“Bio sam jedna od najpopularnijih osoba u BiH kada sam odveo reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo, a sada sam vjerojatno najomraženiji… pa da vidim kako i to izgleda”, rekao je Safet Sušić nakon poraza u Izraelu.
Od pukovnika do pokojnika u vrlo kratkom vremenu. Sudbina je to i nekih njegovih prethodnika, a možda u dogledno vrijeme to čeka i Mehmeda Baždarevića.
U nogometu danas jesi, sutra nisi. Nije to ništa nenormalno. Trenerima na kraju krajeva presude rezultati, koji su najbolje mjerilo. Međutim, kod nas je drukčije. Kod nas vlada jedan običaj da onoga koji odlazi do kraja izvrijeđamo i usput pronađemo razloge da “poništimo” sve dobro što je napravio. Dalje od primjera Safeta Sušića ne treba tražiti, no bilo je tako i s izbornicima koji su u NS-u BiH radili i prije njega. Da se razumijemo, ne pozivamo ovdje isključivo Savez na odgovornost, mada ima i toga. Samo ističemo kako se kod nas treneri maksimalno potroše, iscijede… i to u vrlo kratkom razdoblju.
Slišković: Nismo realni
Pođimo od Blaža Sliškovića. Bio je to uistinu javni linč. A radilo se u to vrijeme, dakle 2006. godine, o do tada rezultatski najuspješnijem izborniku. Počeo je u ožujku 2002. prijateljskim debijem u remiju s Makedonijom (4:4), a onda su uslijedili prijateljski porazi od Hrvatske i SR Jugoslavije. Taj se trend prenio na početak kvalifikacija, pa su Rumunji s 3:0 bili bolji na Koševu, a Norvežani s jednim pogotkom manje u Oslu. A onda je uslijedio magični trenutak koji je vratio Sliškoviću kredibilitet, do tada već opasno poljuljan. U Kopenhagenu je s 2:0 pala Danska, nakon čega je nekako sve išlo na ruku Bake i društva. Apsolutno neočekivano, utakmicu prije kvalifikacija Baka i družina našli su se u prilično realnoj računici vidjeti Portugal 2004. – ali Koševo se tada, u listopadu 2003., uvjerilo što znači “izgorjeti u prevelikoj želji”. Za izravan plasman na Euro u Portugalu tražila se pobjeda, no Baka je sa Spahićem, Konjićem, Bolićem, Barbarezom i Salihamidžićem izvukao 1:1.
Ipak, na Sliškovića se tada gledalo kao na čovjeka koji je s BiH dogurao najdalje i to u teškim okolnostima po pitanju funkcioniranja Saveza, a kako to kod nas obično biva, očekivanja su odjednom narasla, možda i do nerealnih visina. Ipak, sljedeće kvalifikacije pokazale su da iz prošlosti nije previše naučeno. Ponovno je BiH spletom sretnih okolnosti došla na korak od plasmana na veliko natjecanje, a na kraju je odlučivala najteža moguća utakmica – sraz sa SCG-om na Marakani. Plavi su slavili pogotkom Kežmana, a Slišković se opet našao na puškometu predstavnika sedme sile i ostalih. Pred njim je ipak bio još jedan mandat, no ovaj put nije do kraja izdržao. U porazu od Mađara na Bilinu polju sve što je moglo krenuti po zlu je i krenulo – nedavno je sličan osjećaj imao i Slišković u Izraelu. Dio publike povicima “Baka ustašo“ i “Baka kockaru” djelomično je isprovocirao njegovu ostavku, koja je kasnije odbijena, no šteta je bila učinjena. Slišković nakon Grčke više nije bio izbornik.
- Ne bježim i ne ostavljam momke na cjedilu, ali stvoren je veliki pritisak koji ne mogu izdržati. Navijači skandiraju ‘Baka pederu, Baka ustašo…’, a to je teško proživljavati. Jednostavno, nismo realni i zato živimo u ovakvoj zemlji, rekao je Slišković nakon Mađarske.
Ćirino prokletstvo
Njegovom nasljedniku Fuadu Muzuroviću nije se tražilo previše zamjerki po odlasku, a čovjek koji je došao nakon njega, Meho Kodro, nije uopće dopustio da dođe do toga. Radio je samo četiri i pol mjeseca, a onda digao ruke od svega, otkrivši kasnije da mu se tadašnje rukovodstvo Saveza miješalo u posao.
