„E taj ti je najbolji. Desetku ti vazda nosi najbolji. On kad dobije loptu, il' da gol il' doda nekome pa on da gol, a njemu pišu asistenciju. Pa Maradona ti je nosio desetku...“ Ovako mi je nekad davno stari objašnjavao značaj ovog broja u fudbalu..
Ako izuzmem desetku mog voljenog Manchestera (Uniteda, naravno), ova o kojoj pišem mi je najdraža u svjetskom fudbalu. Bolje rečeno, bila najdraža, nažalost je završio karijeru. Davno je to bilo. Obožavao sam fudbal, možda i više nego što je to sada slučaj. Svaki vikend, al' apsolutno svaki vikend se posadim ispred tv-a i preko satelita pratim Njemačku ligu. Od 3. Lige i tamo nekog Holstein Kiela pa sve do Bayerna, poznavao sam skoro svakog igrača u tom takmičenju. Rijetki su mi bili nepoznanica, ali bilo ih je. Jedan od takvih se upravo spremao ući u igru. Žuti pramenovi kose, broj 35 – enigma. Ne bi mi bilo čudno to što ga ne znam da igra u Unterhachingu, ali ovaj je igrao u Bayernu. Ovaj je igrao sa Kahnom, Elberom i kompanijom. Ovaj je igrao u ekipi koja je tih godina apsolutno dominirala Bundesligom. Pa za ovog sam MORAO čuti..
I tako ja načulim uši ne bi li čuo komentatora kad mu izgovori ime. Da vidim ko im je sad ovaj. Garant neko čudo od brazilca. Kad na moje opšte zaprepašćenje spiker na stadionu reče: “ Und in das spiel kommt, mit der nummer 35, Zvjezdan Misimović“.
Bosanac! Znao sam da je Bosanac. Samo Bosanac može imati onakvu frizuru, one pramenove. Nisam mogao da vjerujem da je neko mimo Hasana dogurao do prvog tima Bayerna. Tada su tu igrali samo najbolji. Igrao je malo, nekih 20-ak minuta, sve to vrijeme sam buljio u tv u nadi da će primiti loptu, da vidim kakav je. I nisam mogao puno toga vidjeti. Osim te, odigrao je još dvije utakmice u Bayernu te sezone. Nije jednostavno imao mjesta u veznom redu u kojem su još igrali Scholl, Deisler, Ballack, Jeremis. Nije mu pomoglo ni to što je za drugu ekipu Bayerna (koja je tada igrala u trećoj, regionalnoj ligi) odigrao 102 utakmice i postigao 42 gola. Vezni igrač, 42 gola!
Iduće sezone, Zvjezdan prelazi u VFL Bochum kod Petera Neururera - vatrogasca. Taj nadimak je dobio jer se obično u ekipama nije dugo zadržavao, po sezonu-dvije. Uglavnom je imao zadatak da stabilizuje situaciju, spasi klub od ispadanja i slično. Izvlačio je maksimum iz igrača koje je imao i koristio ih u situacijama u kojima su najbolji. Ako igrač dobro i puno trči – onda samo trči za ekipu, ako je dobar tehničar – kreira igru, nema tu puno filozofiranja, kako bi njemački komentatori rekli:“spiel dein spiel“ – igraj svoju igru. U sezoni u kojoj je Misimović došao, Neururer je sa Bochumom napravio historijski uspjeh. Zauzeli su 5. mjesto, ispred velikana Dortmunda i Schalkea, imali su priliku da igraju Kup UEFA. Taj dodatni, evropski front, ih je na kraju koštao opstanka u društvu najboljih. Ekipa jednostavno nije imala širinu da bi igrala evropu, a uz to se i ravnopravno nosila sa Njemačkim bundesligašima. Tijesno, ali Bochum je opet ispao, a Neururer dobio otkaz. Zvjezdan je igrao odlično, dijelio asistencije, postizao golove. Imao je dosta prostora za igru i to na poziciji koju najviše voli, iza napadača. Bio je glavni organizator igre i u sezoni u kojoj igrači baš i nisu bili miljenici publike, što je i razumljivo nakon ispadanja, on je baš to postao. Zwetschge je bio glavna uzdanica koja je ekspresno trebala vratiti Bochum u društvo najboljih.
