Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine uskoro će započeti pripreme za vjerovatno jedan od najvažnijih mečeva u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo. Zmajevi će u Izrael, tamo gdje su gubile ekipe i bolje od naše, gostovat će selekciji kadroj i danas namučiti kvalitetnije od sebe, a naši su u ovom momentu upravo to, na nivou iznad.
Piše: Emir Aletić, Radiosarajevo.ba
Bit će teško i opreza ne nedostaje. Naprotiv, ima ga mnogo. Tako i treba biti. Svi igraju i žele pobijediti. Raduje dobra forma nekih važnih igrača u formaciji Safeta Sušića, ali brine relativno uzak kadar. Malen broj igrača je u kombinaciji. Stoga je kritika na selektorov račun sasvim opravdana, naravno u okolnostima sasvim povoljnim za jednog izbornika nacionalne selekcije.
Šta to znači? Bosna i Hercegovina nema mnogo igrača tipa Edina Džeke, Miralema Pjanića ili Senada Lulića, nema niko, ali da bi se svlačionica mogla osvježiti, mogla bi. Igrača s bh. papirima je mnogo širom Starog kontinenta, igraju u sasvim pristojnim klubovima, dobrim ligama. Zašto ih ne pozvati, probati, pružiti šansu… Ne treba mnogo analizirati, manje – više su to poznata imena, etablirani i potentni fudbaleri prepuni iskustva, s jakim utakmicama u nogama i godinama profesionalizma na plećima.
Ciao Ervin
Krenut ćemo redom, od defanzivne linije gdje smo objektivno najslabiji. Sažvakana je priča oko Ervina Zukanovića, tog nesretnika kojem ni sjajni nastupi u uglednoj italijanskoj eliti ne znače baš ništa spram Papetove odluke koja kaže – za tebe mjesta nema nit’ će biti dok sam ja tu! A značio bi, baš bi značio. Boljeg od njega nemamo, Emir Spahić nije više taj igrač, a neko takve ćudljive naravi, često reprezentaciji objektivno donosi više štete nego koristi. S povredama se muči Ermin Bičakčić, Ognjen Vranješ i Toni Šunjić, hvala im za sve, nisu igrači Zukanovićeg ranga. O tome zapravo najviše govore takmičenja u kojima igraju njihovi klubovi (ako ih uopće imaju).
A šta je s Edinom Cocalićem? Bivši kapiten Željezničara, potom član grčkog Panionisa, danas igrač Maccabi Haife. Nekoć velika nada bh. fudbala, reprezentativac od pionirskog uzrasta do mlade selekcije. Stamen i pouzdan u sasvim solidnoj ligi. U reprezentaciji Bosne i Hercegovine za njega mjesta nema, niko ga čak i ne spominje iako je u najboljim igračkim godinama.
Odlaskom Asmira Avdukića u reprezentativnu penziju, ostali smo bez trećeg (ili drugog) golmana u svlačionici, iza Jasmina Fejzića i neprikosnovenog Asmira Begovića. Ratko Dujković dobio je prednost, do daljnjeg će baš on statirati na treninzima reprezentacije bez šanse da dobije mjesto u timu. Možda je Pape trebao odletjeti do Azerbjedžana, razgovarati s Ibrahimom Šehićem, mladić je oživio karijeru i brani kao lud u Evropa ligi noseći dres Qarabaga. Mlad je još uvijek, nekada je branio u reprezentaciji i zaslužio je šansu. Ako je odluka da se šansa pruži nekome iz domaćeg prvenstva, zašto to nije rješenje s manjim brojem godina. Nije li Duković već prevalio tridesete…
Argumenti su neprijatelji zbunjenih
Aidin Mahumutović već godinama je ponajbolji golgeter češkog prvenstva. Teplice se bez njega ne mogu nositi ni sa prosječnim timovima, glavni je strijelac i pravi nasljednik Edina Džeke u sasvim pristojnom prvoligašu. Zabija sjajno i redovno, imao je tešku povredu, ali vratio se u stilu. Nikad, baš nikad, nije dobio priliku ni u revijalnoj utakmici, barem da pokaže da ne vrijedi kako bi ga selector, mirne duše, prekrižio. Makar uz argument. Ali argumenti su ovdje neprijatelji zbunjenih.
Šta tek reći za Semira Štilića? Igrač koji je morao naslijediti Zvjezdana Misimovića u svlačionici. Nekoć najbolji mladi igrač naše zemlje, danas sjajan u Wisli s iskustvom nastupa u snažnom ukrajinskom i još jačem turskom šampionatu. Sjajan je, premda veznjak, u vrhu liste strijelaca poljske lige. Igrač sposoban poslati loptu ‘’s očima’’, zabiti s distance, prevariti trojicu odjednom. On ne igra, kod Papeta nikad nije ni igrao jer mu – ne treba.
Ne znači mladom Milanu Đuriću ništa to što igra za Cesenu u najboljoj italijanskoj fudbalskoj ligi. Ne sjedi na klupi već igra, bori se za prostor sa sjajnim odbrambenim igračima, a nije li taj isti Đurić donedavno žario i palio noseći dres naše mlade reprezentacije. U okolnostima gdje Pape raspolaže samo jednim klasičnim strijelcem u rosteru i kada povredama unakažen sastav vapi za napadačkim pojačanjem, za ovog sjajnog mladića definitivno ima mjesta. Kombinacije selektora su drukčije, mnogima nisu jasne, ali koga briga. Odveo nas je na Mundijal, red je da šutimo.
