Dabogda im’o pa nem’o.
PIŠE: SAŠA IBRULJ (Telesport.hr)
Vjerojatno u našem narodnom predanju — a koliko bježali od toga, svima nam je gotovo isto — ne postoji gora i brutalnija kletva koja te može sustići. Da ti netko poželi da imaš, da osjetiš, da probaš, pa onda kad shvatiš koliko je to nešto dobro, onda da ti to uzmu. I ne možeš imati. I zato, posljednjih nekoliko mjeseci, a pogotovo zadnjih dana, otprilike od kada je vuk Zabivaka počeo protrčavati ekranom, teško je ne razmišljati o njoj.
Jer nije to bilo ni tako davno, zato se valjda svega i sjećamo tako jasno i čisto. Točno su četiri godine otkako smo u isto ovo vrijeme svi koje poznajem i ja zajedno s njima surfali ogromnim valom euforije koji se sve s Ipaneme i Copacabane prelijevao do Miljacke i Neretve i Une i Save i Drine. Skoro. Bosna i Hercegovina se dotad već jednom svečano postrojila pred planetom; nije otpjevala, ali jest odslušala himnu, mahnula zastavom i, da ne budemo skromni, poprilično zabrinula Lionela Messija i društvo. Jesu Zmajevi te noći na Maracani zasluženo izgubili 2-1, ali BiH je većim dijelom utakmice bila u najmanju ruku ravnopravan suparnik, ostavljajući onako stidljivo, taman za mrmljanje sebi u bradu, i osjećaj da smo mogli i malo više i malo bolje. Samo da je bilo malo više sreće i puno više hrabrosti. Ali nije. A nije ni da je nekoga bilo pretjerano briga. Bila je to realno najlakša utakmica, samo duga, mazna i topla predigra za pravu stvar koja je trebala uslijediti.
Otkako nas je u hladnom prosincu Sir Geoff Hurst — na izvlačenju na koje je naš izbornik zakasnio jer je zbog prometne gužve propustio let iz Pariza — izvukao iz šešira i ugurao u skupinu F, znali smo da će utakmica s Nigerijom biti daleko najvažnija za eventualni plasman u drugi krug. Jesmo mi bili neiskusni i naivni debitanti i jesu nam očekivanja bila nerealna, ali smo, kao i svi ostali, mnogo kalkulirali i mnogo više maštali — znaš, dobijemo Nigerijce i Irance, pa kao drugi u skupini idemo možda i na Švicarce ili, hajde, zašto ne Francuze, a oni su nam, majka mu stara, ionako dužnici onomad iz Pariza, a i nisu sad nešto nepobjedivi. Za čas smo se vidjeli kako repriziramo debi Hrvatske u Francuskoj. Klasika.
Od trenutka kada se naša kuglica zalijepila za Hurstove prste pa do tog 21. lipnja u džungli Cuiabe ukupno je prošlo 195 dugih dana. U međuvremenu je igrala i pripremala se i skautirala BiH, a igrala je i pripremala se i skautirala Nigerija. Pokojni Stephen Keshi i Safet Sušić imali su dovoljno vremena i prostora i materijala da znaju sve jedan o drugom i o suparničkoj selekciji, sve o tih 90 ključnih minuta.
Euforija, koja je trajala još od onog gola Vedada Ibiševića u Kaunasu, te je večeri došla do vrhunca — Nigerijci su ranije remizirali s Iranom i BiH je odgovarao i jedan bod, jer je malo vjerojatno bilo da će Keshijevi izabranici svladati Argentinu u posljednjem kolu, dok smo mi protiv Irana ipak bili favoriti.
A onda je stigao Papetov sastav i prvi hladan tuš. Za trenutak sam pomislio, a i sve one desetine domaćih i stranih kolega koji su mi poslali poruku ili nazvali, da je redatelj prijenosa samo veselo pijan, barem malo drogiran ili da je, u najboljem slučaju, samo dobio pogrešan dijagram. Ali kamo sreće da je nečiji problem s opijatima bio uzrok, barem bismo znali što se dogodilo — tadašnji trijezni bosanskohercegovački izbornik i danas nezaposleni trener na teren je poslao momčad bez lijevog bočnog i gurnuo je pod autobus. Keshi je, pokoj mu duši, bio sasvim solidan trener, dovoljno dobar da prepozna takav taktički harakiri suparnika i da ga zna iskoristiti. S te je strane slabašna Nigerija napadala i napadala i na kraju nam ga i zabila. Prc.
Jednako nespreman je u džunglu Cuiabe došao i novozelandski sudac Peter O’Leary i njegov drugi pomoćnik Mark koji se, valjda jer ironija naprosto voli dobro zajebanciju, preziva — Rule. Da je postojao VAR, vjerojatno O’Learyu video suci od smijeha ne bi ni mogli dojaviti što se dogodilo i što je njegov asistent učinio, ali utjeha je mala.
Pas Zvjezdana Misimovića bio je kao i uvijek savršen, a završnica Edina Džeke vrhunska, ali Rule je vidio što nitko drugi nije, odnosno nije vidio Efea Ambrosea kojeg smo svi ostali vidjeli, i Bosni i Hercegovini je poništen čist gol u jednoj od najbizarnijih i najjasnijih pogrešaka u povijesti Svjetskih prvenstva. Za nas je — da i ja ne kunem — ruka Marka Rulea bila ono što je Englezima Maradonina Božja.
