Bliži se kraj 2015. godine, a na reprezentativni fudbal već je spušten zastor. Bh. fudbalske selekcije ne mogu se pohvaliti nekim značajnijim uspjesima u tekućoj godini. Seniori, predvođeni selektorom Mehmedom Baždarevićem, nisu se uspjeli plasirati na Evropsko prvenstvo.
Eliminirani su u baražu od Irske, a sličnim putem su kročile i mlađe selekcije, o kojima će biti riječi u ovom broju
Počet ćemo s našim kadetima, koji su, možemo slobodno reći, jedini osvjetlali obraz bh. fudbala. Na turniru koji se odigrao u Moldaviji, odnosno u prvom krugu kvalifikacija, U17 reprezentacija se sa dvije pobjede i jednim porazom uspjela plasirati u elitni krug kvalifikacija.
Izabranici Sakiba Malkočevića savladali su Moldaviju i Estoniju, dok su od Škotske pretrpjeli poraz. Ovi rezultati bili su dovoljni za drugu poziciju u grupi.
Juniori su pak ispali već nakon prvog kruga kvalifikacija. Iako su započeli pobjedom nad Turskom rezultatom 2:1, u naredne dvije utakmice doživjeli su poraze od Ukrajine i Azerbejdžana, te se već nakon uvodnog turnira opraštaju od daljeg natjecanja. Nije da nismo navikli. Iako nam je u određenim kombinacijama i poraz od Azerbejdžana odgovarao, u tom slučaju Turska nije smjela savladati Ukrajinu, ali upravo se to desilo. Iako su gubili 3:0, Turci do kraja prave preokret i dolaze do trijumfa rezultatom 4:3.
I dok su za kadete i juniore kvalifikacije završene, barem onaj prvi stupanj, U21 selekcija ima odigrati još četiri utakmice, ali, s obzirom na postignute rezultate, izabranici Darka Nestorovića gotovo su izgubili svaku šansu da se domognu barem baraža.
Nakon četiri utakmice, imaju jedan neriješen rezultat i tri poraza, među kojima je i onaj od Kazahstana, fudbalske “velesile”, koja je do te utakmice imala svega osam pobjeda u proteklih 10 godina. Pravo se čudo fudbalsko treba desiti, kako bi naša mlada reprezentacija ugledala svjetla Poljske, zemlje u kojoj se održava naredno Evropsko prvenstvo za mlađe uzraste.
Ko je odgovoran za neuspjeh?
I unatoč silnim neuspjesima, još gledamo iste ljude na selektorskim pozicijama. Zašto je to tako, znaju samo ljudi u Fudbalskom savezu BiH. Niko ne preuzima odgovornost za neuspjeh, a unutar Saveza se šuti. Sakib Malkočević je na klupi U17 reprezentacije već četiri i po godine, mandat koji malo ko dobije u bilo kojoj evropskoj selekciji istog uzrasta.
Za to vrijeme, kadetska reprezentacija je odigrala pet kvalifikacijskih turnira, dvaput je eliminirana već u prvom krugu, dok je triput izborila plasman u elitnu rundu, uključujući i ovaj posljednji nastup. Uspjeh, ako ga uopće možemo tako nazvati, koji ne raduje pretjerano.
I dok u većini evropskih reprezentacija već nakon prvog mandata i evetualnog neuspjeha selektori bivaju smijenjeni, naš Savez je iznova i iznova davao nove prilike selektorima. Zašto? To znaju samo oni. Malkočević je bio najbliži prošle godine da odvede kadete na prvo Evropsko prvenstvo, kad je gol-razlika odlučila da nas na tabeli Škotska preskoči, i to je jedino vrijedno spomena glede njegovog mandata. Naravno, osim ako se ne slave uspjesi plasmana u elitnu rundu kvalifikacija, što bi otprilike bilo u ravni da vam je drago kad vam školarac jedinicu ispravi dvojkom u dnevniku. Nije loše, ispravljena ocjena, ali daleko od nečega čime se možete pohvaliti.
Usporedbe radi, za to vrijeme je Hrvatska igrala na dva evropska prvenstva, rezultat – ispadanje u grupnoj fazi i četvrtfinale, i na jednom svjetskom prvenstvu, gdje je došla do četvrtfinala. Ne igraju u Hrvatskoj planetarne zvijezde niti imaju superjaku domaću ligu pa da to može biti opravdanje. Selekcija koja je igrala četvrtfinale Evropskog prvenstva bila je sastavljena od igrača iz domaćeg prvenstva, a samo su dva fudbalera bila iz stranih klubova, konkretno iz Parme i Barcelone.