Zvjezdanova reprezentativna karijera je počela puno prije. 2001. godine je igrao za U-18 reprezentaciju SRJ na Evropskom prvenstvu u Finskoj. Prešao je i u U-21 reprezentaciju, ali tu nije dobivao priliku. Tadašnji selektor, Vladimir Petrović-Pižon ga je izbacio uz obrazloženje da je „debeo i spor“. Tako očito nije mislio Hasan Salihamidžić koji je par godine poslije pozvao tadašnjeg selektora reprezentacije BiH, Blaža Sliškovića, rekavši mu da u Bayernu postoji igrač koji zaslužuje priliku. Slišković je kasnije izjavio:“Otišli smo u Njemačku i obavili razgovor. Zvjezdan je odmah pristao, to govori o njegovoj ljudskoj veličini što je potvrdio kasnije igrama za reprezentaciju“. Zwetchge je debitovao za reprezentaciju u 18. Februara 2004. godine u prijateljskom susretu protiv Makedonije.
Eh sad.. bio je to juni mjesec 2005. godine. Dan, utakmica, gol zbog kojeg mi je Zvjezdan postao i ostao ono što sam rekao na početku teksta – najdraža desetka u svjetskom fudbalu. Stadion Mestalla, 20.000 Španaca na tribinama i još 11 na terenu. Svi oni protiv reprezentacije Bosne i Hercegovine. Kao i mnogi drugi, nisam očekivao pobjedu, očekivao sam hrabru igru, očekivao sam da se muški suprostavimo velikom favoritu. I jesmo, nego šta smo! 39. minut; greška Albelde i Misimović izlazi sam ispred Casillasa. Skočio sam, očekivao šut. A šta radi Zvjezdan? Hladno, dribla Casillasa, baca ga na zemlju i rutinski loptu šalje u gol. Hej čovječe! Pa to je Casillas, to je vjerovatno najbolji golman na svijetu – i ti ga jednostavno predriblaš, zaobiđeš. Majstore! Ti nisi fudbaler, ti si genijalac! Dugo nisam vidio da mu je neko na taj način dao gol, tako smireno, hladnokrvno. Brrr...
Jedino što je pokvarilo ovu magiju je bilo 7 minuta sudijske nadoknade i gol Španaca u 8. Minutu. Igrali smo faktički dok Španci nisu izjednačili. Prava je šteta što onaj trenutak genijalnosti nije riješio utakmicu.
Nakon toga, bio sam „zaljubljen“ u ovog igrača. Jedva sam čekao početak nove Bundesligaške sezone. Jedva sam čekao vikend pa da sjednem, gledam i uživam. Znao sam da hoću. Bochum je u sezonu 05/06 ušao sa jasnim ciljem da se što prije vrati u 1. Bundesligu. Doveden je novi trener, Marcel Koller, čovjek koji je osvajao titulu prvaka u Švicarskoj sa St. Gallenom, a kasnije i sa Grasshoppersom te čovjek koji važi za trenera koji je vodeći 1. FC Koln otkrio Lukasa Podolskog.
Misimovićev status u ekipi se nije promijenio. Koller ga je prepoznao kao nosioca igre, što je ovaj i dokazao. Odigrao je 31 utakmicu, postigao 11 golova i imao 6 asistencija, a nerijetko su njegovi driblinzi i pasovi bili u konkurenciji za potez kola. Ta lakoća njegove igre me fascinirala. Fantastično je čitao igru, znao je u kojem trenutku i kome treba uputiti pas. Tehnikom i odličnim postavljanjem na terenu je u potpunosti nadomjestio nedostatak brzine. U mnogome je pomogao Bochumu da se jednostavno prošeta 2. Bundesligom (osigurali su promociju čak 5 kola prije kraja sezone), a on sam je polako postajao ikona kluba.
Bochum je ponovo u 1. Bundesligi. Dovedeno je nekoliko novih pojačanja koja zajedno sa Misketom trebaju činiti ekipu koja će osigurati opstanak u ligi. Osim igrača, klub je pojačao i novi sportski direktor, Stefan Kuntz. Bivši igrač Bochuma, Kaiserslauterna, Besiktasa i Evropski prvak se reprezentacijom Njemačke iz 1996. godine. Klub je doveden na potpuno drugi nivo. Sav taj rad je urodio plodom. Bochum je sezonu završio na odličnom 8. mjestu. Imali su najboljeg strijelca lige (Theofanis Gekas) i jednog od najboljih asistenata lige, glavnog lika ovog teksta. Činili su savršen tandem. Gekas je bio brz napadač, neumoran, sjajno se ubacivao u prostor, a kad iza leđa imaš čovjeka čije lopte imaju oči, onda ti i nije tako teško da zabiješ 20 golova u sezoni.
