže vrijeme, sa dva boda produžio bi sebi rok, a sve ispod toga bio bi vjerovatno dokaz da je bio bliže građaninu koji je imao sreću da živi u vremenu Bosninog “dream teama” negoli treneru koji je od nečeg prosječnog napravio brend.
Razdvojiti emocije od posla
Spahić, Zakarić, Salihović i Bičakčić povrijeđeni, a kao zamjena pozvan samo Josip Kvesić iz Željezničara. Kvesić može pokriti samo poziciju lijevog beka, dok, naprimjer, Zukanović može pokriti poziciju štopera, ali i beka po potrebi. Očito relacija Sušić – Zukanović ne fercera otkako se desio slučaj “Viza za Ameriku”. Trenutno od štopera zdrave imamo Šunjića te Vranješa kojeg je Sušić pozvao kao štopera, da bi sada počeo razmišljati o postavljanju Hadžića ili Bešića na to mjesto, jer ne vjeruje u Vranješa koji je tek nedavno pronašao klub. Zašto ga je ikako zvao ako nije prva opcija kad su ostali povrijeđeni i zar nemamo još nekog kome se mogao uputiti poziv (Samir Kerla je ponajbolji štoper litvanske A lige, o Edinu Cocaliću se dugo pričalo)?
To su oni mečevi u kojima se pokazuje pravo lice. Ili jesi ili nisi. Popularni Pape kao igrač nije imao mnogo takvih, pošto mu nije trebalo mnogo vremena da svima pokaže svoj izvanserijski talent i da svi njegov talent prihvate. Brzo je javnost shvatila da u Papetu leži igrač svjetske klase, a na njemu je bilo da to njeguje.
Međutim, velika je razlika između demonstriranja nogometnih vještina u kopačkama i odijelu. Kao igrač možeš doživjeti povredu, ali teško ćeš zbog eventualnog ispadanja iz forme nakon povratka s terapije doživjeti kritike. Obično su navijači spremni čekati da ponovno budeš fit i kreneš izvlačiti zečeve iz šešira. S mjestom trenera je druga priča. Kad konci jednom puknu, poželjan je novi početak s novim grbom na prsima. Zato se često moraš dokazivati. Istina, rijetko se dokazuješ na istom mjestu…
Ili voljen ili omražen
Još od dolaska na selektorsku klupu, Sušić pozamašnu masu uvjerava da su konci pod kontrolom, a prilično velik dio javnosti otpočetka smatra da nikad nisu ni bili dovoljno zategnuti. Vremenom se broj takvih povećavao, dok se broj selektorovih poklonika smanjivao. I tako je, po jednima, već davno dokazao da nije pravi “šaptač Zmajevima”, dok će drugi uskliknuti: ”Ko jeste ako on nije?!” No, svi će se složiti da je Pape nekoliko puta rekao svoje: ili da je odličan, ili da je veoma loš. Neopredijeljenih nema pošto je u nepunih pet godina koliko sjedi na klupi naše fudbalske reprezentacije, barem kad je riječ o trenerskim sposobnostima, uradio toliko toga da publiku bukvalno podijeli na one koji ga vole i na one koji ga mrze.
Historija će ga pamtiti kao prvog koji nas je odveo na veliko takmičenje. Čak ako to i ne ponovi u ovim kvalifikacijama, kako vrijeme bude odmicalo, sve negativne kritike će tonuti, a ostat će boldiran Brazil i Papetovi Zmajevi. Tako će ga budućnost pamtiti. Ali, baš kao što stara slava pametnog ne uspava, tako ni navedena činjenica ne bi smjela u san odvesti selektora i igrače, jer u oba slučaja, i kod slavne prošlosti i kod traga ostavljenog za buduće generacije, samo sadašnjost može trpjeti. A sadašnjost kaže da je Kipar otvorio veliku ranu koja se mora krpiti protiv Walesa i Belgije. Nimalo lahak zadatak.
Bez rušenja velikana
Ova dva meča upravo zbog toga zaslužuju da ih se nazove “mečevima istine”, a prva rečenica da je selektor vodio naš tim u više takvih mečeva nije slučajna. Naime, ovo je treći kvalifikacioni ciklus u kojem Pape predvodi Zmajeve. Računajući utakmicu s Kiprom i tri utakmice na Mundijalu, to je ukupno 26 takmičarskih utakmica u kojima je omjer od 15 pobjeda, četiri neriješene i sedam poraza, uz gol-razliku 54:26.
