Danas je 18 godina, 5 mjeseci i 28 dana od prvog meča reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Dakle, nema ni pola godine od kako smo "punoljetni". To je bilo vrijeme kada su se pravili temelji generacijama koje će u narednim godinama biti najefektivnije sredstvo u borbi protiv sivila koje nosi svakodnevnica lijepe zemlje u obliku srca.
Svi mi imamo svoje snove, svoje želje. Svi imamo onih maštovitih pet minuta dok je glava na jastuku i dok se oči spremaju za miran san. U tih pet minuta smo mornari, astronauti, naučnici, manekeni, bilderi, heroji, spasitelji, predsjednici, šefovi, glumci, fudbaleri, piloti i tako u nedogled zavisno od osobe do osobe.
Međutim, barem kada je riječ o Bosni i Hercegovini i svima onima čije srce kuca za nju, jedna želja je dugo bila ista. Dočekati Mundijal sa Ljiljanima (sada popularnijim kao Zamjevi) na terenu.
Od "krpljenja" do izdaja
Bili smo svjedoci kada su se neke naše generacije najjačeg fudbalskog tima, ne pravile, nego krpile. Kada se tražio hotel sa adektavtnom vodoinstalacijom, kada je bila potraga za petnaestak istih dresova i šorceva. Kada su možda i kramponi bili "bonus" roba na tenama.
Znali smo kako cigla bauštelcu može biti lakša nakon što Bolić, Baljić i Salihamidžić sruše neku repku. Svi poznajemo one koji su trošili svoje sedmične dnevnice za odlazak na jednan meč reprezentacije. Naučili smo se boriti za svoje mjesto u svijetu.
Nažalost, iskusili smo i izdaje svojih ljudi, kojima emocija bosanskog težaka nije bila prepreka u posezanju za krađom iz kase našeg Nogometnog/fudbalskog saveza. Dakle, osjetili smo "kroše" u našu bradu od nas samih pa smo neko vrijeme bili i bez najboljih igrača. Da, nikada nećemo zaboraviti pismo trinaest igrača koji su zbog lošeg saveza odlučili napustiti repku dok bezobraznici i dalje sjede na svojim pozicijama.
Četiri puta kratki "za dlaku"
A sjetite se tek ona četiri puta kada nam su nam Euro i Mundijal izmicali "za dlaku". Prvi put su san srušili Gravesen, Jorgensen, Tomasson i ostalo društvo izrazito svijetlog tena. Tog dana se na Koševu mogao izvršiti popis stanovništva, a Bahin glas na TV-u je nekoliko puta bio nečujan zbog gromoglasnog navijanja.
Drugi put… Teško ga je opisati. Tuga. Kiksali smo na Koševu, neriješeno s Litvanijom. Zatim smo igrali na Mestalli po tada novom pravilu "dok Španci ne zabiju" i na kraju smo preživjeli pakao Marakane.
Treći put, "treća sreća", možda i najveselije doba reprezentacije. Ćirino vrijeme masovnog rahatluka. U leđa su nam gledali Turska i Belgija. Kasnije ispadosmo od Portugala, a unakazili smo im okvir gola na Lužu. Uvijek ćemo se pitati šta bi se desilo da nam nije falilo "samo" pola ekipe u uzvratnoj utakmici na Bilinom Polju, našem Coloseumu.
Četvrti i zadnji put nas je spriječila slučajnost što smo igrali protiv zemlje čiji je stavnovnik predsjednik UEFA-e i što nas je žrijeb za play-off "pomilovao". Ipak moramo se sjetiti onog Džekinog gola u Parizu kojim nas je lansirao u neke druge galaksije i kada smo već planirali kako proslaviti odlazak na Euro. Ipak, tada je "viša sila" upetljala ruke, šesnaesterac je “porastao“ za nekoliko centimetara i Thompson je zasvirao.
Nakon Pariza, opet "crni" Portugal. Bili smo nesretni, jer je tad onaj Nani odigrao najbolju utakmicu ikada, a poslije ga nigdje nije bilo i još uvijek ga "nema". Naravno, i stroj u liku Ronalda je bio dovoljno nadahnut. Dobro, jest malo i dirigent u žutoj majici s vremena na vrijeme čudno dirigovao, ali to je za nas već postalo normalno.
Letim ja, letim na Mundijal
I na kraju, sve smo to progutali. Zmajevi su se zaputili na put preko Atlantika. Sad smo svjedoci tome. Puno puta smo ih ispraćali na dalek put, ali nikada na Mundijal. Puno puta su krila aviona nosila naše momke, ali prvi put ih nose tamo gdje smo svi sanjali da budu. Sad čekamo vrući ljetni dan kada će Spaha na početku, a Džeko na kraju reda, sa ostalim Zmajevima između njih, držati ruku na srcu slušajući našu himnu. Mi ćemo vjerovatno pjevušiti "Jednu, jedinu" iako se neće slagati uz melodiju. Još samo 16 dana nas dijeli do tog historijskog trenutka. Veselimo se, jer ovo smo čekali.
