Iza nas je godina za pamćenje. Nezaboravna godina.
Zmajevi su u ljeto 2014. godine igrali na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Rukometni Zmajevi se pripremaju za Katar. Kakav nagovještaj nove 2015. godine. Ipak, sada pišemo o nogometnoj, reprezentativnoj 2014. godini.
Safetu Sušiću je 2014. godina ostala istovremeno u najljepšem i najgorem sjećanju.Bio je heroj nacije i "luzer". Ličnom zaslugom i za jedno i drugo...
Po čemu ćemo pamtiti nogometnu godinu iza nas? Po mnogo čemu. Prije samog odlaska u Brazil na svečarskoj večeri "Put u Brazil", nakon poljubaca, slatkorječitih stihova, govora, pjesme, u pauzama je bilo ganjanja, prijetnji, psovki, naguravanja... Istih onih koji su u Dom Mladih došli sa svečanim pozivnicama kao VIP gosti. Dakle, članova nogometne vlade.
Mi smo samo posmatrali, a, navodno i danas se vuku repovi te "svečane" večere. Sve se to dešavalo posljednjih sati one 2013. godine u kojoj smo osigurali plasman golom Vede Ibiševića u Kaunasu, za učešće u Brazilu.
I onda nekoliko mjeseci zatišja, do Insbruka gdje je pukla bruka. Tamo je bilo svega i svačega. Taman da narod ima o čemu pričati do Brazila. Tako je i bilo. Samo su poplave koje su zahvatile cijelu BiH na kratko prekinule priče koje su ušle u svaki dom Bosanaca i Hercegovca. Ovdje i u Dijaspori.
Juni i toliko sanjani,čekani mundijal. I to baš Brazil, gdje sam još "96" bio sa Ljiljanima. No, ovo je nešto drugo. U Brazil smo otišli da radimo, da uživamo, izvještavamo s prvog mundijala naše reprezentacije.
Čaše i drugi brazilski suveniri iz Guaruže još uvjek u meni bude poseban osjećaj. Izvjesna, tamnoputa, šarmantna Brazilka Roberta Medeiros, s kojom sam u sitne sate na fb još uvjek misli da sam jedan od trenera naše reprezentacije. Zbog gabarita, šuškavca i kačketa koji mi je selektor poklonio, vjeruje da sam Sušić. Taguje Roberta Medeiros svaku moju sliku, lajka šta pišem po zidu, o Nikiću, Zjaji, kada najavljujem sadržaj svakog novog Sporta... Roberta je nešto najljepše, a bilo je puni lijepih zgoda koje su mi se desile u Brazilu. Nije me ništa koštala, a bilo lijepo...
Salvador je bio crni grad za nas novinare.Jer niko u Guaruži nije ozbiljno shvatao upozorenja kolege nam Bakira Tire koji je danima upozoravao da vani ne smijemo nigdje sa tehničkim pomagalima, aparatima, satom, mobitelom...
- Ako već izlazite u šetnju ponesite samo "prezervative" i nešto malo para- govorio nam je kolega Tiro koji se držao hotela i taksija.
Prvi dani u Riju, na Copacabani bili su za pamćenje. U Riju si, na čuvenoj plaži, a imaš osjećaj da si negdje na svom terenu. Sve naši ljudi, navijači, raja, Fanatikosi, Zmajevi Posavine, Odžaka, Ljuti Krajišnici...
Jedva se u toj masi razdraganih bh navijača primijeti Rio Ferdinand, Roberto Karlos i druge nogometne bivše i sadašnje zvijezde.
A, tek naš apartman. Sramota. S prozora puca pogleda na čuvenu plažu. U baštama se zalijevamo kafom iz Vispaka, iz čuvene džinovske džezve, slikamo s rajom i u čudu gledam kako čelnici NSBiH, Dino Begić, Darko Ljubojević, Ivan Beus, slobodno paradiraju kroz razdragane mase. Onima koji su ih prepoznali daju autograme, slikaju se, časte se turama...
A još "dojučer" navijači su nosili jasno i vidno označene likove bivših čelnika saveza "Wanted"... Oni su se vozili blindiranim autima do stadiona i natrag u hotel, a ovi slobodno šetkaju....
