Upravo zahvaljujući Ibiševićevom golu u Kaunasu protiv Litvanije, fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine izborila je plasman na smotru najboljih svjetskih selekcija naredne godine u Brazilu.
Put Vedada Ibiševića od izbjeglice iz Vlasnice, do svjetski poznatnog fudbalera nije bio ni malo lagan.
"25. maja 1995., centar Tuzle . Noći se slabo sjećam. Ona me podsjeća na sve okrutnosti i uzaludnosti rata", prisjeća se Ibišević.
“Rat je bio sve žešći i žešći. Puno više znače male stvari u životu kada ste vidjeli najgore, ” pripovijeda Vedad , koji će počao baviti fudbalom u Proleteru.
“Stadion je bio u ruševnom stanju. Naše kopačke su bile pune rupa. Bilo je hladno i padao je snijeg. Stavljali smo plastične kese na noge da bismo mogli izdržati”.
Roditelji su mu osjetili prijetnju u svom rodnom mjestu.
“Mi smo muslimani i samo zbog toga su nas željeli ubiti. Ali, to nije nešto o čemu želim razgovarati”, kaže Ibišević i nastavlja:
“Odlazak iz BiH oko 2000. godine bio je potaknut ekonomskom situacijom. Rat je davno bio završen i svi su mogli nastaviti živjeti normalnim životom. Moja porodica se preselila u Švicarsku.
I deset mjeseci nakon što nismo mogli dobiti vizu za ostanak u ovoj zemlji, odlučili smo se za američki san”.
Gdje suprotnost prestaje s logikom, Vedad je mogao loviti svoj vlastiti san. Sve ono što nije mogao kao dijete.
“Fudbal mi je u Bosni, za vrijeme rata, bio sve. Igrali smo na vrlo lošem terenu s loptama koje čak nisu bile ni okrugle. No, bio sam sretan. Tu je bio moj trener Nevzet, koji je bio uvjeren da sva djeca žele biti profesionalni fudbaleri.
Od tog trenutka je to bilo sve što sam ja želio”, dodao je naš napadač.