U srpnju 2008. došao je na red “trener svih trenera”, Miroslav Ćiro Blažević. Preuzeo je tim kojem je trebalo buđenje, imao je sreću da je Zmajeve nedavno pojačao Edin Džeko, kao i da su tu već bili i Zvjezdan Misimović, Sejad Salihović i drugi. Svima je godila njegova frajerska komunikacija s javnosti, no ubrzo je na površinu izbila zla krv. Idila je trajala manje nego sa Sliškovićem, koji je doduše uvijek plesao na tankoj žici između ljubavi i prezira, a tikva je definitivno pukla nakon poraza od Portugala u doigravanju za SP 2010.
- Ovo javno obraćanje je i naš poziv Vama da podnesete ostavku na mjesto izbornika reprezentacije Bosne i Hercegovine ako ne želite da se okrećete protiv onih koji su Vas doveli da bi zaštitili svoje guzice. Odstupite sada i ne uvlačite se u daljnje talove, jer Vaša šuplja ne pali kod svih Bosanaca i Hercegovaca, stajalo je tada, u prosincu 2011., u priopćenju BH Fanaticosa.
Ćiro je odgovorio u svom stilu. Preduhitrio je savez i sam podnio ostavku.
- Uvijek sam bio za navijače i kad su oni protiv mene, nemam druge solucije nego odustati. Neću više biti izbornik BiH. Oni su presudili! Što ću ja sad protiv njih? Neću! To je njihova želja, neka uzmu koga oni žele. Bili su mi potpora i snaga kad je trebalo i neću ih sad razočarati. Vidjet ćemo što će reći na Izvršnom odboru, ali predložit ću rastavu braka, izjavio je tada Blažević u izjavi za Slobodnu Dalmaciju.
- Nisam pročitao to pismo, ali sam čuo što su napisali. Jako mi je žao što je došlo do ovoga, što odlazim. Momčad koju smo stvorili je najbolja na svijetu, ma prošetali bismo se kroz kvalifikacije za Euro 2012. godine. Ali, neka, oni su htjeli da ja ne budem tu, neka im je na čast. Tko god dođe, imat će iste probleme.
Sušiću laknulo nakon otkaza
Ćirino prokletstvo na svojoj je koži osjetio i njegov nasljednik, sada službeno izbornik s najdužim stažem na klupi reprezentacije. Zenica je za vrijeme euforičnih kvalifikacija za SP 2014. bila okućena natpisima “Dobro došli, Sajini Zmajevi”, a samo pola godine nakon toga Pape je postao državni neprijatelj broj jedan. Sjetimo se samo slavlja u Litvi i dočeka u Sarajevu. Slavilo se dan i noć, igrači su mu pjevali “Safete, Sajo Sarajlijo”, a on se samo smješkao…, kao da je znao da će doći drugi dani. I došli su. Loše vibracije počele su nakon ožujka i onog poraza od Egipta, u koji su Zmajevi ušli nonšalantno, a Sušića je javnost “uzela na zub” zbog nepotizma i pozivanja nećaka Tina-Svena Sušića u reprezentaciju…, koji se nije pokazao kao totalni promašaj…
Brazil je trebao biti kruna njegove karijere, zapravo i jest tako. No, nije se sve rasplelo kako je službeno najbolji nogometaš BiH u povijesti želio. Nesretan poraz od Nigerije popraćen je sudačkom krađom (poništen regularan Džekin gol), ali puno više njih vidjelo je Sušićevu taktiku, koja mu je u navijačkim krugovima dala “titulu“ neznalice. Pogriješio je Sušić što je odlučio ostati tu i za vrijeme trećeg ciklusa, nije dobro procijenio situaciju, a kuda stvari idu, postalo je jasno odmah u prvoj utakmici kvalifikacija za Euro 2016. Poraz od Cipra mnoge je šokirao, no zatim su odrađeni solidni dueli i remiji protiv Walesa i Belgije, da bi more ozljeda, ali i Sušićev “možemo bez napadača” stavili “točku na i” suradnje koja je iznjedrila prvi povijesni nastup na velikom natjecanju.
- Atmosfera u reprezentaciji nije bila loša, nikada nije došlo ni do najmanjeg konflikta, ni na relaciji stručni stožer – igrači, ni na bilo kojoj drugoj. Tko god to priča, priča gluposti, izjavio je u razgovoru za TV N1.
- Nikomu ne zamjeram, samo mi je krivo što se već poslije prvog poraza, od Cipra, spremalo nešto, dodao je.
