Gledamo li iz beogradske perspektive, pomalo smiješno izgleda činjenica da je oko 50.000 izašlo u grad ne bi li dočekalo kadete jedne reprezentacije, pa makar oni bili okićeni i zlatom sa Evropskog košarkaškog prvenstva.
Pomalo razmaženi čestim okupljanjima na „balkonu" pobjedu kadeta tek bi skromno zabilježili mediji, porodice i prijatelji jer imaju oni još rasti i još osvajati medalja da bi ih se pozdravilo na „balkonu".
Ipak, nije sve u godinama. Ima nešto i u veličini. Ne balkona, već osvajača medalje.
Podsjetimo se one legendarne rečenice iz špice isto tako legendarnih Smogovaca: „Oni su mali, ali su veliki, odnosno hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali." Ko se nijednom nije zapetljao o ovo nije bio ni mali, odnosno velik ali dovoljno mali.
U zemlji u kojoj se uspjesi ikoje vrste mogu navesti na prste jedne ruke, mada uvijek ostavljam tu opciju o nedovoljnoj informiranosti, uspjeh košarkaške reprezentacije i to kadetske te junoše čini dovoljno velikim da su zaslužili i sarajevsku verziju „balkona".
Istina, pod tim „balkonom", ispred Vječne vatre, okupila se raja i kad su se fudbalski reprezentativci plasirali na Svjetsko prvenstvo, ali ovo je ipak malčice drugačija priča.
Stavimo stvari malo u red. Vrijeme je priprema seniorskih reprezentacija za Evropsko prvenstvo, otkazali su najvažniji igrači – Jusuf Nurkić, Mirza Teletović i Nihad Đedović.
U sjeni priprema „velikih" oni „mali" koji se još nazivaju kadetima su krenuli put Litvanije, potpuno neprimjetno. Kolika su očekivanja u njih bila najbolje govori činjenica da Košarkaški savez BiH nije uplatio ni puni iznos novca, kao kotizaciju za njihov nastup, vjerovatno razmišljajući da će se brzo vratiti i da ih nitko neće gnjaviti za preostali iznos, a preostalo je navodno još 10.000 eura.
Računalo se da je riječ o bacanju novca jer kad se BiH sa nekog prvenstva u ekipnim sportovima vratila sa medaljom?
A još govorimo i o maloljetnim klincima koji najčešće dobijaju pažnju na stranicama crnih kronika uz redovno vrćenje glavom i uzdahe o toj današnjoj omladini koja je sve gora i gora.
Iskreno, teško da može biti gora od sopstvenih roditelja.
Suludo zvuči ali u njih je vjerovao Pero Gudelj, vlasnik jednog trgovačkog lanca iz Viteza, čovjek koji je koji dan nakon početka prvenstva pokušao samoubojstvo. Uplatio je nedostajućih 10.000 eura i, pomalo simbolično, upucao se u glavu. Simptomatično, Gudelj je ipak ostao živ i što se čak i oporavlja, a sve to je uslijedilo nakon osvajanja zlata. Još jedna zanimljiva podudarnost je da trener ovih drskih klinaca Josip Pandža dolazi upravo iz tog gradića u srednjoj Bosni, a kad smo već kod njega podvucimo i zapamtimo njegove riječi izrečene na sarajevskom balkonu u noći velikog slavlja:
„Molim vas, molim vas. Ova djeca su uspjela zato što su od prvog dana poštovali jedan drugoga. Molim vas! Ovo je putokaz za našu državu, da samo poštujemo jedni druge. Molim vas," kao da je u u suzama preklinjao Josip Pandža.
I to je to. Rekao bi jedan Sarajlija, u narodu poznat kao Zdravko Čolić: „Ja tu ne bi ništa dir'o".
Poštovanje. Nešto što strašno nedostaje svima nama, a najviše narodima u BiH. Poštovanje. Nešto što ćemo morati učiti izgleda baš od onih koje smatramo dovoljno malim da ne bi mogli da budu veliki jer veliki se igraju drugih igara.
Veliki su počeli prebrojavati krvna zrnca, veliki su stali u prve redove ne bi li se ogrebali za djelić slave, veliki su nastavili tamo gdje su stali. Nastavili su jesti ista ona govna koja su jeli i pred njihov polazak na Evropsko prvenstvo.