Obojica su bili i suviše dobri za ovaj klub pa je tako na kraju sezone Gekas pojačao Bayer Leverkusen, a Misimović karijeru nastavio u Nurnbergu. Zwetschge je u reprezentaciji postao neizostavan. U kvalifikacionom ciklusu za Euro 2008 odigrao je svih 12 utakmica, postigao 4 gola i upisao 4 asistencije. I da, i u ovom ciklusu je bilo nekoliko trenutaka genijalnosti ovog majstora. Najbolje pamtim onu iz Norveške. Reprezentacija je igrala tamo u izuzetno lošoj atmosferi, tražile su se ostavke, palile baklje.. čak je i utakmica bila prekinuta. Ipak, u 17. minuti je sve to na trenutak zaboravljeno. Naš slobodnjak, iskosa s lijeve strane i loptu uzima majstor. Svi očekuju centaršut, a on šuta po golu, ne samo da šuta-nego i pogađa. Strašan gol, golčina! Sjećam se da je komentator na pregledu golova (Eurosport) jednostavno počeo vrištati, kako neće nakon takve majstorije.
I u Nurnbergu ništa novo. Zwetchge onakav kakvog smo ga navikli gledati, maestralan. Dijelio je lopte, kreirao igru, bio srce ekipe.. postigao je čak i 10 golova te sezone. S obzirom da je Nurnberg bio ekipa koja je (opet tijesno) ispala iz društva najboljih onda tih 10 golova poprima sasvim drugu dimenziju. Ekipa je ispala, Miske nije. Prerastao je 2. Bundesligu, znao je to i on, i skauti i menađeri. Tražio se novi klub za njega, a onda je uslijedio bum. Zvjezdan je potpisao za Wolfsburg. Došao je u ekipu koju vodi jedan od najboljih Njemačkih trenera, Felix Magath. Došao je da bude ono što je bio u svim klubvima prije ovog, glavni kreator, srce ekipe. Magath je imao idealnu poziciju za njegu, onu koju Miske najviše voli, iza napadača, iza ubitačnog tandema Grafite-Džeko.
O onome što se dešavalo te sezone u Wolfsburgu jednostavno ne treba trošiti riječi. Magath je posložio fantastičnu ekipu. Wolfsburg je pobjeđivao sve redom (Bayern je bio ponižen sa čak 5:1). Grafite i Džeko su postigli preko 50 golova u toj sezoni, oborili rekord. A šta je radio Misimović? Pa oborio rekord. Imao je 22 asistencije, nestvarno. Igrao je na vrhuncu karijeru, bio ga je užitak gledati. Zaista je fascinatan podatak koji kaže da je Misimović u Wolfsburgu odigrao 92 utakmice, postigao 25 golova i imao apsolutno nevjerovatnih 48 asistencija!
Te sezone je sigurno bio najbolji vezni igrač u Bundesligi.
Na pitanje novinara DW-a:
“Mnogi kažu da ste suviše spori za ovaj nivo takmičenja, šta Vi mislite o tome?“, Zwetchge odgovara: “Znate, moj idol je Zinedine Zidane, ni on nije bio naročito brz, to ga ipak nije spriječilo da postane jedan od najboljih ikad.“ Već sam rekao, fascinirala me njegova lakoća igranja. Fasciniralo me kako čovjek koji pretrči nekih 5-6 kilometara na utakmici uspijeva toliko često asistirati, zabijati. Zvjezdan je igrač koji zaista razumije fudbalsku igru. Nije sve u snazi, brzini, broju pretrčanih kilometara, ima nešto i u glavi.
Kad nije igrao za klub, igrao je za reprezentaciju, jednako dobro. Misimović je postao jedan od zaštitnih znakova reprezentacije Bosne i Hercegovine (jedno vrijeme je bio i njen kapiten). Svi Bosanci i Hercegovci su svjesni Misketovog doprinosa reprezentaciji, o tome zaista ne treba pričati. Veliko je pitanje da li bi se plasirali na Svjetsko Prvenstvo prošle godine da nije bilo njega. Lično mislim da ne bi. On je bio ta spona između veznog reda i napada. On je unosio sigurnost i stabilnost u igru u trenucima kada je imao loptu. On je jednostavno bio glava te ekipe.