Kako mu je legao kraj karijere izbornika BiH? E to je odgovor koji treba zapamtiti…
- Veliko olakšanje. Svaki put trebalo se pravdati za neke izmišljene priče. Čim se izgubi utakmica, odmah se priča o bojkotu. Odmah su igrači protiv izbornika, što nije imalo veze s istinom. Bio sam umoran više od objašnjavanja i pravdanja. Kad sam govorio za Bešića, svi su se smijali. Kad Bešić odigra super utakmicu, nitko to ne spominje. Pojavi se neki od igrača… i odmah je zaključak ‘on je tu zato što mu je moj brat menadžer’ i takve nekakve gluposti. Čovjek se umori od svega toga, nisam to mogao više objašnjavati. Razilazak je možda bilo nešto najbolje što se dogodilo.
Mehmedu Baždareviću želimo sve najbolje, no vjerojatno je svjestan scenarija koji se ponavlja. Jer, u redu je dati do znanja izbornicima da je gotovo. Sasvim je druga stvar na odlasku ih mučki s leđa pogoditi kamenom, kao da činite nešto ispravno u ime nezadovoljne mase.
Od pukovnika do pokojnika u vrlo kratkom vremenu. Sudbina je to i nekih njegovih prethodnika, a možda u dogledno vrijeme to čeka i Mehmeda Baždarevića.
U nogometu danas jesi, sutra nisi. Nije to ništa nenormalno. Trenerima na kraju krajeva presude rezultati, koji su najbolje mjerilo. Međutim, kod nas je drukčije. Kod nas vlada jedan običaj da onoga koji odlazi do kraja izvrijeđamo i usput pronađemo razloge da “poništimo” sve dobro što je napravio. Dalje od primjera Safeta Sušića ne treba tražiti, no bilo je tako i s izbornicima koji su u NS-u BiH radili i prije njega. Da se razumijemo, ne pozivamo ovdje isključivo Savez na odgovornost, mada ima i toga. Samo ističemo kako se kod nas treneri maksimalno potroše, iscijede… i to u vrlo kratkom razdoblju.
Slišković: Nismo realni
Pođimo od Blaža Sliškovića. Bio je to uistinu javni linč. A radilo se u to vrijeme, dakle 2006. godine, o do tada rezultatski najuspješnijem izborniku. Počeo je u ožujku 2002. prijateljskim debijem u remiju s Makedonijom (4:4), a onda su uslijedili prijateljski porazi od Hrvatske i SR Jugoslavije. Taj se trend prenio na početak kvalifikacija, pa su Rumunji s 3:0 bili bolji na Koševu, a Norvežani s jednim pogotkom manje u Oslu. A onda je uslijedio magični trenutak koji je vratio Sliškoviću kredibilitet, do tada već opasno poljuljan. U Kopenhagenu je s 2:0 pala Danska, nakon čega je nekako sve išlo na ruku Bake i društva. Apsolutno neočekivano, utakmicu prije kvalifikacija Baka i družina našli su se u prilično realnoj računici vidjeti Portugal 2004. – ali Koševo se tada, u listopadu 2003., uvjerilo što znači “izgorjeti u prevelikoj želji”. Za izravan plasman na Euro u Portugalu tražila se pobjeda, no Baka je sa Spahićem, Konjićem, Bolićem, Barbarezom i Salihamidžićem izvukao 1:1.
Ipak, na Sliškovića se tada gledalo kao na čovjeka koji je s BiH dogurao najdalje i to u teškim okolnostima po pitanju funkcioniranja Saveza, a kako to kod nas obično biva, očekivanja su odjednom narasla, možda i do nerealnih visina. Ipak, sljedeće kvalifikacije pokazale su da iz prošlosti nije previše naučeno. Ponovno je BiH spletom sretnih okolnosti došla na korak od plasmana na veliko natjecanje, a na kraju je odlučivala najteža moguća utakmica – sraz sa SCG-om na Marakani. Plavi su slavili pogotkom Kežmana, a Slišković se opet našao na puškometu predstavnika sedme sile i ostalih. Pred njim je ipak bio još jedan mandat, no ovaj put nije do kraja izdržao. U porazu od Mađara na Bilinu polju sve što je moglo krenuti po zlu je i krenulo – nedavno je sličan osjećaj imao i Slišković u Izraelu. Dio publike povicima “Baka ustašo“ i “Baka kockaru” djelomično je isprovocirao njegovu ostavku, koja je kasnije odbijena, no šteta je bila učinjena. Slišković nakon Grčke više nije bio izbornik.