A tako je malo potrebno. Oko 50.000 ljudi došlo je pozdraviti klince. Ne mogu ni da zamislim na šta bi ličila Titova ulica, koja vodi ka balkonu i Vječnoj vatri da je riječ o nekoj seniorskoj reprezentaciji. A da li će se to ikada desiti? Moguće, ali ukažimo prvo na probleme koji se definitivno moraju ukloniti da bi se o tome uopće razmišljalo. Ukažimo na nedostatak onog poštovanja na koje je sa vapajem ukazao Pandža.
Da li su svi prisutni u toj noći došli odati i poštovanje? Većina je zbog toga i došla ali bilo je i onih koji se nisu obazirali na složenost situacije pojavivši se sa ratnim zastavama BiH. Šta je tu sporno? Upravo nedostatak poštovanja.
Govorimo o klincima koji su rođeni čak i koju godinu iza rata, o postdejtonskoj generaciji, od kojih su neki odbili pozive Srbije, a vjerujem i Hrvatske da u ime svoje nacije nastupe za te reprezentacije, što nije isključeno u periodu koji slijedi i to baš zbog ovakvog nedostatka poštovanja, ali i zbog istog onog javašluka istih onih koji nisu našli za shodno da te klince pošalju u Kaunas bez brige.
Ali hajde, pripišimo i ovo mladalačkoj zaigranosti i neznanju jer je ipak riječ o manjini ali i o omladincima, baš poput zbog kojih su došli. Istina, riječ je i o glasnoj i vidljivoj manjini a baš na onoj većini, koja je te pojedince ignorirala, je da tu prelomi i postane aktivni sudionik sopstvenih života ukoliko žele ponoviti slično okupljanje za istu ovu generaciju. Ukoliko to ne urade onda tu i nema razlike između njih i „barjaktara".
Šampioni ulice
I uz poštovanje dodajmo i malu dozu opreza. Potenciranje Pala, Banjaluke i drugih gradova iz RS odakle dolaze neki od ovih klinaca, a samim tim i potenciranje njihove nacionalnosti koja je stavljena u službu pod zastavu BiH samo stvara kontraefekat. Jasno je na šta se aludiralo tim potenciranjem jer, priznali to neki ili ne, sve je to Bosna, a i Hercegovina, ali otkud mi znamo kakva će biti reakcija okoline i još važnije, kako će sve djelovati na te još neoformljene mladiće, neopterećene problemima koje im ovo društvo svakodnevno stavlja pred stol.
Nisu li oni svoju ljubav i svoju pripadnost državi pokazali i dokazali osvojenim zlatom i pojavljivanjem na sarajevskoj balkonu? Nije li Sarajevo jednako pozdravilo svakog od njih, gledajući u njima nadu za neko bolje sutra pa makar ono značilo samo na košarkaškim terenima?
Još kad bi se svi naučili onome što su oni u tih nekoliko dana i pokazali... Eeee. Gdje bi bio kraj?
Sarajevo još i danas pamti i često spominje 1979. godinu kad je KK Bosna, kao prvi tim sa ovih prostora postalo prvakom Evrope. I dalje se sa sjetom sjeća Mirze Delibašića, Kinđe i svih onih heroja u bordo dresu koji su Sarajevu ali i Bosni i Hercegovini dali daj mangupski šmek.
Neki novi mangupi su među nama. Dajmo im samo šansu da se ostvare do kraja. Bit će još trojki „sa parkinga", banana, zakucavanja, ali ne samo toga. Nisu sportski tereni sve. Eno, škole su pune talentirane djece čiji uspjeh se do sada sagledavao u odlascima i školovanjima po inostranstvu. Mi, jedači govana, konačno moramo priznati da smo im toliko kontaminirali prostor da je to bilo i najpoželjnije rješenje. Ukoliko to ne uradimo onda čuvajte fotografije sa dočeka ovih kadeta jer to će biti jedini doček zlatnih momaka, ali i djevojaka.
Čuvajte ih kao uspomenu i kao sjećanje na jednu iskru, naizgled malu ali opet dovoljno veliku da pojača plamen i Vječne vatre barem tu noć. A ti „mali", veliki ljudi, kadeti BiH reprezentacije će vam sa tog istog balkona samo mahnuti i reći: „Zbogom, levati". Ma, budite sretni ako i to urade.
