Danijel Šarić najbolji rukometni golman na svijetu, u intervjuu za Balkan-handball dotakao se svoje reprezentativne karijere, govoreći o sve tri reprezentacije čiji je dres oblačio, Srbije, Bosne i Hercegovin i Katara. Šariće je odluku da obuče dres BiH prokomentirao jednim od svoja dva najveća sportska i životna neuspjeha…
“U Ciudad Realu nisam proveo ni dana. Bio je problem broja stranaca, pored Kubanca Uriosa i Fisa, bio sam prekobrojan. Otišao sam na pozajmicu u Santander i više se nikada nisam vratio. Takav sam ugovor potpisao da tadašnjim menadžerom, nisam imao nikakva prava, već samo da ćutim i klimam glavom gdje god da me pošalju. Poslije Teke sam otišao u Alkobendas. Prve godine sam opstao, a onda doživio da mi ekipa ispadne iz lige. To je jedan od dva moja najveća sportska i životna neuspjeha. Ima još jedan. Tada sam dotakao dno.”
Koji je to drugi veliki neuspjeh?
“Loša procjena. Svako ima loše procjene u životu, tako i ja. Drago mi je da se odnosila samo na sport. Procijenio sam loše 2009. godine igranjem za reprezentaciju BiH. Loše sam procijenio ljude koji su i tada, a i danas, u tom Savezu i koji nisu zaslužili da ja kao osoba, pa onda sportista, budem tu. To su dva moja loša odabira. Želio sam da dam svoj doprinos u reprezentaciji BiH, ali sam kasno shvatio ko su ti ljudi koji to vode. Oni nemaju nikakve veze sa sistemima, sa željom da naprave neki uspjeh, nisu željeli da im pomognem kao ličnost i neko ko je napravio neki uspjeh. Oni gledaju samo svoje lične interese, ne zanima ih uspjeh državnog tima.”
Na konstataciju da se reprezentacija BiH, za kratko, izdigla iz opšteg stanja plasmanom na SP 2015 u Kataru, ali kako se čini, da se malo šta pomaklo naprijed u našem rukometu, Šarić je kazao:
“Želio sam da pomognem da napravimo neki uspjeh, ali svako normalan može da zaključi isto. Odlazak na Svjetsko prvenstvo je samo nagrada za momke koji su tu. Drago mi je zbog njih, a ovi ostali niko to ne zaslužuje. Ima tu praznina, puno grešaka u koracima, mazanja očiju. Ne radi se oko djece, ni sami oni ne rade kako treba. Kada sam odlazio, rekao sam da tu treba da radi metla, da se sve to počisti i krene od početka sa djecom, kao i da u Savezu u mlađim kategorijama budu ljudi koji su časno i pošteno pravili svoje ime kroz sport, a ne neki drugi.”
Šarić je prije Bosne i Hercegovine nosio dres Srbije, no i tamo je bilo teških trenutaka…
“Svako ima svoje mjesto zapisano, gdje treba da bude. Napravio sam lošu procjenu odlaskom u BiH. Ali Srbija je specifična priča. Mnogo sam puta bio omalovažavan kao osoba. Stavljan sam i skidan sa spiska prije Olimpijskih igara, a to niko ne zna. Preko noći su me skinuli sa spiska, 15 dana sam bio bolestan zbog toga. Mnoge stvari sam nosio u sebi. Zvezda mi je puno dala, Sintelon, reprezentacija, Srbija mi je dala puno, afirmaciju, stabilnost, ali sam preživio i puno šikaniranja. Samo zdravom glavom i upornošću sam uspio da preživim sve to i ne posustanem, a mogao sam. Danas bi bio niko i ništa u sportu.”
Kada krene pričao o Kataru, svi koji igrači koji su odlučili igrati za tu zemlju s kojom su postali prvaci svijeta, govore o sportskom aspektu uzimanja katarskog pasoša. Na pitanje je li svjestan ogromne većina javnosti koja ne vjeruje da je to motiv, Šarić je kazao:
Bosna je bila životna greška, u Srbiji su me šikanirali
“Glupo je da pričam o nekim stvarima. Svako ima svoje ideje, životne i sportske, gdje će i kako će napraviti novac i odradi neke stvari. Tako i ja. Meni su se spojile neke stvari, da finansijski i sportski dobro prođem. Neću nikoga da lažem, ali isto tako ne želim to da potenciram. Ta stvar je došla nakon nekog sportskog uspjeha. Je’l tako? Da nismo osvojili ništa, dobili bismo svi nogu u guzicu i otišli brzim vozom iz Dohe. Osvajanjem medalje smo dobili i neke druge stvari, to priznajem, ali ne želim da se sa tim ispiraju usta, jer je to došlo lančano. To je tako. Ne želim da sakrivam to. Kraj priče. Uvidio sam da kao domaćini mogu da naprave nešto. Napravili smo. Meni je kao sportisti to trebalo. Imao sam ogromnu rupu u karijeri. Sa Srbijom, Bosnom, greške, ne greške, ali ništa nisam osvojio. Želio sam da ofarbam i reprezentativnu karijeru u lijepe boje. Taj trud i kvalitet sam naplatio.”