Piše: Emir Aletić, Radiosarajevo.ba
Bit će teško i opreza ne nedostaje. Naprotiv, ima ga mnogo. Tako i treba biti. Svi igraju i žele pobijediti. Raduje dobra forma nekih važnih igrača u formaciji Safeta Sušića, ali brine relativno uzak kadar. Malen broj igrača je u kombinaciji. Stoga je kritika na selektorov račun sasvim opravdana, naravno u okolnostima sasvim povoljnim za jednog izbornika nacionalne selekcije.
Šta to znači? Bosna i Hercegovina nema mnogo igrača tipa Edina Džeke, Miralema Pjanića ili Senada Lulića, nema niko, ali da bi se svlačionica mogla osvježiti, mogla bi. Igrača s bh. papirima je mnogo širom Starog kontinenta, igraju u sasvim pristojnim klubovima, dobrim ligama. Zašto ih ne pozvati, probati, pružiti šansu… Ne treba mnogo analizirati, manje – više su to poznata imena, etablirani i potentni fudbaleri prepuni iskustva, s jakim utakmicama u nogama i godinama profesionalizma na plećima.
Ciao Ervin
Krenut ćemo redom, od defanzivne linije gdje smo objektivno najslabiji. Sažvakana je priča oko Ervina Zukanovića, tog nesretnika kojem ni sjajni nastupi u uglednoj italijanskoj eliti ne znače baš ništa spram Papetove odluke koja kaže – za tebe mjesta nema nit’ će biti dok sam ja tu! A značio bi, baš bi značio. Boljeg od njega nemamo, Emir Spahić nije više taj igrač, a neko takve ćudljive naravi, često reprezentaciji objektivno donosi više štete nego koristi. S povredama se muči Ermin Bičakčić, Ognjen Vranješ i Toni Šunjić, hvala im za sve, nisu igrači Zukanovićeg ranga. O tome zapravo najviše govore takmičenja u kojima igraju njihovi klubovi (ako ih uopće imaju).
A šta je s Edinom Cocalićem? Bivši kapiten Željezničara, potom član grčkog Panionisa, danas igrač Maccabi Haife. Nekoć velika nada bh. fudbala, reprezentativac od pionirskog uzrasta do mlade selekcije. Stamen i pouzdan u sasvim solidnoj ligi. U reprezentaciji Bosne i Hercegovine za njega mjesta nema, niko ga čak i ne spominje iako je u najboljim igračkim godinama.
Odlaskom Asmira Avdukića u reprezentativnu penziju, ostali smo bez trećeg (ili drugog) golmana u svlačionici, iza Jasmina Fejzića i neprikosnovenog Asmira Begovića. Ratko Dujković dobio je prednost, do daljnjeg će baš on statirati na treninzima reprezentacije bez šanse da dobije mjesto u timu. Možda je Pape trebao odletjeti do Azerbjedžana, razgovarati s Ibrahimom Šehićem, mladić je oživio karijeru i brani kao lud u Evropa ligi noseći dres Qarabaga. Mlad je još uvijek, nekada je branio u reprezentaciji i zaslužio je šansu. Ako je odluka da se šansa pruži nekome iz domaćeg prvenstva, zašto to nije rješenje s manjim brojem godina. Nije li Duković već prevalio tridesete…
Argumenti su neprijatelji zbunjenih
Aidin Mahumutović već godinama je ponajbolji golgeter češkog prvenstva. Teplice se bez njega ne mogu nositi ni sa prosječnim timovima, glavni je strijelac i pravi nasljednik Edina Džeke u sasvim pristojnom prvoligašu. Zabija sjajno i redovno, imao je tešku povredu, ali vratio se u stilu. Nikad, baš nikad, nije dobio priliku ni u revijalnoj utakmici, barem da pokaže da ne vrijedi kako bi ga selector, mirne duše, prekrižio. Makar uz argument. Ali argumenti su ovdje neprijatelji zbunjenih.
Šta tek reći za Semira Štilića? Igrač koji je morao naslijediti Zvjezdana Misimovića u svlačionici. Nekoć najbolji mladi igrač naše zemlje, danas sjajan u Wisli s iskustvom nastupa u snažnom ukrajinskom i još jačem turskom šampionatu. Sjajan je, premda veznjak, u vrhu liste strijelaca poljske lige. Igrač sposoban poslati loptu ‘’s očima’’, zabiti s distance, prevariti trojicu odjednom. On ne igra, kod Papeta nikad nije ni igrao jer mu – ne treba.
Ne znači mladom Milanu Đuriću ništa to što igra za Cesenu u najboljoj italijanskoj fudbalskoj ligi. Ne sjedi na klupi već igra, bori se za prostor sa sjajnim odbrambenim igračima, a nije li taj isti Đurić donedavno žario i palio noseći dres naše mlade reprezentacije. U okolnostima gdje Pape raspolaže samo jednim klasičnim strijelcem u rosteru i kada povredama unakažen sastav vapi za napadačkim pojačanjem, za ovog sjajnog mladića definitivno ima mjesta. Kombinacije selektora su drukčije, mnogima nisu jasne, ali koga briga. Odveo nas je na Mundijal, red je da šutimo.
