Ko bi rekao da papirologija čovjeku može doći glave i u Engleskoj.
Nakon što je postigao 46 golova u samo jednoj kadetskoj sezoni, Liverpool je pokucao na vrata Željezničaru i za 150.000 eura otkupio još maloljetnog Armina Hodžića. Međutim, iako je potpisao ugovor, nikad nije dobio radnu dozvolu, stoga je za Liverpool nastupao samo u prijateljskim utakmicama. A kako se u Engleskoj savezi malo bolje drže zakona nego kod nas, za Hodžića nije bilo budućnosti u Liverpoolu. Vratio se u Željezničar, dvije je godine bio na posudbi, a u drugoj je sezoni zabio 14 golova, što je bilo dovoljno za drugo mjesto na listi strijelaca, piše hrvatski portal Telesport.hr.
A onda ga je, još uvijek kao tinejdžera, uzeo Dinamo. Transfer je, navodno, bio težak 40.000 eura, ali kod Dinama je teško reći. Šteta je da papirologija kvari biznis. Zapravo, transfer je bio logičan za sve tri strane. Liverpool očito nije mogao koristiti igrača, Hodžić je dobio priliku igrati u klubu koji pruža dobru odskočnu dasku za povratak u europske gigante, dok je Dinamo dobio talentiranog napadača iz susjedne države i bliske kulture koji je još tinejdžer.
Samo, na početku karijere u plavom dresu se i nije baš naigrao. Ispred njega su bili Duje Čop i Ángelo Henríquez, a minuta nije bilo niti na vidiku. Kad je Čop napustio Maksimir, za minute su se borila dva mlada napadača kojima je papirologija branila nastupe na Otoku – jedan doveden iz Liverpoola, drugi posuđen iz Manchester Uniteda. U dvoboju dvojice centarfora rođenih 1994., Henríquez se nametao kao pravo rješenje za startera. I teško je sporiti tu logiku: u prvoj je sezoni zabio 20 golova, a za pogodak mu je u prosjeku trebalo svega 79 minuta.
Međutim, gledano igrački izvan golgeterskog učinka, Henríquez je aktivniji u igri: mobilan je, sudjeluje u obrani i korisniji je u izgradnji napada. S druge strane, Hodžić je predator u kaznenom prostoru koji ima samo jedan cilj, ubosti gol. U klasifikaciji napadača, on je ono što Englezi zovu poacher.
Samo trpaj…
Hodžić je imao težak start i nije mu puno stvari išlo u korist. U prvoj je sezoni samo dvaput odigrao punu minutažu – protiv Istre u prvenstvu i Kupu. Budućnost mu se činila neizvjesnom. Ni prvi ni zadnji talent koji bi propao, a kobna kombinacija faktora je ionako bila tu: neugodna ozljeda koja je obilježila start karijere na Maksimiru, Henríquezova forma i činjenica da Dinamo u Ligi prvaka uvijek igra u podređenom položaju i rijetko stiže do kaznenog prostora u kojem bi se Hodžić snalazio. U Ligi prvaka je ove sezone dobio 32 minute, prošle je nagrađen sa 118 protiv Olympiacosa na kojem je Zoran Mamić sanjao zimu u Europi. A to i nije neki izlog u Europu kojem se nadao.
Statični napadači koji ne sudjeluju u igri do same završnice više ne prolaze. Jednostavno, takva vrsta napadača je izumrla
Međutim, Hodžić se nije slomio; kako se Henríquez hladio, tako se on zahuktavao. Prošle je godine u osam utakmica domaćeg prvenstva dobio po 90 minuta i u tih osam utakmica zabio je 10 golova. Ove godine Henríquez ima jedan gol za 1017 minuta igre, a Hodžić je u zadnje četiri prvenstvene utakmice natukao šest golova, a u međuvremenu je i u Kupu zatrpao RNK Split s četiri gola.
Dakle, primjetan je neki uzorak. Kad dobije 90 minuta, Hodžić obično zabije.
Međutim, teško je analizirati njegovu igru. Recimo, u zadnjoj prvenstvenoj utakmici je protiv RNK Splita zabio dva gola. Za to su mu trebala samo tri udarca od ukupno 37 koliko je Dinamo ispalio, a za 90 minuta takve dominacije Dinama nad Splitom ostvario je tek 23 dodavanja, dok je pet od osam njegovih duela je bilo neuspješno. Ako maknete na stranu golove, ostali brojevi nisu baš impresivni. Protiv Splita to i nije bitno – jer kad briljira ostatak momčadi, onda njegovo (ne)sudjelovanje u igri maskirano.
Međutim, kad se Dinamo muči, itekako se osjeti Hodžićeva isključenost iz igre. Dinamo je dobio Slaven Belupo u prvom kolu nastavka prvenstva, i to baš Hodžićevim golom. Samo, Dinamo se mučio stvoriti šanse usprkos tome što je imao 68 posto lopte u nogama i 769 pokušanih dodavanja s 87 posto uspješnosti. Jalova dominacija je postala mučenje, a Hodžić je u tom mučenju imao samo 16 dodavanja, 14 neuspješnih duela, 0/7 zračnih duela i 0/4 ključna dodavanja. Zapravo, sve do samog gola je Hodžić bio igrač manje. Protiv Cibalije je zabio dvaput, a novom mučenju od igre je pomogao s 11 dodavanja, 0/1 ključnih pasova, 0/4 zračna duela, 4/12 duela i dva udarca iz igre. Opet, od 94 minute koliko je odigrao, Hodžić je igračem manje bio barem 92.
Danak evoluciji
Hodžić trpa i mogao bi nastaviti trpati kako mu bude raslo samopouzdanje svakim idućim golom. Tip je rođeni golgeterski talent, kojem je zabijanje golova instinkt. Zapravo, svojim je golovima zadržao Dinamo u utrci za naslov prvaka. Samo, postoji jedan problem – Hodžić je dinosaur.
Ne pričamo nužno o domaćem prvenstvu u kojem Dinamu u većini utakmica nije prevelik uteg imati takav neaktivan tip igrača sve dok zabija golove. Međutim, za Europu će i Dinamu i Hodžiću trebati više.
Statični napadači koji ne sudjeluju u igri do same završnice, ili napadači koji ne mogu primiti dugu loptu iz obrane i odložiti je suigraču, više ne prolaze. Jednostavno, takva vrsta napadača je izumrla. Pogledajte napredak koji su kasno u karijeri napravili Nikola Kalinić i Edin Džeko, evolucija u igri je natjerala i njih na evoluciju u navikama. Hodžić je još relativno mlad i – uz nos za gol – morat će razviti i ostale elemente nogometne igre. Neosporno je da fantastično pretvara prilike u golove manirom pravog golgetera. Samo, za sve jače utakmice, kao i one u kojima Dinamo ne može pretočiti dominaciju u prilike, Dinamu neće trebati golgeter nego igrač koji će biti uključen u igru.
Ni Dinamu ni Hodžiću cilj nije dominirati utakmicama u kojima 37 puta zapucaju na gol. Ambicije momka koji je dospio do Liverpoola su prilično veće od toga. Samo, jednom ga je uspjeha koštala papirologija, a ovaj put bi mogao platiti danak evoluciji. Takav tip napadača odavno ne prolazi u najjačim ekipama.
