Nwankwo Noukem ima devet godina. Za Bosnu i Hercegovinu čuo je jednom, ne zna gdje se ta zemlja nalazi niti ga to previše interesuje. Jedina poveznica između nas i dječaka iz predgrađa Kigalija je specijalni paket koji mu je prije šest mjeseci poslala njemu najdraža tetka iz Manchestera.
U paketu pored svega što već identično šalju sve tetke bez obzira iz kojeg dijela svijeta, našao se i rođendanski poklon za Nwankwa. Svijetlo plavi dres sa brojem deset na leđima.
Zbog tog paketa i tog rođendanskog poklona Nwankwo Nouken dok bosonog trči za loptom na prašnjavom zemljanom terenu osnovne škole „Paul Rusesabagina”, svaki svoj dribling i svaki svoj gol proslavlja glasno uzvikujući:
Oooo…. Edin Džeko!
Zahvaljujući tom paketu, tačnije njegovom sadržaju jedan devetogodišnji dječak iz Ruande neće moći spavati u noći sa subote na nedjelju. Neće moći spavati zbog nervoze, euforija i adrenalin će mu grčit tijelo, cupkat će nogama, izgristi će zanoktice, a na pitanje vlastite majke: „Drago dijete šta ti je?“ kratko će odgovorit: „Majko danas igra Bosna i Hercegovina protiv Argentine“.
Identično poput našeg devetogodišnjeg navijača iz Ruande i mi ćemo napokon dočekati taj 15. juni 2014. godine.
Te noći na brazilskoj Marakani napokon će nam se iz sjećanja potisnuti Danska sa Martinom Jorgensenom, Stadion Luž, prečke Ibričića i stravični izraz lica Zlatana Muslimovića, a Pariza i Nasrijevog penala iz 78. minute kao da nikad nije bilo.
Te noći zaboravit ćemo visokog predstavnika, entitete i kantone, naše konstutivne narode, Sejdića i njegovog kolegu Fincija. Na pamet nam neće pasti Dragan Čović, Zlatko Lagumdžija, definitivno ni Milorad Dodik, a kamoli Bakir Izetbegović.
Njima u ovoj priči nema mjesta.
Ovo Svjetsko prvenstvo je ekskluzivno rezervisano samo za nas, za onih jedanaest plavobijelih koji će te noći otpjevati himnu bez riječi pod reflektorima brazilske Marakane i čovjeka koji nam je svojim golovima omogućio da i mi barem jednom budemo dio Pannijevog svijeta ljepljivih sličica.
Al’ ko bi prije deset godina rekao da će nekadašnji „grbavički kloc“ danas proslavljati titule najjače svjetske lige omotan našom zastavom te da će sa svojih devet golova u kvalifikaciji za Svjetsko prvenstvo učiniti nas ponosnim što smo sticajem okolnosti, iz te njegove Bosne i Hercegovine.
Samo rijetki, samo oni koji su se usudili vjerovati u kržljavog, za naše fudbalske eksperte smotanog i isuviše visokog osamnaestogodišnjeg momka sa klupe za rezervne igrače sarajevskog Želježničara.
Da je daleko od kloca, letve, parmak i da su naši eksperti kao i obično pogriješili pokazao im je onog drugog juna 2007. godine kada je u trećoj minuti sudijske nadoknade prvog poluvremena na stadionu Koševo sa ivice šesnaesterca zakucao Rustu Recbera, a i loptu pod rašlje.
Kako bi to rekli naši sportski novinari sve ostalo je istorija.
A u tom istorijskom biltenu reprezentacije Bosne i Hercegovine ostaće upisano da je Edin Džeko najbolji strijelac naše reprezentacija i da je do sad u plavobijelom dresu odigrao 61 utakmicu postigavši 35 golova.
Statistički podaci pokazuju da u periodu Svjetskog prvenstva raste prodaja televizora. Ja bih vam preporučio da nađete žiranta, podignete nenamjenski kredit i kupite sebi najveći televizor koji vam može stati u dnevni boravak.
U paketu pored svega što već identično šalju sve tetke bez obzira iz kojeg dijela svijeta, našao se i rođendanski poklon za Nwankwa. Svijetlo plavi dres sa brojem deset na leđima.
Zbog tog paketa i tog rođendanskog poklona Nwankwo Nouken dok bosonog trči za loptom na prašnjavom zemljanom terenu osnovne škole „Paul Rusesabagina”, svaki svoj dribling i svaki svoj gol proslavlja glasno uzvikujući:
Oooo…. Edin Džeko!
Zahvaljujući tom paketu, tačnije njegovom sadržaju jedan devetogodišnji dječak iz Ruande neće moći spavati u noći sa subote na nedjelju. Neće moći spavati zbog nervoze, euforija i adrenalin će mu grčit tijelo, cupkat će nogama, izgristi će zanoktice, a na pitanje vlastite majke: „Drago dijete šta ti je?“ kratko će odgovorit: „Majko danas igra Bosna i Hercegovina protiv Argentine“.
Identično poput našeg devetogodišnjeg navijača iz Ruande i mi ćemo napokon dočekati taj 15. juni 2014. godine.
Te noći na brazilskoj Marakani napokon će nam se iz sjećanja potisnuti Danska sa Martinom Jorgensenom, Stadion Luž, prečke Ibričića i stravični izraz lica Zlatana Muslimovića, a Pariza i Nasrijevog penala iz 78. minute kao da nikad nije bilo.
Te noći zaboravit ćemo visokog predstavnika, entitete i kantone, naše konstutivne narode, Sejdića i njegovog kolegu Fincija. Na pamet nam neće pasti Dragan Čović, Zlatko Lagumdžija, definitivno ni Milorad Dodik, a kamoli Bakir Izetbegović.
Njima u ovoj priči nema mjesta.
Ovo Svjetsko prvenstvo je ekskluzivno rezervisano samo za nas, za onih jedanaest plavobijelih koji će te noći otpjevati himnu bez riječi pod reflektorima brazilske Marakane i čovjeka koji nam je svojim golovima omogućio da i mi barem jednom budemo dio Pannijevog svijeta ljepljivih sličica.
Al’ ko bi prije deset godina rekao da će nekadašnji „grbavički kloc“ danas proslavljati titule najjače svjetske lige omotan našom zastavom te da će sa svojih devet golova u kvalifikaciji za Svjetsko prvenstvo učiniti nas ponosnim što smo sticajem okolnosti, iz te njegove Bosne i Hercegovine.
Samo rijetki, samo oni koji su se usudili vjerovati u kržljavog, za naše fudbalske eksperte smotanog i isuviše visokog osamnaestogodišnjeg momka sa klupe za rezervne igrače sarajevskog Želježničara.
Da je daleko od kloca, letve, parmak i da su naši eksperti kao i obično pogriješili pokazao im je onog drugog juna 2007. godine kada je u trećoj minuti sudijske nadoknade prvog poluvremena na stadionu Koševo sa ivice šesnaesterca zakucao Rustu Recbera, a i loptu pod rašlje.
Kako bi to rekli naši sportski novinari sve ostalo je istorija.
A u tom istorijskom biltenu reprezentacije Bosne i Hercegovine ostaće upisano da je Edin Džeko najbolji strijelac naše reprezentacija i da je do sad u plavobijelom dresu odigrao 61 utakmicu postigavši 35 golova.
Statistički podaci pokazuju da u periodu Svjetskog prvenstva raste prodaja televizora. Ja bih vam preporučio da nađete žiranta, podignete nenamjenski kredit i kupite sebi najveći televizor koji vam može stati u dnevni boravak.
