U našoj zemlji svi imaju pravo na svoje mišljenje, pa makar ono bilo i nakaradno i makar svi "stručnjaci" umišljali da mogu i znaju bolje, od onih čiji je to posao.
Četiri miliona selektora i isto toliko boljih igrača od Emira Spahića, Edina Džeke i svih ostalih, ponovo su došli na svoje, nakon poraza od Nigerije.
Najprije smo slavili poraz od Argentine, koja je zapravo svu svoju nemoć pokazala u utakmici protiv Irana, kojeg je savladala zahvaljujući trenutku genijalnosti Lionela Messija, najboljeg na svijetu.
Nema samokritike
Mi takvog, nažalost, nemamo i to je činjenica, ali nemamo ni trunke samokritike i bogobojazni.
Nije mi namjera braniti Edina Džeku, a pogotovo ne Emira Spahića, jer se njih dvojica itekako dobro mogu odbraniti sami, ali bilo bi dobro ukazati na neke činjenice, koje zaboravljamo u svemu ovome.
Poziva se na linč našeg najboljeg napadača, jer je, pobogu, nasmiješio se reprezentativcu Nigerije, kad mu je ovaj zatražio dres. Aludira se na to kako mu je svejedno, a zanemaruje se najmanje pet slika na kojima se vidi kako Džeko čuči pognute glave, tužan zbog poraza.
Ružno je izvlačiti jednu sliku iz šireg konteksta i na osnovu te slike stvarati cijelu priču, pogotovo ukoliko se radi o nekome ko je najveći ambasador naše zemlje u svijetu.
Zahvaljujući Edinu, koji uvijek s ponosom ističe kako je najprije Bosanac i Hercegovac, a zatim sve ostalo, naša zemlja je postala prepoznatljiva u svijetu po nečemu pozitivnom, a ne samo po kriminalu, ratu, ubistvima i korupciji.
Zamjera mu se neefikasnost u dresu BiH?! O kako to samo smiješno zvuči, ukoliko se uzme u obzir činjenica da je sa 35 golova najefikasniji igrač BiH svih vremena. Sa 10 golova u kvalifikacijama i 26 golova u ovoj sezoni, došao je na SP, gdje ga je zapravo sudija sa Novog Zelenda spriječio da postigne novi gol u dresu Zmajeva.
Regularan gol
Da, dao je regularan gol i to je činjenica. Uradio je ono što se od njega očekuje, ali je taj gol, na očigled svih nas, poništen zbog nepostojećeg ofsajda. Ne kažem da je odigrao utakmicu života, ali imao je i poslije toga odličnih pokušaja, više nego ijedan bh. reprezentativac, a na kraju ga je i sreća napustila, baš kao i cijelu BiH. U 92. minuti, umjesto mreže, pogodio je Enyemu u noge, a lopta je završila na stativi.
Da je ušla, slavili bismo ga, ali bi dušebrižnici vjerovatno čekali novu priliku da ga gurnu u raku, koju su mu već odavno iskopali i spremno čekaju da ga gurnu u nju, jer, ukoliko ćemo njihovom logikom, u kojoj tvrde da je njemu svejedno zbog poraza, onda je njima draže da Džeko „podbaci", nego da BiH pobijedi.
Držao se Edin za glavu poslije stative, a zajedno s njima držala se za glavu i cijela BiH, i ne nije se smijao, tugovao je, kao i svi mi.
Ne branim Edina Džeku, a još manje ga hvalim, jer je i on svjestan da živi od golova, ali nakon svega, "pljuvati" po njemu, Spahiću i Sušiću, izuzimajući sve ostale, zaista je ružan način obmanjivanja javnosti.
Ukoliko je naš izbor da stalno i u svemu tražimo nešto dobro, mi ćemo to uvijek i pronaći. Međutim, ukoliko izaberemo da tražimo nešto loše, budite bez brige, to ćemo pronaći još lakše. Dakle, bitan je izbor, a ja biram da sam i dalje ponosan na sve ovo što je naša reprezentacija napravila, počev od plasmana na SP, pa svega onoga što oni predstavljaju običnom narodu.
