Vremenska razlika i kilometri nas dijele, ali nas spaja jedan događaj. Svjetsko prvenstvo u Brazilu.
Tačno prije godinu dana odigrali smo povijesni, historijski meč na mundijalu. I to na čuvenoj Maracani. I protiv Argentine. Protiv kolosalnog Messija. Koji taj dan nije bio pravi Messi. Jer je tako odlučio Muhamed Bešić. A, Safet Sušić prije nego će početi okupljanja u press sali hotela Evropa jasno i glasno izjavio:
„Samo Bešić može zaustaviti Messija!“ I smijeh i čuđenje novinara.
Tako je bilo u Riju, na Maracani. Izgubili smo, ali je Bešić zasjenio čuvenog Argentinca.
Mi smo utakmicu „dobili“ i prije samog meča. Dolaskom na mundijal, gdje nije bilo nekih fudbalskih velesila, BiH je ostvarila svoj cilj. Istina, kad smo već bili u takvoj grupi, kada su Gaučosi došli potrošeni, trebalo je ići dalje. Učiniti sve da se prođe grupa. No, neke selektorove egzibicije, te sudijska krađa protiv Nigerije zaustavile su nas u grupi.
Veliko i bolno iskustvo. BiH je, ipak, dvadesetak dana „živjela“ u Brazilu. U Riju, Sao Paolu, Salvadoru, na ulicama, u kafićima sretali smo naše ljude iz svih krajeva BiH. Iz cijelog svijeta. Burnića, Dedića, Anela, Samira, Gorana, Emira, Elmu, Samiru, Amelu, Almu, Marija, Stipu, Suada... Raju s fb, iz kvarta, koje sam sretao po evropskim stadionima gdje je igrala BiH.
Prije polaska za Brazil sportsko novinarska ekipa angažirala se u prikupljanju i dostavljanju pomoći ugroženim mjestima od Odžaka, do Željeznog polja. U Brazil smo ponijeli slike poplavljenih područja, ali i naše ambsadore, sadašnje i bivše asove, od Konjića, Musića, do Vede, Rahimića, Mireta, Anela, koji su nas podržavali i pomagali u akciji...
U Brazilu sam u jednoj bašti sreo prijatelje iz Amerike koji su, insistirali da novinari predaju novčanu pomoć onima kojima je potrebna. Tako je i bilo. Konjić i prijatelji to su učinili u Maglaju, kada je ljudima i kap čiste pitke vode predstavljala spas. U Brazilu ste mogli slušati i Dinu Merlina, Harija, Amela, Čolu...
Naši navijači nisu bili najbrojniji, ali su bili za primjer. Niti jednog incidenta. Boje BiH krasile su brazilske ulice, bašte, kafiće, aerodrome, plaže, balkone... Tako je bilo nekoliko dana prije historijske utakmice, pa sve do polaska kući. I svi su uživali. I navijači i igrači. Priznao mi je to jedan od reprezentativaca.
- Mi smo uživali što smo u Brazilu. Nismo se odrekli borbe za prolaz dalje, ali smo nekako bili nesvjesni gdje se nalazi BiH. Sve to što ide uz svjetsko, otvaranje, pa prva utakmica s Argentinom, sve nas je to držalo u nekom posebnom raspoloženju. Tek dolaskom u Brazil shvatili smo šta smo napravili. Kada bi se ponovilo svjetsko prvenstvo i da smo opet u istoj grupi, BiH bi sigurno izborila drugi krug - pričao nam je jedan od Zmajeva.
Svaki sat, dan bio je nezaboravan kako za navijače, igrače, novinare.... Nezaboravne su noćne tekme na plaži, šetnje stručnog štaba, gdje su im novinari pravili „čeke“... Bilježili smo i šetnje Zmajeva, pogotovo onih koji su ovisni o cigaretama...
Teško nam je palo kada su u Salvadoru pokrali naše kolege Feđu, Borovinu, Marjana, Emira... Ja sam ostao bez tek zadužene Nokie, koju moram u Telecomu plaćati još godinu dana, ali sve je lakše kada nam je kolega Edin ispričao kako se to desilo, a pogotovo kada je s taksistima i policajcima locirao moj mobitel, svoj tablet, locirao u nekoj od brazilskih favela. Nikad nikakva habera o našim mobitelima. Očito je policijska akcija bila samo predstava da se tješimo o ažurnosti brazilskih policijacaja. Koji su koji sat ranije bili pasivni posmatrači kada su uličari džeparili nemoćne i zbunjene kolege.
No, i to je dio lijepih sjećanja. Jer se nakon toga u svima nama pobudila solidarnost, kolegijalnost...
Ništa manje zanimljiv detalj je kada su umjesto Džeke, Mireta, Spahe, Peleov muzej u Santosu posjetili novinari i vodstvo saveza. Najavljeno je da će muzej posjetiti stručni štab i igrači. Umjesto Safeta, Edina, Emira, Vede, pred pedesetak TV ekipa, novinara pojavili su se Begić, Beus, Baković, Šiša, Marjan, Boro, Matej, Feđa, Tana, Tiro, Zami... Malo su se čudili brazilski novinari što su nam se neki igrači malo zaokružili i što rado idu pred kamere...
Svaki je detalj povijesni, pa je ovo samo djelić atmosfere iz Brazila. Podsjetnik na prošlogodišnji mundijal. Događaj koji nas je sve zbližio, koji će pamtiti naredne generacije. Do nekog novog mundijala.