Tužnu noć zaključio je Pape legendarnom izjavom koja je došla kao udarac čizmom u trbuh u kojemu je čir još odavno pojeo sve što je mogao pojesti — Nigerija je našeg izbornika i trenera koji je napravio najveći rezultat s BiH u povijesti, naime, iznenadila “brzinom i okretnošću”. Ozbiljno, hladno, bez zezanja. Ali razumljivo, događa se to kad valjda prvi put u životu gledaš Nigeriju.
Međutim i pored poraza i tog čira i ovisnosti o Ranisanu koje su ostali kao trajni suveniri na Mundijal u Brazilu, ostalo je i to jedno veliko euforično i savršeno pozitivno iskustvo za koje smo svi vjerovali da će se uskoro ponoviti. I mi smo osjetili kako je biti veliki, kako je konačno poviriti na zabavu s velikom rajom i najpopularnijim društvom u školi i jedva smo čekali da ponovno dođemo. Jedva smo čekali da opet i mi imamo navijački čips i navijačko pivo i navijački kiseli kupus, glupe i gluplje navijačke pjesme i himne, i da kupujemo nove televizore, i jedva smo čekali Dinu Merlina da nam na poluvremenu ponovo otpjeva dosadnu Školjku, i da nam pjevači i glumci i doktori i univerzitetski profesori kao stručni komentatori drže predavanja o nogometu, i da nam domovi i kafane izgledaju kao heraldičke izložbe, i da planiramo put za koji nemamo para, da lijepimo Avdiju Vršajevića u Paninijev album, da se radujemo i da tugujemo. Pa ako treba da igramo i bez lijevog beka.
Ali ne ide to tako.
Svjetsko prvenstvo u Brazilu — dojadili smo više sami sebi koliko pričamo o njemu — bilo je sjajna prilika da se napravi korak naprijed, da se iskoristi kao odskočna daska za budućnost. Ali nije; Bosna i Hercegovina je nastavila improvizirati i lutati sve dok nije zalutala u minsko polje. Cipar, pa Izrael, pa Republika Irska i propustili smo jedno veliko natjecanje. Pa ispuštena gotovo sigurna pobjeda u Grčkoj, pa opet Cipar jer — što bi rekao Mujo — dvaput je dvaput. Gomila loših poteza, jedan za drugim, gledanje za kolima koja su se skoturala nizbrdo i u provaliju u kojoj se još uvijek lupaju i odbijaju od stijene do stijene. Tup, tap, tup.
U međuvremenu je u Rusiji započelo još jedno Svjetsko prvenstvo i kletva s početka došla je na naplatu i u praksi. Danas više nije isto biti neutralac.
Volim nogomet; ma, obožavam nogomet, ali ovih dana svaki put kad se lopta zakotrlja još jednom shvatim da je odvratno biti neutralac i da je ova igra bez emocija kao bezalkoholno pivo — na prvi pogled gotovo isto, mirisom, pa čak i ukusom slično, ali bez najvažnijeg sastojka. I pijemo ga, svaki dan, jer nema ništa drugo, ali ne godi, ne kao pravo pivo. A mi hoćemo pravo pivo. I nemam pojma gdje je to Jasenko Houra služio vojsku, ni kako je, pobogu, moguće da ni kad se vratio nije bio svjestan da mu se cura udaje i da joj još on svira na svadbi, ali točno znam kako se osjećao kad je pisao tu svoju kiselkastu limunadicu — tako se ovih dana osjećamo mi svaki put kad gledamo neku utakmicu Mundijala. Kao da je netko ukrao ono što je moglo i trebalo biti naše.
Gledaš našeg izbornika kako svečano odjeven komentira i analizira utakmice iz blještavog studija u Zagrebu, gledaš slike naših igrača s plaža, i svaki put kad vidiš neku momčad za koju vjeruješ da nije bolja od tvoje, svaki put kad vidiš nekakvu sitnicu na terenu, neku promašenu šansu koju bi Džeko zabio, suparnika kojeg bi Miralem Pjanić zarolao, slobodnjak kojeg bi Asmir Begović uhvatio, ti udahneš duboko, pa izdahneš duboko, ponekad staviš lice u dlanove, ponekad samo ljuljaš glavom u nevjerici. Lijepo je, voliš nogomet, igra se dobro, zanimljivo, ali svakome tražiš mane i gledaš greške, jer želiš dokazati da tamo njima nije mjesto, a tebi jest. I frustriran si, užasno si frustriran jer ne možeš napraviti baš ništa.
Možda čak u narodu zaživi i neka priča o nekakvom bosanskom (ili, ne bi me začudilo, hercegovačkom) Béli Guttmannu koji je, dok su ljudi plesali i pjevali pred Vječnom vatrom na ulicama Kaunasa ili nekoliko mjeseci kasnije u karnevalskom ehu Rija, bacio kletvu i prokleo tih crnih šest koljena ili — nedajbože, jer smo tek na pola puta — šest kvalifikacijskih ciklusa, ali ja tu priču zasad ne znam. Ne znam ni tko nas je tako prokleo ni zašto.
Ali znam da ne postoji gora kletva koja nam se mogla ostvariti. Jer najgore je imati. Pa nemati.