Šta je Safet najavio?
Zanimljive su bile šetnje Safeta Sušića i njegovih saradnika. Pape. Tomo, Borče, Balja, imali su običaj do pred ponoć, a nakon svake večere prošetati koji kilometar oko hotela. Tradicija je to koja je krenula s Ilidže... Kada smo upratili njihovu rutu i mi novinari smo baš na tom pravcu tražili neki "granap" da se namirimo. I tu bile padale šale, prepričavanje, " kako je vama, kako vama, jel skupo, imali žena, šta se priča dole u Bosni itd"... Te neformalne pressice su za nas bile najbolje.
Zbog jedne takve sam zamalo "stradao". Nakon poraza od Nigerije, a noć prije meča s Iranom Safet mi pred kolegama svjedocima kaže kako je odlučio povući se.
- Ne mogu ja ovo više izdržati. Pogotovo kada se čujem s kćerkom, sinom, sa svojima i osjetim kako oni sve ovo proživljavaju, potrese me i pitam se imali sve ovo smisla. Ne vjerujem da ću ostati na ovoj poziciji kada se vratim iz Brazila- povjerio nam se Pape.
Nakon utakmice s Iranom i naše historijske pobjede, selektora sam na pressici pitao "Da li je ovo vaš posljednji meč na klupi. Vaš oproštajni?
- Jeste, ali ovdje u Brazilu. Oproštajni s mundijala- , sa osmjehom je Sušić najavio preokret u mojoj priči koju sam noć prije složio na nekih sedam, osam novinarskih kartica. Naslov je sve govorio " Povlačim se nakon Brazila". Odmah nakon pressice u mix zoni pitao sam selektora, jel se šalio. Šta je ozbiljno, ono što nam je rekao tokom šetnje ili sada na pressu? Helem, moj prvi tekst je nestao je jednim stiskom "delete". Šteta da selektor nije ostao pri svojoj odluci.
Možda bi i danas u očima raje bio heroj, a ne "luzer". Kakvim ga ja ne smatram. Da je poslušao sebe osjećaj nakon telefonskih razgovora sa svojom porodicom, i meni bi bilo lakše. Ne bi se mučio oko novog teksta... Sve nakon Brazila i Kipra već je poznato.
Meša je novi selektor. Startao je u Zenici, u press sobi "tri sa tri". U sunčanom decembarskom danu posljednjih sati 2014. godine Meša nastavlja tamo gdje je Pape stao.
Sa dva boda i sigurnom šesticom iz mečeva s Andorom, te dva domaća s konkurentima Izraelom i Velsom, eto nas s pobjedama opet u Francuskoj. Tamo gdje smo jednom bili, gdje su nas zaustavili. Pita li se neko kako je sada Safetu? Pape uživa daleko od naše zbilje. Dočekat će nagodbom ili sudskim putem, svoje pare, naći će novi angažman. S vremenom će u očima raje biti heroj, jedini selektor koji nas je odveo na veliko takmičenje, na mundijal...
Meša, na prvi pogled raji iskren, simpatičan, susretljiv, čak i ako odvede Zmajeve pred Trijumfalnu kapiju, nikad neće biti slavljen i hvaljen poput Safeta. A, niti kuđen i optuživan. Ne samo zato što Pape nije bio Begićev izbor ni u prvom, ni u drugom mandatu. Meša i dino su školski drugovi. "Od kolijevke pa do groba, kažu najljepše je đačko doba".
U subotu sam u Zenici vidio Faruka Hadžibegića. Dostojanstveno je vodio kampanju, još gospodskije podnio poraz. Prevarili su ga pajdaši s kojima je kartao. Blefirali su. I onda se sjetim jedne nedavne Farukove izjave.
- Zamalo nisam umro što nisam bio sa svojom reprezentacijom u Brazilu, jer nisam želio nikome remetiti mir. Sve je to život...
A, Faruk je sa svojim ambasadorima poturio leđa kada je bilo najpotrebnije. Imalo se šta pokazati čelnicima Uefe i Fife kada su nas predstavljali Bajević, Osim, Barbarez, Hadžibegić...
Brazil je iza nas, ostvareni san... Francuska je još daleko.
