Proganja me naša naslovnica iz prošloga broja, još mi uši para pitanje bez odgovora: Zašto Zlatan Ibrahimović nije zaigrao za reprezentaciju Bosne i Hercegovine?
Mada je odgovor prilično vidljiv, najmanje iz dva izvora: iz strukturne konstelacije tadašnjeg Nogometnog saveza i iz Zlatanovih biografskih kazivanja.
Očev patriotski inat
Naime, u vrijeme kada se trebalo boriti za Ibrahimovića naš Savez je bio spoj starog birokratskog kova, političke podobnosti, nogometne anonimnosti, besparice, kriminala, nereda i nerada. Kao takav, nije imao nikakvih izgleda kontra slabašnog, ali znatno autoritativnijeg, švedskog pandana, ali koji je bio preslik uređenosti države. Dakle, po toj liniji bili smo bez šansi.
Drugo, sam Ibrahimović u svojim sjećanjima ne spominje baš neku mogućnost da bi zaigrao za BiH. Osim patriotskog inata oca Šefika, ništa drugo nije naginjalo prema sprženoj, razvaljenoj i obezglavljenoj Bosni i Hercegovini. Iz njegove iskrene ispovijesti više je nego vidljivo da je Zlatan Šveđanin, asocijalan i buntovan, ali Šveđanin.
Naslonjen na vlastit genij i različitost, na bunt u ranoj fazi, dok su ga je u igračkom i životnom sazrijevanju formirali prgava narav i mišice oca Šefika, bijeljinskog rabadžije i melankoličnog harmonikaša koji je, kad je Zlatanu najviše trebalo, potezao jedini argument koji je imao: šake!
Meni najbolji
Sjetit će se pažljiviji čitatelji feljtona sa naše zadnje stranice kako je Ibrahimović kontekstualizirao Bosnu i Hercegovinu u teško razumljivi narodni melos i odvratni pivski mamurluk. Stoga ja, kad je Zlatan u pitanju, imam jedan pomalo čudan rezon. Smatram ga najboljim nogometašem na svijetu u čitavom proteklom desetljeću (na stranu statistike i kvazistručna naklapanja, on je meni najbolji), a istovremeno ne žalim što nije zaigrao za BiH. Jer, imam dojam kad bi skontao naše marifetluke, da bi u ranoj igračkoj fazi napustio nogomet.
Da ne bismo ostali nedorečeni, u to vrijeme se, bar je to poznato - druga je stvar što se o tom šuti, plaćao nastup u mlađim reprezentativnim selekcijama. Za A selekciju ne mogu tvrditi, ali i tu su postojale debele sumnje. A to nije Zlatanov svijet. On je još kao dječak izgradio otvoren gard, pošteno se tukao, pošteno gladovao, i pošteno krao bicikla. Pošteno,ma koliko to kontraverzno izgledalo.
Da, slali su se kojekakvi pozivi, faksovi, ostvarivani površni kontakti. To stoji. Ali, tko je mogao ozbiljno shvatiti aktere istih, tko je mogao povjerovati u ozbiljnost i korektnost tih poziva. Moramo biti realni, urazumiti se: Tek dolaskom Osima, Bajevića, Hadžibegića, Kajtaza,Ćire, pa kasnije Sušića, mi smo se pozicionirali na europskoj i svjetskoj nogometnoj mapi. Sve prije toga izgubljeno je vrijeme, sve prije toga bio je koruptivni jad i čemer.
Eh, da je...
Naravno, kad se oslobodimo hipoteke "šta bi bilo kad bi bilo", mi možemo uzdisati i žaliti što takav as, gigant, što takav velemajstor nije jedan od Zmajeva. Ali, istovremeno moramo biti svjesni da momak koji je sve u životu stvorio sam samcat, koji ne priznaje nikogoviće kao autoritete, koji je slobodan otkad je prohodao, koji je dijete gastarbajterskog Rosengarda, nije mogao, niti može biti dijelom neiskrene, sitničarske, prevarantske oligarhije koja je dugi niz godina - a repovi se vuku do dan danas - vladala našim nogometom.
U rodnoj Švedskoj su se protiv njega potpisivale peticije, imao je posla s policijom, sa zakonom, nesporazume s klubom i Savezom, ali se nevjerojatnim i neviđenim nogometnim genijem izdigao iznad svega i natjerao sve švedske institucije na pljesak i priznanje. Danas je mit, uzor, idol, legenda. I tu je razlika. Kod nas se nebi uspio izdignuti, bio bi omalovažavan i zgažen. Umjesto slave i poštovanja, otišao bi pun ovdašnjeg derta i nevjerice.
Stoga mislim da je bolje da je ovako završilo i da možemo još koju godinu uživati u čarolijama posljednjeg momka koji IGRA nogomet. Svi ostali RADE u nogometu.