Ista je stvar i s juniorskom, odnosno U19 selekcijom. Otkako je Toni Karačić na čelu, a to je četiri i po godine, baš kao i Malkočević, juniori su triput igrali elitnu rundu, dok su dvaput bivali eliminirani već u prvom krugu kvalifikacija. I za razliku od svojih mlađih kolega, juniori nisu uspjeli biti barem blizu plasmana.
Da se ne ponavljamo, reći ćemo da stanje nije bolje ni u U21 reprezentaciji. Dakle, za sva tri mlađa uzrasta jedno je zajedničko, a to je neuspjeh, ma koliko to neko želio predstaviti drukčije. I dok Srbija na Svjetskom prvenstvu za igrače do 20 godina prkosi svjetskim velesilama i uzima zlato, dok Hrvatska igra osminu finala Svjetskog prvenstva za fudbalere do 17 godina i na proste faktore “rastavlja” jednu Njemačku, do tada se u Fudbalskom savezu diče plasmanom u elitni krug kvalifikacija. Za bh. javnost i dalje su mitski događaji evropsko ili svjetsko prvenstvo, nešto o čemu se priča ali ga niko nikad nije vidio. Tu su barem susjedne zemlje da razbiju iluzije i pokažu da su ta mjesta stvarna, pa i idilična. Kao kad shvatite da, ustvari, košmar nije san, već ružna java.
Podobnost ispred sposobnosti
Već je naveden jedan nonsens i osnovna greška u vođenju mlađih selekcija, a to je da tako dug period jedan čovjek vodi reprezentaciju. Ako nije uspio, a evidentno je da nisu ni Malkočević ni Karačić, onda se šansa daje novim ljudima. Te selekcije u drugim zemljama služe, uz ostalo, i mlađim trenerima da ispeku zanat i dokažu svoj rad. Ako ne uspiju, na kormilo dolazi novi.
Drugi problem, a možda i generalno najveći kočničar ne samo mlađih uzrasta nego i cjelokupnog bh. fudbala, jeste nacionalni ključ. To je dubok problem koji se teško da iskorijeniti. Na kraju, po principu trojstva satkana je cjelokupna država sa svojim političkim sistemom, pa kako očekivati da Fudbalski savez bude drukčije uređen.
Međutim, to ne bi ni bio toliki problem da je osnovna referenca ljudi koji se postavljaju na selektorske funkcije – stručnost. Šta je Sakiba Malkočevića gurnulo u prvi red kandidata za selektora U17 selekcija? Trenirao Slobodu, bez nekog uspjeha vrijednog spomena, nakon čega preuzima kadetsku selekciju BiH. Sa svojih 50 godina, nije baš ni u cvijetu trenerske mladosti i ne spada u kategoriju perspektivnih trenera kojima treba dati šansu da se dokažu.
Sličnu biografiju ima i Toni Karačić. Pored tačke “uspjesi” mu je prazan prostor. Vodio je kao šef struke jednu sezonu Široki Brijeg, bio pomoćni trener, a nakon toga dolazi na kormilo juniorske reprezentacije.
Najuspješniji od trojice spomenutih je Darko Nestorović, mada je i ta stavka relativna. U Premijer ligu BiH je uveo Rudar Prijedor i Radnik, a još je trenirao Slobodu iz Mrkonjić-Grada i Sutjesku iz Foče. Zajedničko i u tom trenutku najvažnije za svu trojicu jeste da su imali adekvatno ime i prezime, da ne kažemo podobno, sve ostalo ne ide u njihovu korist. Nije problem što će Srbin, Hrvat ili Bošnjak voditi neku od selekcija, poredajte ih po selekcijama kako želite, ali zar se ne može naći stručan čovjek, koji je svojim radom zaslužio datu funkciju? Neko ko je naprimjer s juniorima ili kadetima postao prvak Premijer lige na klupskom nivou? Da je pokazao da zna raditi, prepoznati talent u mlađim kategorijama?
