U fudbalu, baš kao i u životu, često se nametne potreba i ona umjesto koncepta odredi tok događaja.
Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba
Onaj ko to na vrijeme prepozna je – pobjednik. Selektor Švicarske, Nijemac Otmar Hitzfeld, iskusio je bukvalno sve u fudbalu: prvi (trenerski) posao je dobio prije 30 godina, u malom švicarskom klubu Zug, i od tada je osvojio 18 različitih naslova, uključujući i dvije Lige prvaka, s dva različita kluba – Borrusiom iz Dortmunda (1997.) i Bayernom iz Munchena (2001.). Brojevi obično ne lažu: statistički je Der General, kako ga zovu njemački mediji, najuspješniji njemački trener svih vremena. Računa se da je njegov najveći doprinos fudbalu činjenica da mu ekipe igraju “moderno”.
Šviceri nisu ekipa raskošnih talenata, tu uglavnom nema velikih poteza i majstorija, ali stari lisac zna da pobjeđuje onaj ko pritiskom osvoji sredinu. Na zadnjoj probi pred Svjetsko prvenstvo, u prijateljskoj utakmici s Peruom, sakrio je većinu aduta: slabašni Peru je odolijevao sve do 12 minuta pred kraj, “glavni” igrač ekipe Bayernov Xherdan Shaqiri, ušao je tek u 64. minuti, “razmrdao” igru i u 84. minuti postigao gol za 2:0. “Schweiz” je dotad igrala s pet veznih i samo jednim napadačem, baš kako je i Safet Sušić koncipirao igru Bosne i Hercegovine protiv Meksika.
Utakmica u Chicagu, zadnja provjera Zmajeva pred Brazil, nije bila neka igra koja će se predugo pamtiti, ali jeste bitna, jer se konačno, pojavljuju moguće konture postavke igre, i što je važnije ulijeva nadu da se Zmajevi iz Brazila neće vratiti odmah nakon prvog kola: neka rješenja je nametnula potreba (Hajrović kao neka vrsta "polušpica", iza Džeke), Salihović u zadnjem redu, a neka, opet i sreća jer je u Muhamedu Bešiću iz Ferencvarosa, prošlogodišnjem najboljem igraču mađarske lige, skoro s “neba” došao ne samo upotrebljiv, nego vrlo dobar igrač. Toni Šunjić se nametnuo, igra racionalno i sada je “strah” oko Spahića mnogo bolje raspoređen: uz zdravog Kolašinca, i Salihovića koji se na lijevoj strani mijenja s Lulićem, možda bi se mogla i relativizirati ona tvrdnja izašla u The Guardianu prije nekoliko mjeseci da je BiH ekipa koja kombinira “napadački raskoš s propustima u odbrani”. Plus, naravno, Begović, koji je u kontinuitetu naš najstandardniji igrač.
Žrtve sistema
Slijedeći pravilo zatvaranja sredine, naših pet (četiri i po, jer Bešić je više pomagao nazad, nego što je mogao dati naprijed) veznjaka izgledalo je sasvim solidno. Tu, istina, postoji dojam da lopta sporije ide kad su Misimović i Pjanić u igri, ali činjenica je da je Hajrović ekipi dao notu svježine i brzine. Sudeći po pripremnim utakmicama čini se da je Haris Medunjanin – formacijski, jedini pravi centralni vezni - ispao u drugi plan. Što u jednom smislu jeste nepravedno, ali šta onda reći za Vedada Ibiševića, koji je jedan od najzaslužnijih što je BiH uopće otišla u Brazil? Kako više ne postoje centarfori koji se ne vraćaju nazad, čovjek u napadu pred protivničkim golom, znači radnika manje pred svojim ili oko centra. A to, opet, znači “propuh” u vlastitom šesnaestercu.
