Zbog objave na Instagramu kojom je proslavila pobjedu Švicarske nad Srbijom u režiji albanskih majstora lopte, nekakva srbijanska estradna tezgarošica Goca Tržan je ljutitom porukom na Twitteru zatražila da se u Srbiji zabrani puštanje pjesama Dua Lipe.
E sad, možda bi u svojoj ostrašćenosti zatražila i da joj se zabrani da nastupa u Srbiji da Dua Lipa, Albanka s Kosova odrasla i školavana u Londonu, nije ultrapopularna globalna zvijezda koja može nastupati u bilo kojoj svjetskoj metropoli, pa do Srbije nema pretjerane potrebe da ide, za razliku od Goce koja svoj hljeb može zarađivati jedino po kafanskim stolovima srbijanskih varoši.
Da je bila pametna država poput Švicarske, možda bi Srbija danas imala daleko snažniju i ozbiljnu zemlju, ekonomiju pa u konačnici i reprezentaciju no što ima, pa bi i bez problema savladala Švicarsku sinoć.
No u Srbiji zadnja dva stoljeća preovladava upravo mentalitet slaboumne Goce kao zvanične odrednice nacije, pa se tako kroz cijelo 19. i početak 20. stoljeća, uporedo uz oslobađanje od turskog jarma, Srbija do tančina oslobodila i od kompletnog muslimanskog stanovništva različitih etniciteta, pa se 1912. u Balkanskom ratu malo klalo Albance po Kosovu, pa su se u Kraljevini Jugoslaviji u najvišim državnim i akademskim krugovima razmišljalo da ih se kolektivno otpremi u Tursku, pa se 1945. zemlja očistila od folksdojčera, pa se u devedesetim opet vratilo velikodržavne projekte začinjene etničkim čišćenjem i genocidom...
Tako Dua Lipa, Shaqiri, Shaqin, Đaka, Rite Oro i mnogih drugi, umjesto da danas budu uspješni i integrisani građani Srbije, vrhunske rezultate postižu po svijetu, no ispred Švicarske, Velike Britanije, Italije i mnogih drugih zemalja, jer svoju su državu, tek nedavno dobili, a sva sreća da jesu, jer nasilničko osvajanje Kosova 1912., višedecenijski zločini nad Albancima i tretiranje ove grupe kao poluljudi o kojima su širom Jugoslavije šireni najgori stereotipi i pogrde, i nije moglo rezultirati nikakvim drugim rješenjem a da bude pravedno, osim nezavisnošću Kosova.
Švicarska, s druge strane, primjer je sušte suprotnosti. Zemlja liberalnog poretka, okrenuta biznisu, već decenijama drži otvorena vrata za ljude voljne raditi i stvarati iz čitavog svijeta. Dakako, opreznom i pametnom politikom bira koga će puštati unutra, no kada se pogledaju statistike, pušta masovno.
Danas je to jedna istinska multietnička zemlja u kojoj se, pored tri dominantne i četvrte authtone, sreće još na desetine ozbiljno organiziranih etničkih zajednica, no redom integrisanih, složnih i konstruktivnih u rijetko uspješnom švicarskom društveno-ekonomskom modelu, pa je i reprezentacija Švicarske odraz tog nadasve uspjelog multietničkog projekta, u kojem su kosovski fudbaleri, za razliku od Srbije, mogli naći svoje mjesto pod suncem i biti cijenjeni, uspješni i poštovani članovi društva kojem su se odužili na najbolji način.
Ono što čini švicarsku filozofiju kao nacije jeste okrenutost ka stvaranju, ekonomskom razvoju i onima koji tom cilju na najbolji način mogu doprinijeti.
Da je Srbija slijedila filozofiju i mentalitet Švicarske, u njoj su sinoć mogli igrati i Shaqiri i Djaka i Shaqin i do vrha napuniti mrežu Švicarske.
No Srbija već dva stoljeća slijedi mentalni sklop Goce Tržan, po kome sve što srpsko nije ili barem srpski ne misli treba uništiti, zabraniti, zatrati, protjerati. Mentalni sklop koji sa tribina skandira Ratku Mladiću i Ljajića kao svog fudbalera godinama uzduž i poprijeko razapinje jer kao nacionalna manjina neće da peva himnu s riječima "Bože hrani srpske zemlje, srpski rod...".
Kad se podvuče crta, ima neke historijske ironije, a nadasve pravde, u činjenici da je Srbija srušena upravo od Albanaca koji nastupaju upravo za Švicarsku.