Savez ne radi svoj posao
U Fudbalskom savezu za mlađe uzraste baš i nemaju sluha. Plasman na Svjetsko prvenstvo smirio je strasti kod mnogih i izazvao buru emocija kod građana. Kako i ne bi – prvi je to plasman na jedno veliko takmičenje. Odlaskom na Mundijal, Savez je zaradio 10-ak miliona eura. Igračima i stručnom štabu pripala je polovina, dok je ostatak otišao na račun Saveza, dakle cifra od oko pet miliona eura. Sasvim dovoljno novca za izgradnju jednog modernog fudbalskog kampa. Da li se sličan gradi ili planira izgraditi? Naravno da je odgovor negativan. Da se bar dio novca uložio u izgradnju nacionalne fudbalske akademije, kakvu naprimjer ima Hrvatska, a da ne govorimo o Njemačkoj, Španiji… Ali ne, to nije predviđeno projektom.
Kao usporedbu uzet ćemo Njemačku koja je, nakon kraha nacionalnog fudbala početkom milenija, uložila 300 miliona eura u izgradnju akademija širom zemlje kao dugoročni projekt. Naravno da se ne možemo porediti s Njemačkom, skoro pa ni po čemu, ali ako su Nijemci zgradili 10, 20 ili više akademija, možemo li mi bar jednu? Pod ovu tačku se može svrstati i oslanjanje na domaće snage, odnosno igrače iz premijerligaških klubova, što je opet usko povezano sa spomenutim ulaganjem u infrastrukturu.
Kako vrijeme odmiče, sve je manje igrača koji su rođeni u Njemačkoj, Švedskoj, Austriji ili bilo kojoj drugoj evropskoj državi, a koji će osjećati potrebu da nose dres naše reprezentacije. To je prirodan tok stvari, jer ti dječaci nemaju mnogo toga zajedničkog s maticama svojih predaka. Rođeni su izvan BiH, odgajani i školovani, fudbalsko znanje stekli izvan BiH, pa po kojoj logici očekujemo da se oni odreknu svega toga i dođu igrati za BiH?! Njima je dodirna tačka s Bosnom i Hercegovinom to što ih roditelji jednom ili dvaput godišnje dovedu na ljetovanje ili zimovanje u ovdašnje krajeve i ništa više. Iz tog razloga crvene lampice odavno gore u našem Fudbalskom savezu, ali oni čiji je to posao, ne mare previše za tim.
Može li ružno pače izrasti u labuda?
Već sad, a za pet ili više godina posebno, najveći oslonac u građenju kadra bilo koje selekcije bit će fudbaleri iz Premijer lige. Iste one lige od koje su čelnici NS-a davno digli ruke. Odavno je ispričana priča o (ne)kvalitetu Premijer lige, ali ona je, kao baza budućih igrača, neminovnost, a ne pitanje izbora. Na Savezu je da se, u saradnji s klubovima, pobrine za stanje unutar lige i radi na poboljšanju njenog kvaliteta. Godinama je ona ružno pače bh. fudbala, a da li će se na kraju pretvoriti u labuda, u velikoj mjeri ovisi o volji ljudi poput Elvedina Begića, predsjednika Saveza, Darka Ljubojevića, potpredsjednika, i ostalih.
Ne smije se zaboraviti da je u Premijer ligi BiH svoj debi imao i najbolji strijelac u historiji fudbalske reprezentacije BiH Edin Džeko, mada njegov primjer nije baš najsretniji, jer je naš fudbal napustio vrlo rano. Međutim, on je pokazatelj da sa ispravnim radom i premijerligaški fudbaleri mogu dobaciti do jačih i razvijenijih liga i postati značajni faktori u svjetskim klubovima.
Naravno, svaka priča ima dvije strane, pa tako i ova o kapitenu naše reprezentacije. Dok Edin pokazuje zašto u Premijer ligu BiH vrijedi ulagati, imena klubova za koje je nastupao pokazuju zašto je naš fudbal u teškoj situaciji. Edin se “klesao” u češkom niželigašu Usti nad Labem, a uz dužno poštovanje tamošnjeg fudbala, mogao je bolji tretman dobiti u Željezničaru. Potencijala poput Edina Džeke je u ovoj ligi bilo i poslije njega, ali s njima se veoma loše radilo, pa je našem savezu sada da ih kanališe i usmjeri. Hoće li naši igrači za pet ili deset godina pojačati velikane iz Španije, Engleske i Njemačke ili velikane iz Kazahstana, Azerbejdžana i Uzbekistana, ovisi isključivo o tome kakve će uvjete za rad u klubovima te igračima kreirati Fudbalski savez. Talenta imamo i to je već dokazano, a sve ostalo je samo traženje izgovora.