Poslije Wolfsburga, Zwetschge je karijeru nastavio u Galatasarayu. Tamo se nije posebno naigrao, tačnije nije igrao skoro pa nikako. I sam proslavljeni vezista, George Hadji, ga je izostavljao iz ekipe s objašnjenjem da mu nije potreban!? To nikada nisam mogao vjerovati. Kako ti bolan neće biti potreban igrač koji je u stanju u svakom trenutku utakmice napraviti pas koji u potpunosti razbija protivničku odbranu. Ipak, Hadjiju nije zamjeriti. Dokaz njegove kompetentnosti kao trenera je to da je u Galati proveo cijelih 5 mjeseci. Stručnjak, nema šta. Miske je klupsku karijeru nastavio u Rusiji (Dinamo Moskva), a nakon toga u dalekoj Aziji (Guizhou Renhe). Igrao je on i tamo onako kako se od njega očekuje. Dijelio asistencije, postizao golove. Majstor je uvijek i svugdje majstor.
Vijest koja me inspirisala da ovo napišem se pojavila prije nekoliko mjeseci, „Zvjezdan Misimović okončao karijeru“. Zvučalo mi je nevjerovatno. Ima samo 32 godine i siguran sam da je mogao barem još 2 sezone odigrati na vrhunskom nivou. Ipak, Miske kaže da mu fali motiva, da želi da se posveti porodici. Poštujem, ali žalim i žaliću. Žalim što takvog genijalca više neću gledati na fudbalskim terenima. Fudbal, pogotovo onaj Bosanskohercegovački je izgubio puno.
Nedostajat će mi ona neponovljiva lakoća igranja. Nedostajat će mi ona fantastična tehnika, nedostajat će mi ono genijalno poznavanje fudbala kao igre, ono genijalno postavljanje na terenu, oni pasovi, golovi iz slobodnjaka. Nedostajat ćeš mi Zvjezdane Misimoviću i hvala ti što si igrao fudbal za vrijeme mog života. Hvala što si mi dao mogućnost da uživam u tvojim majstorijama, hvala ti za svaki od 85 nastupa za našu reprezentaciju, za svaku asistenciju, gol. Hvala ti, Zwetschge, što si bio desetka onakva kakvu je zamišljam.
Ako izuzmem desetku mog voljenog Manchestera (Uniteda, naravno), ova o kojoj pišem mi je najdraža u svjetskom fudbalu. Bolje rečeno, bila najdraža, nažalost je završio karijeru. Davno je to bilo. Obožavao sam fudbal, možda i više nego što je to sada slučaj. Svaki vikend, al' apsolutno svaki vikend se posadim ispred tv-a i preko satelita pratim Njemačku ligu. Od 3. Lige i tamo nekog Holstein Kiela pa sve do Bayerna, poznavao sam skoro svakog igrača u tom takmičenju. Rijetki su mi bili nepoznanica, ali bilo ih je. Jedan od takvih se upravo spremao ući u igru. Žuti pramenovi kose, broj 35 – enigma. Ne bi mi bilo čudno to što ga ne znam da igra u Unterhachingu, ali ovaj je igrao u Bayernu. Ovaj je igrao sa Kahnom, Elberom i kompanijom. Ovaj je igrao u ekipi koja je tih godina apsolutno dominirala Bundesligom. Pa za ovog sam MORAO čuti..
I tako ja načulim uši ne bi li čuo komentatora kad mu izgovori ime. Da vidim ko im je sad ovaj. Garant neko čudo od brazilca. Kad na moje opšte zaprepašćenje spiker na stadionu reče: “ Und in das spiel kommt, mit der nummer 35, Zvjezdan Misimović“.
Bosanac! Znao sam da je Bosanac. Samo Bosanac može imati onakvu frizuru, one pramenove. Nisam mogao da vjerujem da je neko mimo Hasana dogurao do prvog tima Bayerna. Tada su tu igrali samo najbolji. Igrao je malo, nekih 20-ak minuta, sve to vrijeme sam buljio u tv u nadi da će primiti loptu, da vidim kakav je. I nisam mogao puno toga vidjeti. Osim te, odigrao je još dvije utakmice u Bayernu te sezone. Nije jednostavno imao mjesta u veznom redu u kojem su još igrali Scholl, Deisler, Ballack, Jeremis. Nije mu pomoglo ni to što je za drugu ekipu Bayerna (koja je tada igrala u trećoj, regionalnoj ligi) odigrao 102 utakmice i postigao 42 gola. Vezni igrač, 42 gola!
