U moru raznih komentara koje smo bili u prilici čitati posljednih dana, natjeralo me je da i ja bacim koje slovo na temu sporta u BiH.
Da li je nama jedino fudbalska reprezentacija neka nada za nečim boljim i da li je kod nas sport kao sport izgubio smisao i zašto uvijek moramo politiku ubaciti u sport ?
Dan prije utakmice za Izraelom u Zenici igrali smo također vrlo važan meč za odlazak na EP, ali u rukometu, protivnik nam je bila reprezentacija Bjelorusije. Na prvi pogled i nisu nešto kvalitetniji od nas, te je uz podršku domaćih navijača trebalo sve proći kako treba. Krenuli smo u utakmicu kao i inače veoma dobro, držali sve pod kontrolom, sve do završnih 10 minuta, kada treba podrška svih navijača, tu je ipak bila tiha.
Mi balkanci smo takav narod da nama podrška i nacionalni naboj daje 50% motiva i snage i baš u tom 50. minutu nje nije bilo iako svi znamo da je tih dana Zenica bila puna navijača. U nedosatatku prave atmosfere mi na kraju nismo uspjeli da pobijedimo i morali smo da se vadimo u posljednoj utakmici protiv rukometne velesile kojoj je rukomet bitniji sport od fudbala. Iako je Danska i fudbalska velesila ( prvaci Europe 1992 , od poznatih igača izdvojio bih braću Laudrup, Gronkjera ili Niklasa Bentnera koji možda nije kvalitet kao oni, ali privači veliku pažnju na sebe jer je oženio kćerku Danskog grofa).
U dalekoj Danskoj dočekala nas je domaćinska atmosfera. Na početku utakmice se uz note naše himne čuo i tekst , uz aplauz domaće publike. Utakmicu po običaju dobro otvaramo na terenu. Igrači se bore uz veliku podršku naših navijača. Malinović, Terzić i Prce jedan uz drugog u odbrani i napadu ni jedan u drugog ne gledaju kako se zove niti nama pored malih ekrana to smeta . I opet kobna ta 50. minuta. Da li je u pitanju gubitak snage ili jača podrška , tuga u nama koji podrimo naš tim i opet ta Danska kobna po nas i naše Euro ( i u fudbalu su nam bili kobni za prvu pravu šansu za odlazak na EP 2004 ). Nekako na kraju te utakmice sve su nas dobolile suze Ivana Karačića , ali uz trud na terenu i dobar otpor stali smo uz naše momke i želimo im svu sreću u pohodu na SP. Svima nama u BiH rukometna reprezentacija treba biti ogledalo kako se odnosi mogu da poprave i kako treba da bude stanje u sportu.
Došao je konačno debi Mehmeda Baždarevića pred domaćom publikom , prvu utakmicu pred našim navijačima igrao je i Sead Kolašinac. Momci su se dobro pripremili za meč i svi pozvani su se odazvali, željno očekivali da odrade svoje minute. Utakmicu na terenu odradili su krajnje ozbiljno i trijumfovali. Mnoge je iznenadila igra Edina Višće, sjajnog momka iz Čuništa (mjesto kod Olova), koji je odigrao meč karijere i postigao dva gola. Naš najbolji igrač Edin Džeko tu je noć postigao svoj prvi gol sa penala u karijeri, nakon prethodno izborenog penala Ognjena Vranješa, momka čija je tetovaža obilježila dane pred utakmicu. Granice manjeg entiteta razljutile su brojne navijače, ali meni koji gledam sport kao sport važnije je ono što nosi u srcu, a to su granice BiH, koju baš ta reprezentacija predstavlja u najboljem svjetlu širom svijeta.
Kod nas u BiH svako može reći nešto o svome narodu, samo fudbaleri nemaju pravo na to. Kod nas su fudbaleri iznad svih i prema njima se svi odnose kao prema jedinoj velikoj nadi. Ali i oni su obični momci odrasli u svojim mahalama među svojom rajom, svaki nosi u sebi svoje korijene koji su sastavni dio BiH, a sada po kojim je to okolnostima došlo tome nije mjesto u sportu. Sport je igra koja zabavlja ljude, opusti ih od problema onih dva sata koje provedemo uz najdraže, jer se kod nas uz utakmicu reprezentacije okupe kao za novu godinu ili neki drugi praznik, te svaka pobjeda bh. reprezentacije za nas je ravna osvajanju nekog velikog takmičenja.
Ostavimo sport sportistima, jer jedino oni između sebe znaju ko je ko i koliko mu je stalo do domovine, a i mi navijači moramo biti uz naše momke i na utakmici bodriti samo njih. Nije stadion mjesto na kojem ćemo mi riješavati svjetsku politiku, naše je da bodrimo Džeku, Begovića, Pjanića..