Eliminirani su u baražu od Irske, a sličnim putem su kročile i mlađe selekcije, o kojima će biti riječi u ovom broju
Počet ćemo s našim kadetima, koji su, možemo slobodno reći, jedini osvjetlali obraz bh. fudbala. Na turniru koji se odigrao u Moldaviji, odnosno u prvom krugu kvalifikacija, U17 reprezentacija se sa dvije pobjede i jednim porazom uspjela plasirati u elitni krug kvalifikacija.
Izabranici Sakiba Malkočevića savladali su Moldaviju i Estoniju, dok su od Škotske pretrpjeli poraz. Ovi rezultati bili su dovoljni za drugu poziciju u grupi.
Juniori su pak ispali već nakon prvog kruga kvalifikacija. Iako su započeli pobjedom nad Turskom rezultatom 2:1, u naredne dvije utakmice doživjeli su poraze od Ukrajine i Azerbejdžana, te se već nakon uvodnog turnira opraštaju od daljeg natjecanja. Nije da nismo navikli. Iako nam je u određenim kombinacijama i poraz od Azerbejdžana odgovarao, u tom slučaju Turska nije smjela savladati Ukrajinu, ali upravo se to desilo. Iako su gubili 3:0, Turci do kraja prave preokret i dolaze do trijumfa rezultatom 4:3.
I dok su za kadete i juniore kvalifikacije završene, barem onaj prvi stupanj, U21 selekcija ima odigrati još četiri utakmice, ali, s obzirom na postignute rezultate, izabranici Darka Nestorovića gotovo su izgubili svaku šansu da se domognu barem baraža.
Nakon četiri utakmice, imaju jedan neriješen rezultat i tri poraza, među kojima je i onaj od Kazahstana, fudbalske “velesile”, koja je do te utakmice imala svega osam pobjeda u proteklih 10 godina. Pravo se čudo fudbalsko treba desiti, kako bi naša mlada reprezentacija ugledala svjetla Poljske, zemlje u kojoj se održava naredno Evropsko prvenstvo za mlađe uzraste.
Ko je odgovoran za neuspjeh?
I unatoč silnim neuspjesima, još gledamo iste ljude na selektorskim pozicijama. Zašto je to tako, znaju samo ljudi u Fudbalskom savezu BiH. Niko ne preuzima odgovornost za neuspjeh, a unutar Saveza se šuti. Sakib Malkočević je na klupi U17 reprezentacije već četiri i po godine, mandat koji malo ko dobije u bilo kojoj evropskoj selekciji istog uzrasta.
Za to vrijeme, kadetska reprezentacija je odigrala pet kvalifikacijskih turnira, dvaput je eliminirana već u prvom krugu, dok je triput izborila plasman u elitnu rundu, uključujući i ovaj posljednji nastup. Uspjeh, ako ga uopće možemo tako nazvati, koji ne raduje pretjerano.
I dok u većini evropskih reprezentacija već nakon prvog mandata i evetualnog neuspjeha selektori bivaju smijenjeni, naš Savez je iznova i iznova davao nove prilike selektorima. Zašto? To znaju samo oni. Malkočević je bio najbliži prošle godine da odvede kadete na prvo Evropsko prvenstvo, kad je gol-razlika odlučila da nas na tabeli Škotska preskoči, i to je jedino vrijedno spomena glede njegovog mandata. Naravno, osim ako se ne slave uspjesi plasmana u elitnu rundu kvalifikacija, što bi otprilike bilo u ravni da vam je drago kad vam školarac jedinicu ispravi dvojkom u dnevniku. Nije loše, ispravljena ocjena, ali daleko od nečega čime se možete pohvaliti.
Usporedbe radi, za to vrijeme je Hrvatska igrala na dva evropska prvenstva, rezultat – ispadanje u grupnoj fazi i četvrtfinale, i na jednom svjetskom prvenstvu, gdje je došla do četvrtfinala. Ne igraju u Hrvatskoj planetarne zvijezde niti imaju superjaku domaću ligu pa da to može biti opravdanje. Selekcija koja je igrala četvrtfinale Evropskog prvenstva bila je sastavljena od igrača iz domaćeg prvenstva, a samo su dva fudbalera bila iz stranih klubova, konkretno iz Parme i Barcelone.