Zmajevi su u ljeto 2014. godine igrali na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Rukometni Zmajevi se pripremaju za Katar. Kakav nagovještaj nove 2015. godine. Ipak, sada pišemo o nogometnoj, reprezentativnoj 2014. godini.
Safetu Sušiću je 2014. godina ostala istovremeno u najljepšem i najgorem sjećanju.Bio je heroj nacije i "luzer". Ličnom zaslugom i za jedno i drugo...
Po čemu ćemo pamtiti nogometnu godinu iza nas? Po mnogo čemu. Prije samog odlaska u Brazil na svečarskoj večeri "Put u Brazil", nakon poljubaca, slatkorječitih stihova, govora, pjesme, u pauzama je bilo ganjanja, prijetnji, psovki, naguravanja... Istih onih koji su u Dom Mladih došli sa svečanim pozivnicama kao VIP gosti. Dakle, članova nogometne vlade.
Mi smo samo posmatrali, a, navodno i danas se vuku repovi te "svečane" večere. Sve se to dešavalo posljednjih sati one 2013. godine u kojoj smo osigurali plasman golom Vede Ibiševića u Kaunasu, za učešće u Brazilu.
I onda nekoliko mjeseci zatišja, do Insbruka gdje je pukla bruka. Tamo je bilo svega i svačega. Taman da narod ima o čemu pričati do Brazila. Tako je i bilo. Samo su poplave koje su zahvatile cijelu BiH na kratko prekinule priče koje su ušle u svaki dom Bosanaca i Hercegovca. Ovdje i u Dijaspori.
Juni i toliko sanjani,čekani mundijal. I to baš Brazil, gdje sam još "96" bio sa Ljiljanima. No, ovo je nešto drugo. U Brazil smo otišli da radimo, da uživamo, izvještavamo s prvog mundijala naše reprezentacije.
Čaše i drugi brazilski suveniri iz Guaruže još uvjek u meni bude poseban osjećaj. Izvjesna, tamnoputa, šarmantna Brazilka Roberta Medeiros, s kojom sam u sitne sate na fb još uvjek misli da sam jedan od trenera naše reprezentacije. Zbog gabarita, šuškavca i kačketa koji mi je selektor poklonio, vjeruje da sam Sušić. Taguje Roberta Medeiros svaku moju sliku, lajka šta pišem po zidu, o Nikiću, Zjaji, kada najavljujem sadržaj svakog novog Sporta... Roberta je nešto najljepše, a bilo je puni lijepih zgoda koje su mi se desile u Brazilu. Nije me ništa koštala, a bilo lijepo...
Salvador je bio crni grad za nas novinare.Jer niko u Guaruži nije ozbiljno shvatao upozorenja kolege nam Bakira Tire koji je danima upozoravao da vani ne smijemo nigdje sa tehničkim pomagalima, aparatima, satom, mobitelom...
- Ako već izlazite u šetnju ponesite samo "prezervative" i nešto malo para- govorio nam je kolega Tiro koji se držao hotela i taksija.
Prvi dani u Riju, na Copacabani bili su za pamćenje. U Riju si, na čuvenoj plaži, a imaš osjećaj da si negdje na svom terenu. Sve naši ljudi, navijači, raja, Fanatikosi, Zmajevi Posavine, Odžaka, Ljuti Krajišnici...
Jedva se u toj masi razdraganih bh navijača primijeti Rio Ferdinand, Roberto Karlos i druge nogometne bivše i sadašnje zvijezde.
A, tek naš apartman. Sramota. S prozora puca pogleda na čuvenu plažu. U baštama se zalijevamo kafom iz Vispaka, iz čuvene džinovske džezve, slikamo s rajom i u čudu gledam kako čelnici NSBiH, Dino Begić, Darko Ljubojević, Ivan Beus, slobodno paradiraju kroz razdragane mase. Onima koji su ih prepoznali daju autograme, slikaju se, časte se turama...
A još "dojučer" navijači su nosili jasno i vidno označene likove bivših čelnika saveza "Wanted"... Oni su se vozili blindiranim autima do stadiona i natrag u hotel, a ovi slobodno šetkaju....