Iduće sezone, Zvjezdan prelazi u VFL Bochum kod Petera Neururera - vatrogasca. Taj nadimak je dobio jer se obično u ekipama nije dugo zadržavao, po sezonu-dvije. Uglavnom je imao zadatak da stabilizuje situaciju, spasi klub od ispadanja i slično. Izvlačio je maksimum iz igrača koje je imao i koristio ih u situacijama u kojima su najbolji. Ako igrač dobro i puno trči – onda samo trči za ekipu, ako je dobar tehničar – kreira igru, nema tu puno filozofiranja, kako bi njemački komentatori rekli:“spiel dein spiel“ – igraj svoju igru. U sezoni u kojoj je Misimović došao, Neururer je sa Bochumom napravio historijski uspjeh. Zauzeli su 5. mjesto, ispred velikana Dortmunda i Schalkea, imali su priliku da igraju Kup UEFA. Taj dodatni, evropski front, ih je na kraju koštao opstanka u društvu najboljih. Ekipa jednostavno nije imala širinu da bi igrala evropu, a uz to se i ravnopravno nosila sa Njemačkim bundesligašima. Tijesno, ali Bochum je opet ispao, a Neururer dobio otkaz. Zvjezdan je igrao odlično, dijelio asistencije, postizao golove. Imao je dosta prostora za igru i to na poziciji koju najviše voli, iza napadača. Bio je glavni organizator igre i u sezoni u kojoj igrači baš i nisu bili miljenici publike, što je i razumljivo nakon ispadanja, on je baš to postao. Zwetschge je bio glavna uzdanica koja je ekspresno trebala vratiti Bochum u društvo najboljih.
Zvjezdanova reprezentativna karijera je počela puno prije. 2001. godine je igrao za U-18 reprezentaciju SRJ na Evropskom prvenstvu u Finskoj. Prešao je i u U-21 reprezentaciju, ali tu nije dobivao priliku. Tadašnji selektor, Vladimir Petrović-Pižon ga je izbacio uz obrazloženje da je „debeo i spor“. Tako očito nije mislio Hasan Salihamidžić koji je par godine poslije pozvao tadašnjeg selektora reprezentacije BiH, Blaža Sliškovića, rekavši mu da u Bayernu postoji igrač koji zaslužuje priliku. Slišković je kasnije izjavio:“Otišli smo u Njemačku i obavili razgovor. Zvjezdan je odmah pristao, to govori o njegovoj ljudskoj veličini što je potvrdio kasnije igrama za reprezentaciju“. Zwetchge je debitovao za reprezentaciju u 18. Februara 2004. godine u prijateljskom susretu protiv Makedonije.
Eh sad.. bio je to juni mjesec 2005. godine. Dan, utakmica, gol zbog kojeg mi je Zvjezdan postao i ostao ono što sam rekao na početku teksta – najdraža desetka u svjetskom fudbalu. Stadion Mestalla, 20.000 Španaca na tribinama i još 11 na terenu. Svi oni protiv reprezentacije Bosne i Hercegovine. Kao i mnogi drugi, nisam očekivao pobjedu, očekivao sam hrabru igru, očekivao sam da se muški suprostavimo velikom favoritu. I jesmo, nego šta smo! 39. minut; greška Albelde i Misimović izlazi sam ispred Casillasa. Skočio sam, očekivao šut. A šta radi Zvjezdan? Hladno, dribla Casillasa, baca ga na zemlju i rutinski loptu šalje u gol. Hej čovječe! Pa to je Casillas, to je vjerovatno najbolji golman na svijetu – i ti ga jednostavno predriblaš, zaobiđeš. Majstore! Ti nisi fudbaler, ti si genijalac! Dugo nisam vidio da mu je neko na taj način dao gol, tako smireno, hladnokrvno. Brrr...
Jedino što je pokvarilo ovu magiju je bilo 7 minuta sudijske nadoknade i gol Španaca u 8. Minutu. Igrali smo faktički dok Španci nisu izjednačili. Prava je šteta što onaj trenutak genijalnosti nije riješio utakmicu.