Ista je stvar i s juniorskom, odnosno U19 selekcijom. Otkako je Toni Karačić na čelu, a to je četiri i po godine, baš kao i Malkočević, juniori su triput igrali elitnu rundu, dok su dvaput bivali eliminirani već u prvom krugu kvalifikacija. I za razliku od svojih mlađih kolega, juniori nisu uspjeli biti barem blizu plasmana.
Da se ne ponavljamo, reći ćemo da stanje nije bolje ni u U21 reprezentaciji. Dakle, za sva tri mlađa uzrasta jedno je zajedničko, a to je neuspjeh, ma koliko to neko želio predstaviti drukčije. I dok Srbija na Svjetskom prvenstvu za igrače do 20 godina prkosi svjetskim velesilama i uzima zlato, dok Hrvatska igra osminu finala Svjetskog prvenstva za fudbalere do 17 godina i na proste faktore “rastavlja” jednu Njemačku, do tada se u Fudbalskom savezu diče plasmanom u elitni krug kvalifikacija. Za bh. javnost i dalje su mitski događaji evropsko ili svjetsko prvenstvo, nešto o čemu se priča ali ga niko nikad nije vidio. Tu su barem susjedne zemlje da razbiju iluzije i pokažu da su ta mjesta stvarna, pa i idilična. Kao kad shvatite da, ustvari, košmar nije san, već ružna java.
Podobnost ispred sposobnosti
Već je naveden jedan nonsens i osnovna greška u vođenju mlađih selekcija, a to je da tako dug period jedan čovjek vodi reprezentaciju. Ako nije uspio, a evidentno je da nisu ni Malkočević ni Karačić, onda se šansa daje novim ljudima. Te selekcije u drugim zemljama služe, uz ostalo, i mlađim trenerima da ispeku zanat i dokažu svoj rad. Ako ne uspiju, na kormilo dolazi novi.
Drugi problem, a možda i generalno najveći kočničar ne samo mlađih uzrasta nego i cjelokupnog bh. fudbala, jeste nacionalni ključ. To je dubok problem koji se teško da iskorijeniti. Na kraju, po principu trojstva satkana je cjelokupna država sa svojim političkim sistemom, pa kako očekivati da Fudbalski savez bude drukčije uređen.
Međutim, to ne bi ni bio toliki problem da je osnovna referenca ljudi koji se postavljaju na selektorske funkcije – stručnost. Šta je Sakiba Malkočevića gurnulo u prvi red kandidata za selektora U17 selekcija? Trenirao Slobodu, bez nekog uspjeha vrijednog spomena, nakon čega preuzima kadetsku selekciju BiH. Sa svojih 50 godina, nije baš ni u cvijetu trenerske mladosti i ne spada u kategoriju perspektivnih trenera kojima treba dati šansu da se dokažu.
Sličnu biografiju ima i Toni Karačić. Pored tačke “uspjesi” mu je prazan prostor. Vodio je kao šef struke jednu sezonu Široki Brijeg, bio pomoćni trener, a nakon toga dolazi na kormilo juniorske reprezentacije.
Najuspješniji od trojice spomenutih je Darko Nestorović, mada je i ta stavka relativna. U Premijer ligu BiH je uveo Rudar Prijedor i Radnik, a još je trenirao Slobodu iz Mrkonjić-Grada i Sutjesku iz Foče. Zajedničko i u tom trenutku najvažnije za svu trojicu jeste da su imali adekvatno ime i prezime, da ne kažemo podobno, sve ostalo ne ide u njihovu korist. Nije problem što će Srbin, Hrvat ili Bošnjak voditi neku od selekcija, poredajte ih po selekcijama kako želite, ali zar se ne može naći stručan čovjek, koji je svojim radom zaslužio datu funkciju? Neko ko je naprimjer s juniorima ili kadetima postao prvak Premijer lige na klupskom nivou? Da je pokazao da zna raditi, prepoznati talent u mlađim kategorijama?