Dakle, nema ni pola godine od kako smo "punoljetni". To je bilo vrijeme kada su se pravili temelji generacijama koje će u narednim godinama biti najefektivnije sredstvo u borbi protiv sivila koje nosi svakodnevnica lijepe zemlje u obliku srca.
Svi mi imamo svoje snove, svoje želje. Svi imamo onih maštovitih pet minuta dok je glava na jastuku i dok se oči spremaju za miran san. U tih pet minuta smo mornari, astronauti, naučnici, manekeni, bilderi, heroji, spasitelji, predsjednici, šefovi, glumci, fudbaleri, piloti i tako u nedogled zavisno od osobe do osobe.
Međutim, barem kada je riječ o Bosni i Hercegovini i svima onima čije srce kuca za nju, jedna želja je dugo bila ista. Dočekati Mundijal sa Ljiljanima (sada popularnijim kao Zamjevi) na terenu.
Od "krpljenja" do izdaja
Bili smo svjedoci kada su se neke naše generacije najjačeg fudbalskog tima, ne pravile, nego krpile. Kada se tražio hotel sa adektavtnom vodoinstalacijom, kada je bila potraga za petnaestak istih dresova i šorceva. Kada su možda i kramponi bili "bonus" roba na tenama.
Znali smo kako cigla bauštelcu može biti lakša nakon što Bolić, Baljić i Salihamidžić sruše neku repku. Svi poznajemo one koji su trošili svoje sedmične dnevnice za odlazak na jednan meč reprezentacije. Naučili smo se boriti za svoje mjesto u svijetu.
Nažalost, iskusili smo i izdaje svojih ljudi, kojima emocija bosanskog težaka nije bila prepreka u posezanju za krađom iz kase našeg Nogometnog/fudbalskog saveza. Dakle, osjetili smo "kroše" u našu bradu od nas samih pa smo neko vrijeme bili i bez najboljih igrača. Da, nikada nećemo zaboraviti pismo trinaest igrača koji su zbog lošeg saveza odlučili napustiti repku dok bezobraznici i dalje sjede na svojim pozicijama.
Četiri puta kratki "za dlaku"
A sjetite se tek ona četiri puta kada nam su nam Euro i Mundijal izmicali "za dlaku". Prvi put su san srušili Gravesen, Jorgensen, Tomasson i ostalo društvo izrazito svijetlog tena. Tog dana se na Koševu mogao izvršiti popis stanovništva, a Bahin glas na TV-u je nekoliko puta bio nečujan zbog gromoglasnog navijanja.
Drugi put… Teško ga je opisati. Tuga. Kiksali smo na Koševu, neriješeno s Litvanijom. Zatim smo igrali na Mestalli po tada novom pravilu "dok Španci ne zabiju" i na kraju smo preživjeli pakao Marakane.
Treći put, "treća sreća", možda i najveselije doba reprezentacije. Ćirino vrijeme masovnog rahatluka. U leđa su nam gledali Turska i Belgija. Kasnije ispadosmo od Portugala, a unakazili smo im okvir gola na Lužu. Uvijek ćemo se pitati šta bi se desilo da nam nije falilo "samo" pola ekipe u uzvratnoj utakmici na Bilinom Polju, našem Coloseumu.
Četvrti i zadnji put nas je spriječila slučajnost što smo igrali protiv zemlje čiji je stavnovnik predsjednik UEFA-e i što nas je žrijeb za play-off "pomilovao". Ipak moramo se sjetiti onog Džekinog gola u Parizu kojim nas je lansirao u neke druge galaksije i kada smo već planirali kako proslaviti odlazak na Euro. Ipak, tada je "viša sila" upetljala ruke, šesnaesterac je “porastao“ za nekoliko centimetara i Thompson je zasvirao.
Nakon Pariza, opet "crni" Portugal. Bili smo nesretni, jer je tad onaj Nani odigrao najbolju utakmicu ikada, a poslije ga nigdje nije bilo i još uvijek ga "nema". Naravno, i stroj u liku Ronalda je bio dovoljno nadahnut. Dobro, jest malo i dirigent u žutoj majici s vremena na vrijeme čudno dirigovao, ali to je za nas već postalo normalno.
Letim ja, letim na Mundijal
I na kraju, sve smo to progutali. Zmajevi su se zaputili na put preko Atlantika. Sad smo svjedoci tome. Puno puta smo ih ispraćali na dalek put, ali nikada na Mundijal. Puno puta su krila aviona nosila naše momke, ali prvi put ih nose tamo gdje smo svi sanjali da budu. Sad čekamo vrući ljetni dan kada će Spaha na početku, a Džeko na kraju reda, sa ostalim Zmajevima između njih, držati ruku na srcu slušajući našu himnu. Mi ćemo vjerovatno pjevušiti "Jednu, jedinu" iako se neće slagati uz melodiju. Još samo 16 dana nas dijeli do tog historijskog trenutka. Veselimo se, jer ovo smo čekali.