Da brzina, općenito vlada modernim fudbalom, pokazali su u Pennsylvanniji, u prijateljskoj utakmici, naši protivnici iz kvalifikacija Grci, i mundijalski rivali iz grupe Argentinci. Utakmica koja je prštala od udaraca prema golu, istrčavanja po dubini, i kontranapada, u kojoj je Nigerija bila nešto bolja, ali je završilo nepopularnih 0-0. Takvih utakmica će na Svjetskom prvenstvu, barem u prvom krugu, biti najviše i zato ne treba insistirati na “visokom” konceptu: u tom smislu se Safet Sušić, izgleda, prisjetio posljednjeg Svjetskog prvenstva na kojem je igrao, onog u Italiji 1990. - samo genijima toga posla, poput Ivice Osima, moglo je uspjeti da ima tri ili četiri “spora” igrača (uključujući i samog Papeta, tada 36-godišnjaka), a da mu ekipa ne igra sporo, nego da lopta teče najkraćim mogućim putem. I da pritom vidimo nešto za oko, i za dušu.
Utakmice s Meksikom i Obalom Slonovače mogu i ne moraju značiti mnogo, ali je najvažnije da smo ih dobili. Praksa priprema za Mundijale često nas uči i tome da ekipe koje dobivaju pripreme utakmice, ne moraju nastaviti s time i u takmičarskom dijelu, ali ko god pomisli da je svejedno hoće li pobijediti ili izgubiti vjerovatno ga čeka ovo drugo.
Dakle, sada izgleda jasno da Zmajevi mogu, i da se ne bi trebali obrukati. Još treba riješiti, čini se gorući problem te ekipe, a to su počeci drugih poluvremena, u kojima često pada tempo, pa izgleda da se traži, sve do 60. minute. Prevaziđe li se to, onda bismo se mogli i ponadati da će Zmajevi početi rigati vatru, baš kao nekad u kvalifikacijama. A onda … No, rano se je zanositi tolikom srećom, valja izdržati Argentinu na Maracani. I još jednom se uštinuti, da čovjek u rano jutro bude siguran da ne sanja ono što se (u fudbalu) događa.
Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba
Onaj ko to na vrijeme prepozna je – pobjednik. Selektor Švicarske, Nijemac Otmar Hitzfeld, iskusio je bukvalno sve u fudbalu: prvi (trenerski) posao je dobio prije 30 godina, u malom švicarskom klubu Zug, i od tada je osvojio 18 različitih naslova, uključujući i dvije Lige prvaka, s dva različita kluba – Borrusiom iz Dortmunda (1997.) i Bayernom iz Munchena (2001.). Brojevi obično ne lažu: statistički je Der General, kako ga zovu njemački mediji, najuspješniji njemački trener svih vremena. Računa se da je njegov najveći doprinos fudbalu činjenica da mu ekipe igraju “moderno”.
Šviceri nisu ekipa raskošnih talenata, tu uglavnom nema velikih poteza i majstorija, ali stari lisac zna da pobjeđuje onaj ko pritiskom osvoji sredinu. Na zadnjoj probi pred Svjetsko prvenstvo, u prijateljskoj utakmici s Peruom, sakrio je većinu aduta: slabašni Peru je odolijevao sve do 12 minuta pred kraj, “glavni” igrač ekipe Bayernov Xherdan Shaqiri, ušao je tek u 64. minuti, “razmrdao” igru i u 84. minuti postigao gol za 2:0. “Schweiz” je dotad igrala s pet veznih i samo jednim napadačem, baš kako je i Safet Sušić koncipirao igru Bosne i Hercegovine protiv Meksika.