Savez ne radi svoj posao
U Fudbalskom savezu za mlađe uzraste baš i nemaju sluha. Plasman na Svjetsko prvenstvo smirio je strasti kod mnogih i izazvao buru emocija kod građana. Kako i ne bi – prvi je to plasman na jedno veliko takmičenje. Odlaskom na Mundijal, Savez je zaradio 10-ak miliona eura. Igračima i stručnom štabu pripala je polovina, dok je ostatak otišao na račun Saveza, dakle cifra od oko pet miliona eura. Sasvim dovoljno novca za izgradnju jednog modernog fudbalskog kampa. Da li se sličan gradi ili planira izgraditi? Naravno da je odgovor negativan. Da se bar dio novca uložio u izgradnju nacionalne fudbalske akademije, kakvu naprimjer ima Hrvatska, a da ne govorimo o Njemačkoj, Španiji… Ali ne, to nije predviđeno projektom.
Kao usporedbu uzet ćemo Njemačku koja je, nakon kraha nacionalnog fudbala početkom milenija, uložila 300 miliona eura u izgradnju akademija širom zemlje kao dugoročni projekt. Naravno da se ne možemo porediti s Njemačkom, skoro pa ni po čemu, ali ako su Nijemci zgradili 10, 20 ili više akademija, možemo li mi bar jednu? Pod ovu tačku se može svrstati i oslanjanje na domaće snage, odnosno igrače iz premijerligaških klubova, što je opet usko povezano sa spomenutim ulaganjem u infrastrukturu.
Kako vrijeme odmiče, sve je manje igrača koji su rođeni u Njemačkoj, Švedskoj, Austriji ili bilo kojoj drugoj evropskoj državi, a koji će osjećati potrebu da nose dres naše reprezentacije. To je prirodan tok stvari, jer ti dječaci nemaju mnogo toga zajedničkog s maticama svojih predaka. Rođeni su izvan BiH, odgajani i školovani, fudbalsko znanje stekli izvan BiH, pa po kojoj logici očekujemo da se oni odreknu svega toga i dođu igrati za BiH?! Njima je dodirna tačka s Bosnom i Hercegovinom to što ih roditelji jednom ili dvaput godišnje dovedu na ljetovanje ili zimovanje u ovdašnje krajeve i ništa više. Iz tog razloga crvene lampice odavno gore u našem Fudbalskom savezu, ali oni čiji je to posao, ne mare previše za tim.
Može li ružno pače izrasti u labuda?
Već sad, a za pet ili više godina posebno, najveći oslonac u građenju kadra bilo koje selekcije bit će fudbaleri iz Premijer lige. Iste one lige od koje su čelnici NS-a davno digli ruke. Odavno je ispričana priča o (ne)kvalitetu Premijer lige, ali ona je, kao baza budućih igrača, neminovnost, a ne pitanje izbora. Na Savezu je da se, u saradnji s klubovima, pobrine za stanje unutar lige i radi na poboljšanju njenog kvaliteta. Godinama je ona ružno pače bh. fudbala, a da li će se na kraju pretvoriti u labuda, u velikoj mjeri ovisi o volji ljudi poput Elvedina Begića, predsjednika Saveza, Darka Ljubojevića, potpredsjednika, i ostalih.
Ne smije se zaboraviti da je u Premijer ligi BiH svoj debi imao i najbolji strijelac u historiji fudbalske reprezentacije BiH Edin Džeko, mada njegov primjer nije baš najsretniji, jer je naš fudbal napustio vrlo rano. Međutim, on je pokazatelj da sa ispravnim radom i premijerligaški fudbaleri mogu dobaciti do jačih i razvijenijih liga i postati značajni faktori u svjetskim klubovima.
Naravno, svaka priča ima dvije strane, pa tako i ova o kapitenu naše reprezentacije. Dok Edin pokazuje zašto u Premijer ligu BiH vrijedi ulagati, imena klubova za koje je nastupao pokazuju zašto je naš fudbal u teškoj situaciji. Edin se “klesao” u češkom niželigašu Usti nad Labem, a uz dužno poštovanje tamošnjeg fudbala, mogao je bolji tretman dobiti u Željezničaru. Potencijala poput Edina Džeke je u ovoj ligi bilo i poslije njega, ali s njima se veoma loše radilo, pa je našem savezu sada da ih kanališe i usmjeri. Hoće li naši igrači za pet ili deset godina pojačati velikane iz Španije, Engleske i Njemačke ili velikane iz Kazahstana, Azerbejdžana i Uzbekistana, ovisi isključivo o tome kakve će uvjete za rad u klubovima te igračima kreirati Fudbalski savez. Talenta imamo i to je već dokazano, a sve ostalo je samo traženje izgovora.