“U Ciudad Realu nisam proveo ni dana. Bio je problem broja stranaca, pored Kubanca Uriosa i Fisa, bio sam prekobrojan. Otišao sam na pozajmicu u Santander i više se nikada nisam vratio. Takav sam ugovor potpisao da tadašnjim menadžerom, nisam imao nikakva prava, već samo da ćutim i klimam glavom gdje god da me pošalju. Poslije Teke sam otišao u Alkobendas. Prve godine sam opstao, a onda doživio da mi ekipa ispadne iz lige. To je jedan od dva moja najveća sportska i životna neuspjeha. Ima još jedan. Tada sam dotakao dno.”
Koji je to drugi veliki neuspjeh?
“Loša procjena. Svako ima loše procjene u životu, tako i ja. Drago mi je da se odnosila samo na sport. Procijenio sam loše 2009. godine igranjem za reprezentaciju BiH. Loše sam procijenio ljude koji su i tada, a i danas, u tom Savezu i koji nisu zaslužili da ja kao osoba, pa onda sportista, budem tu. To su dva moja loša odabira. Želio sam da dam svoj doprinos u reprezentaciji BiH, ali sam kasno shvatio ko su ti ljudi koji to vode. Oni nemaju nikakve veze sa sistemima, sa željom da naprave neki uspjeh, nisu željeli da im pomognem kao ličnost i neko ko je napravio neki uspjeh. Oni gledaju samo svoje lične interese, ne zanima ih uspjeh državnog tima.”
Na konstataciju da se reprezentacija BiH, za kratko, izdigla iz opšteg stanja plasmanom na SP 2015 u Kataru, ali kako se čini, da se malo šta pomaklo naprijed u našem rukometu, Šarić je kazao:
“Želio sam da pomognem da napravimo neki uspjeh, ali svako normalan može da zaključi isto. Odlazak na Svjetsko prvenstvo je samo nagrada za momke koji su tu. Drago mi je zbog njih, a ovi ostali niko to ne zaslužuje. Ima tu praznina, puno grešaka u koracima, mazanja očiju. Ne radi se oko djece, ni sami oni ne rade kako treba. Kada sam odlazio, rekao sam da tu treba da radi metla, da se sve to počisti i krene od početka sa djecom, kao i da u Savezu u mlađim kategorijama budu ljudi koji su časno i pošteno pravili svoje ime kroz sport, a ne neki drugi.”
Šarić je prije Bosne i Hercegovine nosio dres Srbije, no i tamo je bilo teških trenutaka…
“Svako ima svoje mjesto zapisano, gdje treba da bude. Napravio sam lošu procjenu odlaskom u BiH. Ali Srbija je specifična priča. Mnogo sam puta bio omalovažavan kao osoba. Stavljan sam i skidan sa spiska prije Olimpijskih igara, a to niko ne zna. Preko noći su me skinuli sa spiska, 15 dana sam bio bolestan zbog toga. Mnoge stvari sam nosio u sebi. Zvezda mi je puno dala, Sintelon, reprezentacija, Srbija mi je dala puno, afirmaciju, stabilnost, ali sam preživio i puno šikaniranja. Samo zdravom glavom i upornošću sam uspio da preživim sve to i ne posustanem, a mogao sam. Danas bi bio niko i ništa u sportu.”
Kada krene pričao o Kataru, svi koji igrači koji su odlučili igrati za tu zemlju s kojom su postali prvaci svijeta, govore o sportskom aspektu uzimanja katarskog pasoša. Na pitanje je li svjestan ogromne većina javnosti koja ne vjeruje da je to motiv, Šarić je kazao:
Bosna je bila životna greška, u Srbiji su me šikanirali
“Glupo je da pričam o nekim stvarima. Svako ima svoje ideje, životne i sportske, gdje će i kako će napraviti novac i odradi neke stvari. Tako i ja. Meni su se spojile neke stvari, da finansijski i sportski dobro prođem. Neću nikoga da lažem, ali isto tako ne želim to da potenciram. Ta stvar je došla nakon nekog sportskog uspjeha. Je’l tako? Da nismo osvojili ništa, dobili bismo svi nogu u guzicu i otišli brzim vozom iz Dohe. Osvajanjem medalje smo dobili i neke druge stvari, to priznajem, ali ne želim da se sa tim ispiraju usta, jer je to došlo lančano. To je tako. Ne želim da sakrivam to. Kraj priče. Uvidio sam da kao domaćini mogu da naprave nešto. Napravili smo. Meni je kao sportisti to trebalo. Imao sam ogromnu rupu u karijeri. Sa Srbijom, Bosnom, greške, ne greške, ali ništa nisam osvojio. Želio sam da ofarbam i reprezentativnu karijeru u lijepe boje. Taj trud i kvalitet sam naplatio.”