Da li je nama jedino fudbalska reprezentacija neka nada za nečim boljim i da li je kod nas sport kao sport izgubio smisao i zašto uvijek moramo politiku ubaciti u sport ?
Dan prije utakmice za Izraelom u Zenici igrali smo također vrlo važan meč za odlazak na EP, ali u rukometu, protivnik nam je bila reprezentacija Bjelorusije. Na prvi pogled i nisu nešto kvalitetniji od nas, te je uz podršku domaćih navijača trebalo sve proći kako treba. Krenuli smo u utakmicu kao i inače veoma dobro, držali sve pod kontrolom, sve do završnih 10 minuta, kada treba podrška svih navijača, tu je ipak bila tiha.
Mi balkanci smo takav narod da nama podrška i nacionalni naboj daje 50% motiva i snage i baš u tom 50. minutu nje nije bilo iako svi znamo da je tih dana Zenica bila puna navijača. U nedosatatku prave atmosfere mi na kraju nismo uspjeli da pobijedimo i morali smo da se vadimo u posljednoj utakmici protiv rukometne velesile kojoj je rukomet bitniji sport od fudbala. Iako je Danska i fudbalska velesila ( prvaci Europe 1992 , od poznatih igača izdvojio bih braću Laudrup, Gronkjera ili Niklasa Bentnera koji možda nije kvalitet kao oni, ali privači veliku pažnju na sebe jer je oženio kćerku Danskog grofa).
U dalekoj Danskoj dočekala nas je domaćinska atmosfera. Na početku utakmice se uz note naše himne čuo i tekst , uz aplauz domaće publike. Utakmicu po običaju dobro otvaramo na terenu. Igrači se bore uz veliku podršku naših navijača. Malinović, Terzić i Prce jedan uz drugog u odbrani i napadu ni jedan u drugog ne gledaju kako se zove niti nama pored malih ekrana to smeta . I opet kobna ta 50. minuta. Da li je u pitanju gubitak snage ili jača podrška , tuga u nama koji podrimo naš tim i opet ta Danska kobna po nas i naše Euro ( i u fudbalu su nam bili kobni za prvu pravu šansu za odlazak na EP 2004 ). Nekako na kraju te utakmice sve su nas dobolile suze Ivana Karačića , ali uz trud na terenu i dobar otpor stali smo uz naše momke i želimo im svu sreću u pohodu na SP. Svima nama u BiH rukometna reprezentacija treba biti ogledalo kako se odnosi mogu da poprave i kako treba da bude stanje u sportu.
Došao je konačno debi Mehmeda Baždarevića pred domaćom publikom , prvu utakmicu pred našim navijačima igrao je i Sead Kolašinac. Momci su se dobro pripremili za meč i svi pozvani su se odazvali, željno očekivali da odrade svoje minute. Utakmicu na terenu odradili su krajnje ozbiljno i trijumfovali. Mnoge je iznenadila igra Edina Višće, sjajnog momka iz Čuništa (mjesto kod Olova), koji je odigrao meč karijere i postigao dva gola. Naš najbolji igrač Edin Džeko tu je noć postigao svoj prvi gol sa penala u karijeri, nakon prethodno izborenog penala Ognjena Vranješa, momka čija je tetovaža obilježila dane pred utakmicu. Granice manjeg entiteta razljutile su brojne navijače, ali meni koji gledam sport kao sport važnije je ono što nosi u srcu, a to su granice BiH, koju baš ta reprezentacija predstavlja u najboljem svjetlu širom svijeta.
Kod nas u BiH svako može reći nešto o svome narodu, samo fudbaleri nemaju pravo na to. Kod nas su fudbaleri iznad svih i prema njima se svi odnose kao prema jedinoj velikoj nadi. Ali i oni su obični momci odrasli u svojim mahalama među svojom rajom, svaki nosi u sebi svoje korijene koji su sastavni dio BiH, a sada po kojim je to okolnostima došlo tome nije mjesto u sportu. Sport je igra koja zabavlja ljude, opusti ih od problema onih dva sata koje provedemo uz najdraže, jer se kod nas uz utakmicu reprezentacije okupe kao za novu godinu ili neki drugi praznik, te svaka pobjeda bh. reprezentacije za nas je ravna osvajanju nekog velikog takmičenja.
Ostavimo sport sportistima, jer jedino oni između sebe znaju ko je ko i koliko mu je stalo do domovine, a i mi navijači moramo biti uz naše momke i na utakmici bodriti samo njih. Nije stadion mjesto na kojem ćemo mi riješavati svjetsku politiku, naše je da bodrimo Džeku, Begovića, Pjanića..