Šta je Safet najavio?
Zanimljive su bile šetnje Safeta Sušića i njegovih saradnika. Pape. Tomo, Borče, Balja, imali su običaj do pred ponoć, a nakon svake večere prošetati koji kilometar oko hotela. Tradicija je to koja je krenula s Ilidže... Kada smo upratili njihovu rutu i mi novinari smo baš na tom pravcu tražili neki "granap" da se namirimo. I tu bile padale šale, prepričavanje, " kako je vama, kako vama, jel skupo, imali žena, šta se priča dole u Bosni itd"... Te neformalne pressice su za nas bile najbolje.
Zbog jedne takve sam zamalo "stradao". Nakon poraza od Nigerije, a noć prije meča s Iranom Safet mi pred kolegama svjedocima kaže kako je odlučio povući se.
- Ne mogu ja ovo više izdržati. Pogotovo kada se čujem s kćerkom, sinom, sa svojima i osjetim kako oni sve ovo proživljavaju, potrese me i pitam se imali sve ovo smisla. Ne vjerujem da ću ostati na ovoj poziciji kada se vratim iz Brazila- povjerio nam se Pape.
Nakon utakmice s Iranom i naše historijske pobjede, selektora sam na pressici pitao "Da li je ovo vaš posljednji meč na klupi. Vaš oproštajni?
- Jeste, ali ovdje u Brazilu. Oproštajni s mundijala- , sa osmjehom je Sušić najavio preokret u mojoj priči koju sam noć prije složio na nekih sedam, osam novinarskih kartica. Naslov je sve govorio " Povlačim se nakon Brazila". Odmah nakon pressice u mix zoni pitao sam selektora, jel se šalio. Šta je ozbiljno, ono što nam je rekao tokom šetnje ili sada na pressu? Helem, moj prvi tekst je nestao je jednim stiskom "delete". Šteta da selektor nije ostao pri svojoj odluci.
Možda bi i danas u očima raje bio heroj, a ne "luzer". Kakvim ga ja ne smatram. Da je poslušao sebe osjećaj nakon telefonskih razgovora sa svojom porodicom, i meni bi bilo lakše. Ne bi se mučio oko novog teksta... Sve nakon Brazila i Kipra već je poznato.
Meša je novi selektor. Startao je u Zenici, u press sobi "tri sa tri". U sunčanom decembarskom danu posljednjih sati 2014. godine Meša nastavlja tamo gdje je Pape stao.
Sa dva boda i sigurnom šesticom iz mečeva s Andorom, te dva domaća s konkurentima Izraelom i Velsom, eto nas s pobjedama opet u Francuskoj. Tamo gdje smo jednom bili, gdje su nas zaustavili. Pita li se neko kako je sada Safetu? Pape uživa daleko od naše zbilje. Dočekat će nagodbom ili sudskim putem, svoje pare, naći će novi angažman. S vremenom će u očima raje biti heroj, jedini selektor koji nas je odveo na veliko takmičenje, na mundijal...
Meša, na prvi pogled raji iskren, simpatičan, susretljiv, čak i ako odvede Zmajeve pred Trijumfalnu kapiju, nikad neće biti slavljen i hvaljen poput Safeta. A, niti kuđen i optuživan. Ne samo zato što Pape nije bio Begićev izbor ni u prvom, ni u drugom mandatu. Meša i dino su školski drugovi. "Od kolijevke pa do groba, kažu najljepše je đačko doba".
U subotu sam u Zenici vidio Faruka Hadžibegića. Dostojanstveno je vodio kampanju, još gospodskije podnio poraz. Prevarili su ga pajdaši s kojima je kartao. Blefirali su. I onda se sjetim jedne nedavne Farukove izjave.
- Zamalo nisam umro što nisam bio sa svojom reprezentacijom u Brazilu, jer nisam želio nikome remetiti mir. Sve je to život...
A, Faruk je sa svojim ambasadorima poturio leđa kada je bilo najpotrebnije. Imalo se šta pokazati čelnicima Uefe i Fife kada su nas predstavljali Bajević, Osim, Barbarez, Hadžibegić...
Brazil je iza nas, ostvareni san... Francuska je još daleko.
