Umjesto da ljepšem polu čestitamo praznik, izvodimo djevojke, supruge, majke... na večeru, mi danas pričamo o Safetu Sušiću, Edinu Džeki i Emiru Spahića.
Ne treba ponavljati šta se sve desilo. Danas o tome bruji svaki Bosanac i Hercegovac. Sušić nije zovnuo Ibričića, Džeko se naljutio, a Spaha stao uz svog jarana, pa je sve zajedno otišlo putem kojim se ne smije ići.
Običnom, prosječnom navijaču fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine ove su vijesti pale teže nego mnogi porazi Zmajeva.
Ne tako davno Džeko je pjevao na uho Safetu Sušiću "Oj Safete Sajo Sarajlijo...", cijela je nacija bila na nogama, ulice bh. gradova su bile prepune navijača, plakalo se, smijalo se, pjevalo se, slavilo se...
Danas neke teške riječi. Kao da smo pobjedu u Litvaniji slavili prije deset godina, pa se sve tako brzo zaboravilo.
Sušiću, Džeko i Spahiću, donijeli ste toliko dobra i radosti ovoj napaćenoj državi i ovom napaćenom narodu. Nemojte sada sve to upropastiti zbog ega i sitnih interesa. Nemojte dopustiti da, moram to tako nazvati, dječije razmirice upropaste nešto najljepše što je Bosna i Hercegovina ikada imala.
Nemojte dopustiti da u očima prosječnog bh. navijača od idola i uzora postanete problem, a na dobrom ste putu.
Je li pozvan Ibričić ili nije, trivijalan je problem, ako se to problemom i može nazvati. Ovdje je ulog mnogo veći. Radi se o ponosu nacije. Vi ste taj ponos. Ne smijete dopustiti ni sebi, ni građanima Bosne i Hercegovine da vam se dešavaju ovakve stvari.
Zato, pamet u glavu. Do Brazila je ostalo malo vremena, a tamo od vas svi očekuju da opet zajedno pjevate "Oj Safete Sajo Sarajlijo"...