Nakon toga, bio sam „zaljubljen“ u ovog igrača. Jedva sam čekao početak nove Bundesligaške sezone. Jedva sam čekao vikend pa da sjednem, gledam i uživam. Znao sam da hoću. Bochum je u sezonu 05/06 ušao sa jasnim ciljem da se što prije vrati u 1. Bundesligu. Doveden je novi trener, Marcel Koller, čovjek koji je osvajao titulu prvaka u Švicarskoj sa St. Gallenom, a kasnije i sa Grasshoppersom te čovjek koji važi za trenera koji je vodeći 1. FC Koln otkrio Lukasa Podolskog.
Misimovićev status u ekipi se nije promijenio. Koller ga je prepoznao kao nosioca igre, što je ovaj i dokazao. Odigrao je 31 utakmicu, postigao 11 golova i imao 6 asistencija, a nerijetko su njegovi driblinzi i pasovi bili u konkurenciji za potez kola. Ta lakoća njegove igre me fascinirala. Fantastično je čitao igru, znao je u kojem trenutku i kome treba uputiti pas. Tehnikom i odličnim postavljanjem na terenu je u potpunosti nadomjestio nedostatak brzine. U mnogome je pomogao Bochumu da se jednostavno prošeta 2. Bundesligom (osigurali su promociju čak 5 kola prije kraja sezone), a on sam je polako postajao ikona kluba.
Bochum je ponovo u 1. Bundesligi. Dovedeno je nekoliko novih pojačanja koja zajedno sa Misketom trebaju činiti ekipu koja će osigurati opstanak u ligi. Osim igrača, klub je pojačao i novi sportski direktor, Stefan Kuntz. Bivši igrač Bochuma, Kaiserslauterna, Besiktasa i Evropski prvak se reprezentacijom Njemačke iz 1996. godine. Klub je doveden na potpuno drugi nivo. Sav taj rad je urodio plodom. Bochum je sezonu završio na odličnom 8. mjestu. Imali su najboljeg strijelca lige (Theofanis Gekas) i jednog od najboljih asistenata lige, glavnog lika ovog teksta. Činili su savršen tandem. Gekas je bio brz napadač, neumoran, sjajno se ubacivao u prostor, a kad iza leđa imaš čovjeka čije lopte imaju oči, onda ti i nije tako teško da zabiješ 20 golova u sezoni.
Obojica su bili i suviše dobri za ovaj klub pa je tako na kraju sezone Gekas pojačao Bayer Leverkusen, a Misimović karijeru nastavio u Nurnbergu. Zwetschge je u reprezentaciji postao neizostavan. U kvalifikacionom ciklusu za Euro 2008 odigrao je svih 12 utakmica, postigao 4 gola i upisao 4 asistencije. I da, i u ovom ciklusu je bilo nekoliko trenutaka genijalnosti ovog majstora. Najbolje pamtim onu iz Norveške. Reprezentacija je igrala tamo u izuzetno lošoj atmosferi, tražile su se ostavke, palile baklje.. čak je i utakmica bila prekinuta. Ipak, u 17. minuti je sve to na trenutak zaboravljeno. Naš slobodnjak, iskosa s lijeve strane i loptu uzima majstor. Svi očekuju centaršut, a on šuta po golu, ne samo da šuta-nego i pogađa. Strašan gol, golčina! Sjećam se da je komentator na pregledu golova (Eurosport) jednostavno počeo vrištati, kako neće nakon takve majstorije.
I u Nurnbergu ništa novo. Zwetchge onakav kakvog smo ga navikli gledati, maestralan. Dijelio je lopte, kreirao igru, bio srce ekipe.. postigao je čak i 10 golova te sezone. S obzirom da je Nurnberg bio ekipa koja je (opet tijesno) ispala iz društva najboljih onda tih 10 golova poprima sasvim drugu dimenziju. Ekipa je ispala, Miske nije. Prerastao je 2. Bundesligu, znao je to i on, i skauti i menađeri. Tražio se novi klub za njega, a onda je uslijedio bum. Zvjezdan je potpisao za Wolfsburg. Došao je u ekipu koju vodi jedan od najboljih Njemačkih trenera, Felix Magath. Došao je da bude ono što je bio u svim klubvima prije ovog, glavni kreator, srce ekipe. Magath je imao idealnu poziciju za njegu, onu koju Miske najviše voli, iza napadača, iza ubitačnog tandema Grafite-Džeko.