Pomalo razmaženi čestim okupljanjima na „balkonu" pobjedu kadeta tek bi skromno zabilježili mediji, porodice i prijatelji jer imaju oni još rasti i još osvajati medalja da bi ih se pozdravilo na „balkonu".
Ipak, nije sve u godinama. Ima nešto i u veličini. Ne balkona, već osvajača medalje.
Podsjetimo se one legendarne rečenice iz špice isto tako legendarnih Smogovaca: „Oni su mali, ali su veliki, odnosno hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali." Ko se nijednom nije zapetljao o ovo nije bio ni mali, odnosno velik ali dovoljno mali.
U zemlji u kojoj se uspjesi ikoje vrste mogu navesti na prste jedne ruke, mada uvijek ostavljam tu opciju o nedovoljnoj informiranosti, uspjeh košarkaške reprezentacije i to kadetske te junoše čini dovoljno velikim da su zaslužili i sarajevsku verziju „balkona".
Istina, pod tim „balkonom", ispred Vječne vatre, okupila se raja i kad su se fudbalski reprezentativci plasirali na Svjetsko prvenstvo, ali ovo je ipak malčice drugačija priča.
Stavimo stvari malo u red. Vrijeme je priprema seniorskih reprezentacija za Evropsko prvenstvo, otkazali su najvažniji igrači – Jusuf Nurkić, Mirza Teletović i Nihad Đedović.
U sjeni priprema „velikih" oni „mali" koji se još nazivaju kadetima su krenuli put Litvanije, potpuno neprimjetno. Kolika su očekivanja u njih bila najbolje govori činjenica da Košarkaški savez BiH nije uplatio ni puni iznos novca, kao kotizaciju za njihov nastup, vjerovatno razmišljajući da će se brzo vratiti i da ih nitko neće gnjaviti za preostali iznos, a preostalo je navodno još 10.000 eura.
Računalo se da je riječ o bacanju novca jer kad se BiH sa nekog prvenstva u ekipnim sportovima vratila sa medaljom?
A još govorimo i o maloljetnim klincima koji najčešće dobijaju pažnju na stranicama crnih kronika uz redovno vrćenje glavom i uzdahe o toj današnjoj omladini koja je sve gora i gora.
Iskreno, teško da može biti gora od sopstvenih roditelja.
Suludo zvuči ali u njih je vjerovao Pero Gudelj, vlasnik jednog trgovačkog lanca iz Viteza, čovjek koji je koji dan nakon početka prvenstva pokušao samoubojstvo. Uplatio je nedostajućih 10.000 eura i, pomalo simbolično, upucao se u glavu. Simptomatično, Gudelj je ipak ostao živ i što se čak i oporavlja, a sve to je uslijedilo nakon osvajanja zlata. Još jedna zanimljiva podudarnost je da trener ovih drskih klinaca Josip Pandža dolazi upravo iz tog gradića u srednjoj Bosni, a kad smo već kod njega podvucimo i zapamtimo njegove riječi izrečene na sarajevskom balkonu u noći velikog slavlja:
„Molim vas, molim vas. Ova djeca su uspjela zato što su od prvog dana poštovali jedan drugoga. Molim vas! Ovo je putokaz za našu državu, da samo poštujemo jedni druge. Molim vas," kao da je u u suzama preklinjao Josip Pandža.
I to je to. Rekao bi jedan Sarajlija, u narodu poznat kao Zdravko Čolić: „Ja tu ne bi ništa dir'o".
Poštovanje. Nešto što strašno nedostaje svima nama, a najviše narodima u BiH. Poštovanje. Nešto što ćemo morati učiti izgleda baš od onih koje smatramo dovoljno malim da ne bi mogli da budu veliki jer veliki se igraju drugih igara.
Veliki su počeli prebrojavati krvna zrnca, veliki su stali u prve redove ne bi li se ogrebali za djelić slave, veliki su nastavili tamo gdje su stali. Nastavili su jesti ista ona govna koja su jeli i pred njihov polazak na Evropsko prvenstvo.