Na neke stvari u životu jednostavno ne možeš uticati, koliko god da se trudio zbog toga, jer se uvijek pojavi neko ko ti taj trud poništi ili barem nipodaštava sve ono dobro što se desilo.
Nije smak svijeta
Nismo uspjeli proći dalje i to jeste činjenica, zaboravljajući da smo prilično neiskusni i neutjecajni na velikim svjetskim smotrama. Nismo imali ni sreće, a i neke druge stvari su bile protiv nas, ali iz svega moramo izaći jači, jer naša misija stvaranja respektabilne i jake reprezentacije BiH zapravo tek počinje.
Jedan poraz i to od najbolje afričke ekipe, za koju smo utripovali da ćemo je lako dobiti, nije smak svijeta, a pogotovo ne vrijeme da se dušebrižnici obračunavaju sa našim reprezentativcima zbog grešaka koje (ni)su napravili.
Najporaznija činjenica od svega jeste zapravo to što naše igrače više cijene u svim drugim zemljama, nego što ih cijene kolege, koji su umislili da su direktni potomci Pulitzera, a bez da su osjetili i približan pritisak koji na svojim leđima nosi jedan Sušić, Spahić ili Džeko.
Da, ta trojica su najodgovornija za sve, ali ne svojim izborom. Sušić jer je selektor, Spahić jer je kapiten, a Džeko jer je najbolji i najviše svi od njega očekuju. Međutim, fudbal/nogomet je timska igra i ukoliko samo jedan podbaci, dovoljno je da se doživi poraz, a protiv Nigerije ih je podbacilo više njih.
Sada, nakon svega, a prije posljednje utakmice protiv Irana, pitam se, jel nam plasman na SP uopšte trebao, kada smo takvi kakvi jesmo, jer čini mi se da je našoj zemlji teže pao poraz od Nigerije, nego što je Englezima ili Špancima palo ispadanje njihovih selekcija, od kojih je jedna aktuelni svjetskih prvaka, a mi tek debitanti na jednoj velikoj smotri.
Četiri miliona selektora i isto toliko boljih igrača od Emira Spahića, Edina Džeke i svih ostalih, ponovo su došli na svoje, nakon poraza od Nigerije.
Najprije smo slavili poraz od Argentine, koja je zapravo svu svoju nemoć pokazala u utakmici protiv Irana, kojeg je savladala zahvaljujući trenutku genijalnosti Lionela Messija, najboljeg na svijetu.
Nema samokritike
Mi takvog, nažalost, nemamo i to je činjenica, ali nemamo ni trunke samokritike i bogobojazni.
Nije mi namjera braniti Edina Džeku, a pogotovo ne Emira Spahića, jer se njih dvojica itekako dobro mogu odbraniti sami, ali bilo bi dobro ukazati na neke činjenice, koje zaboravljamo u svemu ovome.
Poziva se na linč našeg najboljeg napadača, jer je, pobogu, nasmiješio se reprezentativcu Nigerije, kad mu je ovaj zatražio dres. Aludira se na to kako mu je svejedno, a zanemaruje se najmanje pet slika na kojima se vidi kako Džeko čuči pognute glave, tužan zbog poraza.
Ružno je izvlačiti jednu sliku iz šireg konteksta i na osnovu te slike stvarati cijelu priču, pogotovo ukoliko se radi o nekome ko je najveći ambasador naše zemlje u svijetu.
Zahvaljujući Edinu, koji uvijek s ponosom ističe kako je najprije Bosanac i Hercegovac, a zatim sve ostalo, naša zemlja je postala prepoznatljiva u svijetu po nečemu pozitivnom, a ne samo po kriminalu, ratu, ubistvima i korupciji.
Zamjera mu se neefikasnost u dresu BiH?! O kako to samo smiješno zvuči, ukoliko se uzme u obzir činjenica da je sa 35 golova najefikasniji igrač BiH svih vremena. Sa 10 golova u kvalifikacijama i 26 golova u ovoj sezoni, došao je na SP, gdje ga je zapravo sudija sa Novog Zelenda spriječio da postigne novi gol u dresu Zmajeva.