I, neka nam bude dopušteno, pokoji put uzdahnuti: Eh, da je...
Mada je odgovor prilično vidljiv, najmanje iz dva izvora: iz strukturne konstelacije tadašnjeg Nogometnog saveza i iz Zlatanovih biografskih kazivanja.
Očev patriotski inat
Naime, u vrijeme kada se trebalo boriti za Ibrahimovića naš Savez je bio spoj starog birokratskog kova, političke podobnosti, nogometne anonimnosti, besparice, kriminala, nereda i nerada. Kao takav, nije imao nikakvih izgleda kontra slabašnog, ali znatno autoritativnijeg, švedskog pandana, ali koji je bio preslik uređenosti države. Dakle, po toj liniji bili smo bez šansi.
Drugo, sam Ibrahimović u svojim sjećanjima ne spominje baš neku mogućnost da bi zaigrao za BiH. Osim patriotskog inata oca Šefika, ništa drugo nije naginjalo prema sprženoj, razvaljenoj i obezglavljenoj Bosni i Hercegovini. Iz njegove iskrene ispovijesti više je nego vidljivo da je Zlatan Šveđanin, asocijalan i buntovan, ali Šveđanin.
Naslonjen na vlastit genij i različitost, na bunt u ranoj fazi, dok su ga je u igračkom i životnom sazrijevanju formirali prgava narav i mišice oca Šefika, bijeljinskog rabadžije i melankoličnog harmonikaša koji je, kad je Zlatanu najviše trebalo, potezao jedini argument koji je imao: šake!
Meni najbolji
Sjetit će se pažljiviji čitatelji feljtona sa naše zadnje stranice kako je Ibrahimović kontekstualizirao Bosnu i Hercegovinu u teško razumljivi narodni melos i odvratni pivski mamurluk. Stoga ja, kad je Zlatan u pitanju, imam jedan pomalo čudan rezon. Smatram ga najboljim nogometašem na svijetu u čitavom proteklom desetljeću (na stranu statistike i kvazistručna naklapanja, on je meni najbolji), a istovremeno ne žalim što nije zaigrao za BiH. Jer, imam dojam kad bi skontao naše marifetluke, da bi u ranoj igračkoj fazi napustio nogomet.
Da ne bismo ostali nedorečeni, u to vrijeme se, bar je to poznato - druga je stvar što se o tom šuti, plaćao nastup u mlađim reprezentativnim selekcijama. Za A selekciju ne mogu tvrditi, ali i tu su postojale debele sumnje. A to nije Zlatanov svijet. On je još kao dječak izgradio otvoren gard, pošteno se tukao, pošteno gladovao, i pošteno krao bicikla. Pošteno,ma koliko to kontraverzno izgledalo.
Da, slali su se kojekakvi pozivi, faksovi, ostvarivani površni kontakti. To stoji. Ali, tko je mogao ozbiljno shvatiti aktere istih, tko je mogao povjerovati u ozbiljnost i korektnost tih poziva. Moramo biti realni, urazumiti se: Tek dolaskom Osima, Bajevića, Hadžibegića, Kajtaza,Ćire, pa kasnije Sušića, mi smo se pozicionirali na europskoj i svjetskoj nogometnoj mapi. Sve prije toga izgubljeno je vrijeme, sve prije toga bio je koruptivni jad i čemer.
Eh, da je...
Naravno, kad se oslobodimo hipoteke "šta bi bilo kad bi bilo", mi možemo uzdisati i žaliti što takav as, gigant, što takav velemajstor nije jedan od Zmajeva. Ali, istovremeno moramo biti svjesni da momak koji je sve u životu stvorio sam samcat, koji ne priznaje nikogoviće kao autoritete, koji je slobodan otkad je prohodao, koji je dijete gastarbajterskog Rosengarda, nije mogao, niti može biti dijelom neiskrene, sitničarske, prevarantske oligarhije koja je dugi niz godina - a repovi se vuku do dan danas - vladala našim nogometom.
U rodnoj Švedskoj su se protiv njega potpisivale peticije, imao je posla s policijom, sa zakonom, nesporazume s klubom i Savezom, ali se nevjerojatnim i neviđenim nogometnim genijem izdigao iznad svega i natjerao sve švedske institucije na pljesak i priznanje. Danas je mit, uzor, idol, legenda. I tu je razlika. Kod nas se nebi uspio izdignuti, bio bi omalovažavan i zgažen. Umjesto slave i poštovanja, otišao bi pun ovdašnjeg derta i nevjerice.
Stoga mislim da je bolje da je ovako završilo i da možemo još koju godinu uživati u čarolijama posljednjeg momka koji IGRA nogomet. Svi ostali RADE u nogometu.
I, neka nam bude dopušteno, pokoji put uzdahnuti: Eh, da je...
