Mlađi juniori Fudbalskog kluba Sarajevo ostvarili su golem uspjeh. Osvojiti Kup prijateljstva, jedan od najjačih regionalnih turnira za U-18 kategorije, u žestokoj konkurenciji njihovih vršnjaka iz Crvene zvezde, Partizana, Espanyola, Fenerbahcea i Torina, nije mala stvar, koliko god dežurni podcjenjivači svega domaćeg u BiH pokušali taj rezultat osporiti…
PIŠE: SCSPORT.BA
Na istom takmičenju, vrlo zapažen nastup ostvarile su i nade Željezničara, ali nedostatak te famozne sportske sreće skupo ih je koštao u grupnoj fazi.
Tako se još jednom potvrdilo ono što već znamo. Rezultati mlade reprezentacije u aktuelnim kvalifikacijama, nastup bh. kadeta na Evropskom prvenstvu u Engleskoj, sjajne partije Željinih juniora u Omladinskoj Ligi prvaka… Ništa to nije slučajno.
Imamo talente, koji niču na svakom koraku, uprkos uglavnom teškim uvjetima u kojima treniraju i razvijaju vlastito nogometno znanje. Ta neobična biljka klija i na kiši i na snijegu, skoro da je neuništiva, naši mali fudbaleri uporno se bore za mjesto pod suncem i u najsurovijim okolnostima.
Međutim, umjesto da dobiju podršku od onih koji bi ih najviše trebali zalijevati i njegovati, dešava se suprotno. Na nedavnom sastanku u Vogošći, predstavnici klubova izveli su svojevrstan salto mortale. Prije godinu dana izmoljakali su od Nogometnog saveza BiH da samo još jednu sezonu odigraju sa kvotom od šest dozvoljenih stranaca u timovima. No, dogovor je bio da od sezone 2018/19 i definitivno broj stranih fudbalera u bh. ekipama iznosi četiri.
Kada je trebalo da održe obećanje, klubovi su se opet pobunili. Na pomenutom skupu u Vogošći insistirali su da čelnici Saveza na narednoj sjednici Izvršnog odbora (19. juna) ipak izglasaju poništavanje odluke o četiri stranca, odnosno da i dalje ta kvota u zapisniku iznosi šest nogometaša sa pasošima drugih zemalja.
Zašto bi iko normalan, pored gore navedenih teza i jasnih statističkih pokazatelja o uspješnim talentima, zagovarao veći broj stranaca u domaćeg nogometu? I to nije slučaj sa dva-tri kluba. Čak 11 (od ukupno 12) predstavnika bh. premijerligaša tražilo je da “kvota šest” ostane na snazi.
Priča o održavanju nekog kvaliteta sa tom apsurdnom odlukom možda bi mogla i proći da u BiH dolaze kvalitetni inozemni fudbaleri. Ali hladna je istina da ovdje pristaju igrati samo oni stranci koji nigdje drugo ne mogu. Ne samo u ligama poput Austrije ili Švicarske, nego i u susjednim državama.
Primjeri iz ultrabogatih nogometnih sredina također govore da je politika gomilanja stranaca potpuno pogrešna doktrina. Kinezi su silne milione potrošili na zvučna imena, a pritom ne mislimo samo na veterane poput Teveza, već i na zvijezde u punoj snazi, kao što su Oscar, Witsel, Carrasco… Plan je bio da kroz podizanje kvaliteta domaće Superlige ojačaju i reprezentaciju (negdje se čak navodi da imaju ambiciju biti svjetski prvaci za dvadesetak godina). No, pogodite šta se dogodilo. Kineska reprezentacija i dalje je očajna. Ne može prokrčiti put do Mundijala ni kroz slabašnu azijsku konkurenciju.
Kineze sada pokušavaju spasiti stručnjaci iz Premiershipa. Imaju zadatak napraviti neki smisleniji plan koji se neće svoditi na ples pomahnitalih milijardera i kontraefekat s posljedicom spontanog ubijanja domaćeg nogometa.
