U životu svakog nogometnog navijača – a siguran sam da je tako i sa samim igračima – postoje utakmice koje, bez obzira na njihov konačni ishod, ostavljaju okus poraza.
One utakmice kojih se godinama kasnije nećete sjećati po rezultatu ili nekom važnom detalju, nego isključivo osjećaju da ste poraženi i da ste propustili nešto veliko.
Piše: Saša Ibrulj (Telesport.hr)
U petak je baš takvu utakmicu na svom Bilinom Polju u Zenici odigrala Bosna i Hercegovina protiv Grčke. Kao ni u Ateni, gdje su golom duboko u sudačkoj nadoknadi ispustili vodstvo od 1-0, ni sinoć izabranici Mehmeda Baždarevića nisu poraženi. Jer nakon posljednjeg zvižduka Nicole Rizzolija na semaforu je stajalo početnih i u ovom slučaju ekstremno dosadnih i realnih ništa naprema ništa. Ali, realnija je perspektiva u kojoj je Bosna i Hercegovina još jednom stvari imala u svojim rukama i bila u prilici direktnom konkurentu za drugo mjesto zadati važan udarac.
A nije. Naprotiv, prosula je gotovo sve što je imala i sebi situaciju u završnici kvalifikacijske skupine H dodatno zakomplicirala, a Grcima puhnula u leđa i gurnula ih u momentum koji bi na kraju mogao odlučiti putnika u baraž ili direktno u Rusiju.
Međutim, ako je za sve navijače Bosne i Hercegovine poraz ustvari varljiv osjećaj koji će nas mučiti dok prebiremo po sjećanjima za šankom u godinama koje dolaze, za Mehmeda Baždarevića on je potpuno stvaran. Meša je, naime, i pored nule i jednog boda ustvari izgubio utakmicu koju je igrao protiv Michaela Skibbea te sam sebe – i svoju momčad, dakako – doveo u situaciju da visi o tankoj niti.
Ili, da stvari stavimo u mnogo važniji kontekst, Meša je opet izgubio vrlo važnu utakmicu.
Ni jedno, ni drugo, ni treće
No, što smo ustvari vidjeli u Zenici sinoć? Ne pretjerano mnogo toga. Prije svega, bila je ovo jedna od onih utakmica koju do kraja gledate isključivo samo ako morate; dakle, ako ste emotivno vezani za jednu od dvije momčadi. U svakom drugom slučaju teško je držati koncentraciju u dvoboju dvije kvalitetom limitirane ekipe koje imaju nekakav cilj, ali nije im baš najjasnije kako bi do tog cilja i došli. Ako slučajno i nadođu, onda to jednostavno ne znaju. Doduše, Skibbeov cilj, ali i plan, bio je jasan i prije nego što su se Grci spustili na sarajevski aerodrom; oni su došli ne izgubiti i estetika je bila posljednje o čemu su razmišljali.
Šest natjecateljskih utakmica koje je BiH do sada odigrala pretvorile su se u nečitljive škrabotine koje ostavljaju tek dojam da je Meša trenerski nepismen
Skibbeova Grčka možda generalno izgleda drugačije nego Rehhagelova, Santosova ili Ranierijeva, ali se u dvomeču s Bosancima potrudila ispuniti baš sve stereotipe koje ju prate u zadnjih dvadesetak godina. Agresivno, grubo, s mnogo zadržavanja i simuliranja, bez prevelike želje za nadigravanjem i napadanjem i s isključivim ciljem neutraliziranja i frustriranja suparnika, koji će prije ili kasnije napraviti neizbježnu grešku. Skibbe je u potpunosti umrtvio utakmicu, kontroliravši ju od početka do kraja, izuzev posljednjih desetak divljih minuta, i iz jedine dvije prilike nakon kontri mogao u Atenu ponijeti i sva tri boda.
Ipak, dojam kojeg je Grčka ostavila bio je daleko (ali baš jako daleko) od impresivnog, njen plan nikako nije bio nekakva enigma, a pogotovo nije izgledao nerješiv. Barem ne za trenera s jasno izgrađenim konceptom i sustavom kojeg se drži i kojeg prilagođava situaciji na terenu. Ili barem za dobro pripremljenog trenera s jasnim specifičnim planom i idejom kako igrati baš ovakvu utakmicu protiv ekipe kakva je baš Grčka. Ili, u krajnjem slučaju, trenera koji neće nijemo promatrati događanja na terenu i kojeg će protivnik natjerati da reagira i promijeni stvari u svoju korist.
Nažalost po Bosance i Hercegovce, tu se vraćamo na suštinu. Naime, Mehmed Baždarević nije imao ni jedno, ni drugo, ni treće. Odnosno, da ostanemo kod važnijeg konteksta, Baždarević nema ništa od toga.
Negledljivi kaos
Već treću godinu on je na čelu reprezentacije BiH a da ona nema ni glavu ni rep i da se njegova igra, baš kao i kod njegovog prethodnika Safeta Sušića, svodi na puku improvizaciju. U prošlom ciklusu, kojeg je preuzeo nakon Papetova blamiranja protiv Cipra i Izraela, to mu se automatski oprostilo jer je bio pod nametnutim pritiskom rezultata. Tada se protiv opet Izraela i Cipra, te između njih Walesa, provlačio dugim loptama, preskakanjem igre i individualnim kvalitetom igrača, ali izboreni plasman u doigravanje bio je pokriće za sve mane koje je ta momčad imala. Na njegovu žalost, te mane je Martin O’Neill snimio perfektno i Republika Irska je gotovo bez problema izbacila BiH i zauzela njeno mjesto u Francuskoj.