Regularan gol
Da, dao je regularan gol i to je činjenica. Uradio je ono što se od njega očekuje, ali je taj gol, na očigled svih nas, poništen zbog nepostojećeg ofsajda. Ne kažem da je odigrao utakmicu života, ali imao je i poslije toga odličnih pokušaja, više nego ijedan bh. reprezentativac, a na kraju ga je i sreća napustila, baš kao i cijelu BiH. U 92. minuti, umjesto mreže, pogodio je Enyemu u noge, a lopta je završila na stativi.
Da je ušla, slavili bismo ga, ali bi dušebrižnici vjerovatno čekali novu priliku da ga gurnu u raku, koju su mu već odavno iskopali i spremno čekaju da ga gurnu u nju, jer, ukoliko ćemo njihovom logikom, u kojoj tvrde da je njemu svejedno zbog poraza, onda je njima draže da Džeko „podbaci", nego da BiH pobijedi.
Držao se Edin za glavu poslije stative, a zajedno s njima držala se za glavu i cijela BiH, i ne nije se smijao, tugovao je, kao i svi mi.
Ne branim Edina Džeku, a još manje ga hvalim, jer je i on svjestan da živi od golova, ali nakon svega, "pljuvati" po njemu, Spahiću i Sušiću, izuzimajući sve ostale, zaista je ružan način obmanjivanja javnosti.
Ukoliko je naš izbor da stalno i u svemu tražimo nešto dobro, mi ćemo to uvijek i pronaći. Međutim, ukoliko izaberemo da tražimo nešto loše, budite bez brige, to ćemo pronaći još lakše. Dakle, bitan je izbor, a ja biram da sam i dalje ponosan na sve ovo što je naša reprezentacija napravila, počev od plasmana na SP, pa svega onoga što oni predstavljaju običnom narodu.
Na neke stvari u životu jednostavno ne možeš uticati, koliko god da se trudio zbog toga, jer se uvijek pojavi neko ko ti taj trud poništi ili barem nipodaštava sve ono dobro što se desilo.
Nije smak svijeta
Nismo uspjeli proći dalje i to jeste činjenica, zaboravljajući da smo prilično neiskusni i neutjecajni na velikim svjetskim smotrama. Nismo imali ni sreće, a i neke druge stvari su bile protiv nas, ali iz svega moramo izaći jači, jer naša misija stvaranja respektabilne i jake reprezentacije BiH zapravo tek počinje.
Jedan poraz i to od najbolje afričke ekipe, za koju smo utripovali da ćemo je lako dobiti, nije smak svijeta, a pogotovo ne vrijeme da se dušebrižnici obračunavaju sa našim reprezentativcima zbog grešaka koje (ni)su napravili.
Najporaznija činjenica od svega jeste zapravo to što naše igrače više cijene u svim drugim zemljama, nego što ih cijene kolege, koji su umislili da su direktni potomci Pulitzera, a bez da su osjetili i približan pritisak koji na svojim leđima nosi jedan Sušić, Spahić ili Džeko.
Da, ta trojica su najodgovornija za sve, ali ne svojim izborom. Sušić jer je selektor, Spahić jer je kapiten, a Džeko jer je najbolji i najviše svi od njega očekuju. Međutim, fudbal/nogomet je timska igra i ukoliko samo jedan podbaci, dovoljno je da se doživi poraz, a protiv Nigerije ih je podbacilo više njih.
Sada, nakon svega, a prije posljednje utakmice protiv Irana, pitam se, jel nam plasman na SP uopšte trebao, kada smo takvi kakvi jesmo, jer čini mi se da je našoj zemlji teže pao poraz od Nigerije, nego što je Englezima ili Špancima palo ispadanje njihovih selekcija, od kojih je jedna aktuelni svjetskih prvaka, a mi tek debitanti na jednoj velikoj smotri.