O onome što se dešavalo te sezone u Wolfsburgu jednostavno ne treba trošiti riječi. Magath je posložio fantastičnu ekipu. Wolfsburg je pobjeđivao sve redom (Bayern je bio ponižen sa čak 5:1). Grafite i Džeko su postigli preko 50 golova u toj sezoni, oborili rekord. A šta je radio Misimović? Pa oborio rekord. Imao je 22 asistencije, nestvarno. Igrao je na vrhuncu karijeru, bio ga je užitak gledati. Zaista je fascinatan podatak koji kaže da je Misimović u Wolfsburgu odigrao 92 utakmice, postigao 25 golova i imao apsolutno nevjerovatnih 48 asistencija!
Te sezone je sigurno bio najbolji vezni igrač u Bundesligi.
Na pitanje novinara DW-a:
“Mnogi kažu da ste suviše spori za ovaj nivo takmičenja, šta Vi mislite o tome?“, Zwetchge odgovara: “Znate, moj idol je Zinedine Zidane, ni on nije bio naročito brz, to ga ipak nije spriječilo da postane jedan od najboljih ikad.“ Već sam rekao, fascinirala me njegova lakoća igranja. Fasciniralo me kako čovjek koji pretrči nekih 5-6 kilometara na utakmici uspijeva toliko često asistirati, zabijati. Zvjezdan je igrač koji zaista razumije fudbalsku igru. Nije sve u snazi, brzini, broju pretrčanih kilometara, ima nešto i u glavi.
Kad nije igrao za klub, igrao je za reprezentaciju, jednako dobro. Misimović je postao jedan od zaštitnih znakova reprezentacije Bosne i Hercegovine (jedno vrijeme je bio i njen kapiten). Svi Bosanci i Hercegovci su svjesni Misketovog doprinosa reprezentaciji, o tome zaista ne treba pričati. Veliko je pitanje da li bi se plasirali na Svjetsko Prvenstvo prošle godine da nije bilo njega. Lično mislim da ne bi. On je bio ta spona između veznog reda i napada. On je unosio sigurnost i stabilnost u igru u trenucima kada je imao loptu. On je jednostavno bio glava te ekipe.
Poslije Wolfsburga, Zwetschge je karijeru nastavio u Galatasarayu. Tamo se nije posebno naigrao, tačnije nije igrao skoro pa nikako. I sam proslavljeni vezista, George Hadji, ga je izostavljao iz ekipe s objašnjenjem da mu nije potreban!? To nikada nisam mogao vjerovati. Kako ti bolan neće biti potreban igrač koji je u stanju u svakom trenutku utakmice napraviti pas koji u potpunosti razbija protivničku odbranu. Ipak, Hadjiju nije zamjeriti. Dokaz njegove kompetentnosti kao trenera je to da je u Galati proveo cijelih 5 mjeseci. Stručnjak, nema šta. Miske je klupsku karijeru nastavio u Rusiji (Dinamo Moskva), a nakon toga u dalekoj Aziji (Guizhou Renhe). Igrao je on i tamo onako kako se od njega očekuje. Dijelio asistencije, postizao golove. Majstor je uvijek i svugdje majstor.
Vijest koja me inspirisala da ovo napišem se pojavila prije nekoliko mjeseci, „Zvjezdan Misimović okončao karijeru“. Zvučalo mi je nevjerovatno. Ima samo 32 godine i siguran sam da je mogao barem još 2 sezone odigrati na vrhunskom nivou. Ipak, Miske kaže da mu fali motiva, da želi da se posveti porodici. Poštujem, ali žalim i žaliću. Žalim što takvog genijalca više neću gledati na fudbalskim terenima. Fudbal, pogotovo onaj Bosanskohercegovački je izgubio puno.
Nedostajat će mi ona neponovljiva lakoća igranja. Nedostajat će mi ona fantastična tehnika, nedostajat će mi ono genijalno poznavanje fudbala kao igre, ono genijalno postavljanje na terenu, oni pasovi, golovi iz slobodnjaka. Nedostajat ćeš mi Zvjezdane Misimoviću i hvala ti što si igrao fudbal za vrijeme mog života. Hvala što si mi dao mogućnost da uživam u tvojim majstorijama, hvala ti za svaki od 85 nastupa za našu reprezentaciju, za svaku asistenciju, gol. Hvala ti, Zwetschge, što si bio desetka onakva kakvu je zamišljam.