A tako je malo potrebno. Oko 50.000 ljudi došlo je pozdraviti klince. Ne mogu ni da zamislim na šta bi ličila Titova ulica, koja vodi ka balkonu i Vječnoj vatri da je riječ o nekoj seniorskoj reprezentaciji. A da li će se to ikada desiti? Moguće, ali ukažimo prvo na probleme koji se definitivno moraju ukloniti da bi se o tome uopće razmišljalo. Ukažimo na nedostatak onog poštovanja na koje je sa vapajem ukazao Pandža.
Da li su svi prisutni u toj noći došli odati i poštovanje? Većina je zbog toga i došla ali bilo je i onih koji se nisu obazirali na složenost situacije pojavivši se sa ratnim zastavama BiH. Šta je tu sporno? Upravo nedostatak poštovanja.
Govorimo o klincima koji su rođeni čak i koju godinu iza rata, o postdejtonskoj generaciji, od kojih su neki odbili pozive Srbije, a vjerujem i Hrvatske da u ime svoje nacije nastupe za te reprezentacije, što nije isključeno u periodu koji slijedi i to baš zbog ovakvog nedostatka poštovanja, ali i zbog istog onog javašluka istih onih koji nisu našli za shodno da te klince pošalju u Kaunas bez brige.
Ali hajde, pripišimo i ovo mladalačkoj zaigranosti i neznanju jer je ipak riječ o manjini ali i o omladincima, baš poput zbog kojih su došli. Istina, riječ je i o glasnoj i vidljivoj manjini a baš na onoj većini, koja je te pojedince ignorirala, je da tu prelomi i postane aktivni sudionik sopstvenih života ukoliko žele ponoviti slično okupljanje za istu ovu generaciju. Ukoliko to ne urade onda tu i nema razlike između njih i „barjaktara".
Šampioni ulice
I uz poštovanje dodajmo i malu dozu opreza. Potenciranje Pala, Banjaluke i drugih gradova iz RS odakle dolaze neki od ovih klinaca, a samim tim i potenciranje njihove nacionalnosti koja je stavljena u službu pod zastavu BiH samo stvara kontraefekat. Jasno je na šta se aludiralo tim potenciranjem jer, priznali to neki ili ne, sve je to Bosna, a i Hercegovina, ali otkud mi znamo kakva će biti reakcija okoline i još važnije, kako će sve djelovati na te još neoformljene mladiće, neopterećene problemima koje im ovo društvo svakodnevno stavlja pred stol.
Nisu li oni svoju ljubav i svoju pripadnost državi pokazali i dokazali osvojenim zlatom i pojavljivanjem na sarajevskoj balkonu? Nije li Sarajevo jednako pozdravilo svakog od njih, gledajući u njima nadu za neko bolje sutra pa makar ono značilo samo na košarkaškim terenima?
Još kad bi se svi naučili onome što su oni u tih nekoliko dana i pokazali... Eeee. Gdje bi bio kraj?
Sarajevo još i danas pamti i često spominje 1979. godinu kad je KK Bosna, kao prvi tim sa ovih prostora postalo prvakom Evrope. I dalje se sa sjetom sjeća Mirze Delibašića, Kinđe i svih onih heroja u bordo dresu koji su Sarajevu ali i Bosni i Hercegovini dali daj mangupski šmek.
Neki novi mangupi su među nama. Dajmo im samo šansu da se ostvare do kraja. Bit će još trojki „sa parkinga", banana, zakucavanja, ali ne samo toga. Nisu sportski tereni sve. Eno, škole su pune talentirane djece čiji uspjeh se do sada sagledavao u odlascima i školovanjima po inostranstvu. Mi, jedači govana, konačno moramo priznati da smo im toliko kontaminirali prostor da je to bilo i najpoželjnije rješenje. Ukoliko to ne uradimo onda čuvajte fotografije sa dočeka ovih kadeta jer to će biti jedini doček zlatnih momaka, ali i djevojaka.
Čuvajte ih kao uspomenu i kao sjećanje na jednu iskru, naizgled malu ali opet dovoljno veliku da pojača plamen i Vječne vatre barem tu noć. A ti „mali", veliki ljudi, kadeti BiH reprezentacije će vam sa tog istog balkona samo mahnuti i reći: „Zbogom, levati". Ma, budite sretni ako i to urade.