Utakmica u Chicagu, zadnja provjera Zmajeva pred Brazil, nije bila neka igra koja će se predugo pamtiti, ali jeste bitna, jer se konačno, pojavljuju moguće konture postavke igre, i što je važnije ulijeva nadu da se Zmajevi iz Brazila neće vratiti odmah nakon prvog kola: neka rješenja je nametnula potreba (Hajrović kao neka vrsta "polušpica", iza Džeke), Salihović u zadnjem redu, a neka, opet i sreća jer je u Muhamedu Bešiću iz Ferencvarosa, prošlogodišnjem najboljem igraču mađarske lige, skoro s “neba” došao ne samo upotrebljiv, nego vrlo dobar igrač. Toni Šunjić se nametnuo, igra racionalno i sada je “strah” oko Spahića mnogo bolje raspoređen: uz zdravog Kolašinca, i Salihovića koji se na lijevoj strani mijenja s Lulićem, možda bi se mogla i relativizirati ona tvrdnja izašla u The Guardianu prije nekoliko mjeseci da je BiH ekipa koja kombinira “napadački raskoš s propustima u odbrani”. Plus, naravno, Begović, koji je u kontinuitetu naš najstandardniji igrač.
Žrtve sistema
Slijedeći pravilo zatvaranja sredine, naših pet (četiri i po, jer Bešić je više pomagao nazad, nego što je mogao dati naprijed) veznjaka izgledalo je sasvim solidno. Tu, istina, postoji dojam da lopta sporije ide kad su Misimović i Pjanić u igri, ali činjenica je da je Hajrović ekipi dao notu svježine i brzine. Sudeći po pripremnim utakmicama čini se da je Haris Medunjanin – formacijski, jedini pravi centralni vezni - ispao u drugi plan. Što u jednom smislu jeste nepravedno, ali šta onda reći za Vedada Ibiševića, koji je jedan od najzaslužnijih što je BiH uopće otišla u Brazil? Kako više ne postoje centarfori koji se ne vraćaju nazad, čovjek u napadu pred protivničkim golom, znači radnika manje pred svojim ili oko centra. A to, opet, znači “propuh” u vlastitom šesnaestercu.
Da brzina, općenito vlada modernim fudbalom, pokazali su u Pennsylvanniji, u prijateljskoj utakmici, naši protivnici iz kvalifikacija Grci, i mundijalski rivali iz grupe Argentinci. Utakmica koja je prštala od udaraca prema golu, istrčavanja po dubini, i kontranapada, u kojoj je Nigerija bila nešto bolja, ali je završilo nepopularnih 0-0. Takvih utakmica će na Svjetskom prvenstvu, barem u prvom krugu, biti najviše i zato ne treba insistirati na “visokom” konceptu: u tom smislu se Safet Sušić, izgleda, prisjetio posljednjeg Svjetskog prvenstva na kojem je igrao, onog u Italiji 1990. - samo genijima toga posla, poput Ivice Osima, moglo je uspjeti da ima tri ili četiri “spora” igrača (uključujući i samog Papeta, tada 36-godišnjaka), a da mu ekipa ne igra sporo, nego da lopta teče najkraćim mogućim putem. I da pritom vidimo nešto za oko, i za dušu.
Utakmice s Meksikom i Obalom Slonovače mogu i ne moraju značiti mnogo, ali je najvažnije da smo ih dobili. Praksa priprema za Mundijale često nas uči i tome da ekipe koje dobivaju pripreme utakmice, ne moraju nastaviti s time i u takmičarskom dijelu, ali ko god pomisli da je svejedno hoće li pobijediti ili izgubiti vjerovatno ga čeka ovo drugo.
Dakle, sada izgleda jasno da Zmajevi mogu, i da se ne bi trebali obrukati. Još treba riješiti, čini se gorući problem te ekipe, a to su počeci drugih poluvremena, u kojima često pada tempo, pa izgleda da se traži, sve do 60. minute. Prevaziđe li se to, onda bismo se mogli i ponadati da će Zmajevi početi rigati vatru, baš kao nekad u kvalifikacijama. A onda … No, rano se je zanositi tolikom srećom, valja izdržati Argentinu na Maracani. I još jednom se uštinuti, da čovjek u rano jutro bude siguran da ne sanja ono što se (u fudbalu) događa.