Po dvaput smo igrali s Francuzima i Portugalcima i protiv njih smo skupili dva remija i dva poraza, primivši devet pogodaka a postigavši tri. Protiv Nigerije i Argentine smo igrali po jednom i izgubili uz gol-razliku 1:3. Polovičan učinak imamo protiv Slovaka i Rumuna (pobjedu i poraz). Oba puta smo dobili Bjeloruse (2:0 i 1:0), a ostali smo neporaženi od Grčke (0:0 i 3:1), što je najveći uspjeh Safeta Sušića. Upisali smo pet pobjeda, šest poraza i tri remija. Sedmi poraz je ovaj posljednji od Kipra (1:2), a četvrti remi s Albanijom u gostima (1:1). Dakle, u navedenih 16 mečeva, gol-razlika glasi 16:22. Preostalih deset mečeva, odnosno deset pobjeda stiglo je protiv Litvanije (dvaput), Liechtensteina (dvaput), Latvije (dvaput), Luxembourga (dvaput), Albanije i Irana. U tih deset pobjeda utisnuta je i izrazito dobra gol-razlika, jer smo protiv ovih protivnika postigli 38 golova, a primili samo četiri.
Slučajni prolaznik ili vizionar
Jasno je da u utakmicama u kojima nemamo ulogu favorita imamo velikih problema. Zbog toga postoje sumnje da selektor ne izvlači najbolje iz reprezentacije koja, kad okupi najbolje igrače, vrijedi više od 120 miliona eura. Čak petnaest igrača naše zemlje nastupa u najboljih pet liga Evrope, a to su: Begović, Džeko, Bešić (Engleska), Pjanić, Lulić, Zukanović (Italija), Prcić (Francuska), Medunjanin (Španija), Spahić, Kolašinac, Bičakčić, Mujdža, Salihović, Hajrović i Ibišević (Njemačka). Doduše, njih četvero se nastanilo ovog ljeta u navedene zemlje (Bešić, Medunjanin, Hajrović, Zukanović), dok je Prcić tek počeo igrati za naš nacionalni tim.
Upravo iz razloga što imamo ozbiljan tim, te što smo, računajući reprezentacije s većom reputacijom, samo protiv Grčke i Bjelorusije pokazali rutinu, kazujemo da Sušića, koji uskoro puni pet godina na klupi reprezentacije, ponovno čekaju “mečevi istine”. Sa četiri boda iz ove dvije utak U nepunih pet godina koliko Sušić boravi na klupi naše fudbalske reprezentacije, barem kad je riječ o trenerskim sposobnostima, uradio je toliko toga da publiku bukvalno podijeli na one koji ga vole i na one koji ga mrze mice ušutkao bi kritičare na duže vrijeme, sa dva boda produžio bi sebi rok, a sve ispod toga bio bi vjerovatno dokaz da je bio bliže građaninu koji je imao sreću da živi u vremenu Bosninog “dream teama” negoli treneru koji je od nečeg prosječnog napravio brend.
Razdvojiti emocije od posla
Spahić, Zakarić, Salihović i Bičakčić povrijeđeni, a kao zamjena pozvan samo Josip Kvesić iz Željezničara. Kvesić može pokriti samo poziciju lijevog beka, dok, naprimjer, Zukanović može pokriti poziciju štopera, ali i beka po potrebi. Očito relacija Sušić – Zukanović ne fercera otkako se desio slučaj “Viza za Ameriku”. Trenutno od štopera zdrave imamo Šunjića te Vranješa kojeg je Sušić pozvao kao štopera, da bi sada počeo razmišljati o postavljanju Hadžića ili Bešića na to mjesto, jer ne vjeruje u Vranješa koji je tek nedavno pronašao klub. Zašto ga je ikako zvao ako nije prva opcija kad su ostali povrijeđeni i zar nemamo još nekog kome se mogao uputiti poziv (Samir Kerla je ponajbolji štoper litvanske A lige, o Edinu Cocaliću se dugo pričalo)?