Tačno prije godinu dana odigrali smo povijesni, historijski meč na mundijalu. I to na čuvenoj Maracani. I protiv Argentine. Protiv kolosalnog Messija. Koji taj dan nije bio pravi Messi. Jer je tako odlučio Muhamed Bešić. A, Safet Sušić prije nego će početi okupljanja u press sali hotela Evropa jasno i glasno izjavio:
„Samo Bešić može zaustaviti Messija!“ I smijeh i čuđenje novinara.
Tako je bilo u Riju, na Maracani. Izgubili smo, ali je Bešić zasjenio čuvenog Argentinca.
Mi smo utakmicu „dobili“ i prije samog meča. Dolaskom na mundijal, gdje nije bilo nekih fudbalskih velesila, BiH je ostvarila svoj cilj. Istina, kad smo već bili u takvoj grupi, kada su Gaučosi došli potrošeni, trebalo je ići dalje. Učiniti sve da se prođe grupa. No, neke selektorove egzibicije, te sudijska krađa protiv Nigerije zaustavile su nas u grupi.
Veliko i bolno iskustvo. BiH je, ipak, dvadesetak dana „živjela“ u Brazilu. U Riju, Sao Paolu, Salvadoru, na ulicama, u kafićima sretali smo naše ljude iz svih krajeva BiH. Iz cijelog svijeta. Burnića, Dedića, Anela, Samira, Gorana, Emira, Elmu, Samiru, Amelu, Almu, Marija, Stipu, Suada... Raju s fb, iz kvarta, koje sam sretao po evropskim stadionima gdje je igrala BiH.
Prije polaska za Brazil sportsko novinarska ekipa angažirala se u prikupljanju i dostavljanju pomoći ugroženim mjestima od Odžaka, do Željeznog polja. U Brazil smo ponijeli slike poplavljenih područja, ali i naše ambsadore, sadašnje i bivše asove, od Konjića, Musića, do Vede, Rahimića, Mireta, Anela, koji su nas podržavali i pomagali u akciji...
U Brazilu sam u jednoj bašti sreo prijatelje iz Amerike koji su, insistirali da novinari predaju novčanu pomoć onima kojima je potrebna. Tako je i bilo. Konjić i prijatelji to su učinili u Maglaju, kada je ljudima i kap čiste pitke vode predstavljala spas. U Brazilu ste mogli slušati i Dinu Merlina, Harija, Amela, Čolu...
Naši navijači nisu bili najbrojniji, ali su bili za primjer. Niti jednog incidenta. Boje BiH krasile su brazilske ulice, bašte, kafiće, aerodrome, plaže, balkone... Tako je bilo nekoliko dana prije historijske utakmice, pa sve do polaska kući. I svi su uživali. I navijači i igrači. Priznao mi je to jedan od reprezentativaca.
- Mi smo uživali što smo u Brazilu. Nismo se odrekli borbe za prolaz dalje, ali smo nekako bili nesvjesni gdje se nalazi BiH. Sve to što ide uz svjetsko, otvaranje, pa prva utakmica s Argentinom, sve nas je to držalo u nekom posebnom raspoloženju. Tek dolaskom u Brazil shvatili smo šta smo napravili. Kada bi se ponovilo svjetsko prvenstvo i da smo opet u istoj grupi, BiH bi sigurno izborila drugi krug - pričao nam je jedan od Zmajeva.
Svaki sat, dan bio je nezaboravan kako za navijače, igrače, novinare.... Nezaboravne su noćne tekme na plaži, šetnje stručnog štaba, gdje su im novinari pravili „čeke“... Bilježili smo i šetnje Zmajeva, pogotovo onih koji su ovisni o cigaretama...
Teško nam je palo kada su u Salvadoru pokrali naše kolege Feđu, Borovinu, Marjana, Emira... Ja sam ostao bez tek zadužene Nokie, koju moram u Telecomu plaćati još godinu dana, ali sve je lakše kada nam je kolega Edin ispričao kako se to desilo, a pogotovo kada je s taksistima i policajcima locirao moj mobitel, svoj tablet, locirao u nekoj od brazilskih favela. Nikad nikakva habera o našim mobitelima. Očito je policijska akcija bila samo predstava da se tješimo o ažurnosti brazilskih policijacaja. Koji su koji sat ranije bili pasivni posmatrači kada su uličari džeparili nemoćne i zbunjene kolege.
No, i to je dio lijepih sjećanja. Jer se nakon toga u svima nama pobudila solidarnost, kolegijalnost...
Ništa manje zanimljiv detalj je kada su umjesto Džeke, Mireta, Spahe, Peleov muzej u Santosu posjetili novinari i vodstvo saveza. Najavljeno je da će muzej posjetiti stručni štab i igrači. Umjesto Safeta, Edina, Emira, Vede, pred pedesetak TV ekipa, novinara pojavili su se Begić, Beus, Baković, Šiša, Marjan, Boro, Matej, Feđa, Tana, Tiro, Zami... Malo su se čudili brazilski novinari što su nam se neki igrači malo zaokružili i što rado idu pred kamere...
Svaki je detalj povijesni, pa je ovo samo djelić atmosfere iz Brazila. Podsjetnik na prošlogodišnji mundijal. Događaj koji nas je sve zbližio, koji će pamtiti naredne generacije. Do nekog novog mundijala.