No, ko će spasiti bh. fudbal od naših klubova? Zar zaista misle da je u redu ta nakaradna matematika da mjesto u svlačionici zauzima prosječni stranac skoro podjednakih kvaliteta kao nadareni junior? Taman i da je trenutno nešto bolji, valjda se više isplati dati priliku svom djetetu, koje će derati koljena za voljeni grb, nego nekome ko gleda da samo pokupi novac i nestane u noći, onog trenutka kad mu istekne ugovor. Mladi talenat se razvija i postaje vremenom kvalitetniji, prosječni stranac uvijek ostaje – prosječni stranac.
Tragedija se krije i u tom licemjernom odnosu klubova i slanju pogrešne slike u javnost. Uzmimo za primjer dva kolektiva koja imaju najbolje omladinske pogone u zemlji, Sarajevo i Željezničar.
Čelnici bordo kluba godinama papagajski ponavljaju da Akademija nudi jedini pravi put za uspjeh. Praksa ih demantuje do srži. Prošle zime prodali su najveće talente (Mihojević, Hadžić, Velagić, Sadiku, Smajlović) za klikere, a oni mladići koji su ostali na Koševu dobili su priliku tek nakon serije povreda iskusnijih fudbalera.
Šef stručnog štaba je Husref Musemić, tip kojeg odavno bije glas da ima nultu toleranciju za greške omladinaca i koji skoro jedva čeka priliku da u izjavama provuče malicioznu konstataciju tipa “mladi igrači nisu izdržali pritisak”. On će i u narednoj sezoni voditi ekipu. Svako se može promijeniti, pa i takav “tough love” pedagog, jer se drugačije i ne mogu protumačiti rečenice nove Uprave, koja tvrdi da će (kao i mnoga prethodna rukovodstva) insistirati na guranju “akademaca” u vatru. Lijepo bi bilo i da Musemić sam, bez pomoći sa strane, shvati kako u rukama ima omladinski pogon koji je dominantan u svim uzrasnim kategorijama.
Posebna priča je Željo. Tokom cijele prošle sezone čelnici Plavih su novinarima gurali pod nos činjenicu da šef stručnog štaba dolazi kao tvorac trofejne generacije juniora. Admir Adžem je i pružao priliku mladima. Donio na Grbavicu prvi trofej nakon pet godina. I bio smijenjen, da bi na njegovo mjesto došao srbijanski stručnjak koji na kontu osvojenih pehara ima brojku – nula. I koji na prvoj press-konferenciji konstatuje kako “golobradi mladići ne osvajaju prvenstva”. Obećavajuće izjave, nema šta.
Kad se tako ponašaju u klubovima koji su perjanice omladinskog fudbala, šta onda očekivati, recimo, od Zrinjskog, koji trofeje ubire sa jednim ili nijednim nogometašem iz vlastitog inkubatora?
Deklarativno, svi ti vlasnici, direktori i predsjednici klubova podržavaju pružanje prilike mladima. U stvarnom životu, radije će nekom Crepulji ili Altiparmakovskom izbrojati astronomski honorar za isti rezultat (recimo, plasman u Evropu) koji bi svakako ostvarili sa strategijskim uvođenjem juniora u prvi tim. Da ne kažemo kako bi mogli i finansijski podebljati klupske jastuke, poput mudrih ljudi u Širokom (šifra: Menalo i Lončar), s tom politikom “posvetimo se domaćem”, umjesto što vlastitu djecu prodaju za kikiriki, bez pružene šanse u vlastitom seniorskom kadru.
A ako još neko misli da je samo rezultat bitan, odnosno trofeji, neka se sjeti nekih slučajeva iz prošlosti. Put u propast nekadašnjih državnih šampiona Modriče i Leotara počeo je s osvojenim titulama. Trošili su novac na veterane i, istina, dobili titule. Ali, danas ih se niko ne sjeća.
Duga mračna noć bh. fudbala, dakle, počinje i završava sa isluženim mediokritetima. Koje sami uvozimo, skupo plaćamo, a sve uprkos vlastitim (dokazanim) talenatima.
Pored klubova koji tako razmišljaju, veći neprijatelj našem nogometu i ne treba. Gore od toga je samo to što misle da rade ispravnu stvar.