Novi ciklus trebao je biti savršena prilika da Baždarević pokaže svoj trenerski rukopis, ali šest natjecateljskih utakmica koje je BiH do sada odigrala pretvorile su se u nečitljive škrabotine koje ostavljaju tek dojam da je Meša trenerski nepismen. Dobra izdanja njegove selekcije pretvorila su se u iznimke, a sinoćnja izvedba, odnosno onaj negledljivi kaos kojeg je demonstrirala BiH, bila je samo još jedan dobar argument u pretvaranju ove hipoteze u sasvim solidnu teoriju.
Baždarević je u startu sebi neobjašnjivo pucao u nogu – u zadnji red je (pogrešnim redoslijedom) složio četiri stopera, a ispred njih zamislio da ordiniraju Miralem Pjanić i Mato Jajalo. Napadača Vedada Ibiševića je povukao iza Edina Džeke i potpuno obesmislio njegov ofenzivni učinak, dok je na krila postavio dobrom voljom obdarenog, ali kvalitetom i mogućnostima izuzetno ograničenog Edina Višću i na suprotnoj mu strani Senada Lulića. Kada se ovaj ozlijedio, zamijenio ga je klasičnim centarforom Kenanom Kodrom, kojemu je usto ovo bio drugi nastup za reprezentaciju. Stvorio je tako po prirodi stvari Baždarević dvije linije – izuzetno spori i isprepadani defenzivni blok s četiri stopera i tromi napad s četiri gotovo pa klasična napadača – te čitavu sredinu prepustio dvojcu umorni Pjanić – izgubljeni Jajalo.
Uspio je sam Baždarević u onome što je ustvari jadni Skibbe planirao i čime je mjesecima bespotrebno lomio glavu; vrhunskim harakirijem je isključio Pjanića i Džeku i tako potpuno anulirao svoje najjače adute, odigravši na mlin Grcima. Na terenu je ta prazna sredina bila presudna jer je bila crna rupa od tridesetak metara – igru BiH je zato ‘organizirao’ vratar Asmir Begović, ispaljujući lopte preko terena i nadajući se najboljem. I tako gotovo čitavih devedeset minuta.
Ustvari – i tako, evo, dvije i pol godine.
Nije se ništa naučilo na greškama
Događa se, takve se stvari u nogometu dogode, igra se nekada mora preskakati i napad silovati. Ali s Baždarevićem je problem da se to ponavlja često. Ili u gotovo svakoj ozbiljnijoj prilici. BiH je ukupno pod njegovim vodstvom dobila 12 utakmica, a padali su Andora i Cipar po dvaput, Izrael, Wales, Estonija i Gibraltar, odnosno Luksemburg, Švicarska, Japan i Albanija u prijateljskim utakmicama. Sve ostale – ozbiljnije – utakmice Baždarević je ili izgubio ili odigrao nedovoljni remi i to gradeći, ako se uopće smije upotrijebiti taj termin, na dugim loptama i preskakanju igre. I to je neosporna činjenica.
Isto kao što je činjenica da je u većini tih utakmica izostala bilo kakva reakcija na događanja na terenu ili je ona u najboljem slučaju – kao sinoć, kada je deset minuta prije kraja, opet potpuno nelogično, napadača Kodru zamijenio vezistom Muhamedom Bešićem – došla prekasno i nije stigla promijeniti baš ništa osim lažnog dojma i uljuljkavanja u stihove Jadranke Stojaković. Sve smo mogli mi da je duži bio dan. Ali zapravo nismo.
Tučnjava na kraju, koja je započela Džekinim milovanjem suigrača iz Rome Kostasa Manolasa, a završila izmjenom zubnog kartona Giannisa Gianniotasa u izvedbi Baždarevićeva pomoćnika Stephanea Gillija, vrlo vjerojatno će narednih dana biti pretvorena u još jednu savršenu dimnu zavjesu za sve loše stvari koje je pokazala BiH. Baždarević se već pustio niz taj tobogan; on se u analizi utakmice bavio besmislicama poput nedostatka srca (?), srećom koja je okrenula leđa i nenormalnim sucem koji, eto, ne voli male zemlje, jasno poentiravši kako ne zna zašto je nedostajao zadnji pas.
Ne zna.
A ne bi to trebalo biti tako, ne bi jer Bosna i Hercegovina još uvijek ima realne šanse da se plasira na Svjetsko prvenstvo, a Mehmed Baždarević da spasi svoju posrnulu karijeru. Ima, jer ako dobije sve četiri preostale utakmice (Cipar, Gibraltar i Estonija u gostima i Belgija kod kuće) BiH je bez obzira na ostale rezultate siguran putnik u doigravanje a moguće, doduše u mnogo kompliciranijoj računici, i direktan putnik u Rusiju.
Nije remi s prgavim i defanzivnim Grcima nikakva tragedija, i ne bi trebao biti zapamćen kao poraz; odnosno, ne bi bio da Baždarević i BiH iz njega izvuku najbolje i najvrijednije lekcije i nauče na svojim greškama. Problem je što je tih i takvih lekcija i grešaka do sada bilo i previše a na njima nisu učili. Baš nikad.
Možda jednom i hoće.