- Ne bježim i ne ostavljam momke na cjedilu, ali stvoren je veliki pritisak koji ne mogu izdržati. Navijači skandiraju ‘Baka pederu, Baka ustašo…’, a to je teško proživljavati. Jednostavno, nismo realni i zato živimo u ovakvoj zemlji, rekao je Slišković nakon Mađarske.
Ćirino prokletstvo
Njegovom nasljedniku Fuadu Muzuroviću nije se tražilo previše zamjerki po odlasku, a čovjek koji je došao nakon njega, Meho Kodro, nije uopće dopustio da dođe do toga. Radio je samo četiri i pol mjeseca, a onda digao ruke od svega, otkrivši kasnije da mu se tadašnje rukovodstvo Saveza miješalo u posao.
U srpnju 2008. došao je na red “trener svih trenera”, Miroslav Ćiro Blažević. Preuzeo je tim kojem je trebalo buđenje, imao je sreću da je Zmajeve nedavno pojačao Edin Džeko, kao i da su tu već bili i Zvjezdan Misimović, Sejad Salihović i drugi. Svima je godila njegova frajerska komunikacija s javnosti, no ubrzo je na površinu izbila zla krv. Idila je trajala manje nego sa Sliškovićem, koji je doduše uvijek plesao na tankoj žici između ljubavi i prezira, a tikva je definitivno pukla nakon poraza od Portugala u doigravanju za SP 2010.
- Ovo javno obraćanje je i naš poziv Vama da podnesete ostavku na mjesto izbornika reprezentacije Bosne i Hercegovine ako ne želite da se okrećete protiv onih koji su Vas doveli da bi zaštitili svoje guzice. Odstupite sada i ne uvlačite se u daljnje talove, jer Vaša šuplja ne pali kod svih Bosanaca i Hercegovaca, stajalo je tada, u prosincu 2011., u priopćenju BH Fanaticosa.
Ćiro je odgovorio u svom stilu. Preduhitrio je savez i sam podnio ostavku.
- Uvijek sam bio za navijače i kad su oni protiv mene, nemam druge solucije nego odustati. Neću više biti izbornik BiH. Oni su presudili! Što ću ja sad protiv njih? Neću! To je njihova želja, neka uzmu koga oni žele. Bili su mi potpora i snaga kad je trebalo i neću ih sad razočarati. Vidjet ćemo što će reći na Izvršnom odboru, ali predložit ću rastavu braka, izjavio je tada Blažević u izjavi za Slobodnu Dalmaciju.
- Nisam pročitao to pismo, ali sam čuo što su napisali. Jako mi je žao što je došlo do ovoga, što odlazim. Momčad koju smo stvorili je najbolja na svijetu, ma prošetali bismo se kroz kvalifikacije za Euro 2012. godine. Ali, neka, oni su htjeli da ja ne budem tu, neka im je na čast. Tko god dođe, imat će iste probleme.
Sušiću laknulo nakon otkaza
Ćirino prokletstvo na svojoj je koži osjetio i njegov nasljednik, sada službeno izbornik s najdužim stažem na klupi reprezentacije. Zenica je za vrijeme euforičnih kvalifikacija za SP 2014. bila okućena natpisima “Dobro došli, Sajini Zmajevi”, a samo pola godine nakon toga Pape je postao državni neprijatelj broj jedan. Sjetimo se samo slavlja u Litvi i dočeka u Sarajevu. Slavilo se dan i noć, igrači su mu pjevali “Safete, Sajo Sarajlijo”, a on se samo smješkao…, kao da je znao da će doći drugi dani. I došli su. Loše vibracije počele su nakon ožujka i onog poraza od Egipta, u koji su Zmajevi ušli nonšalantno, a Sušića je javnost “uzela na zub” zbog nepotizma i pozivanja nećaka Tina-Svena Sušića u reprezentaciju…, koji se nije pokazao kao totalni promašaj…
Brazil je trebao biti kruna njegove karijere, zapravo i jest tako. No, nije se sve rasplelo kako je službeno najbolji nogometaš BiH u povijesti želio. Nesretan poraz od Nigerije popraćen je sudačkom krađom (poništen regularan Džekin gol), ali puno više njih vidjelo je Sušićevu taktiku, koja mu je u navijačkim krugovima dala “titulu“ neznalice. Pogriješio je Sušić što je odlučio ostati tu i za vrijeme trećeg ciklusa, nije dobro procijenio situaciju, a kuda stvari idu, postalo je jasno odmah u prvoj utakmici kvalifikacija za Euro 2016. Poraz od Cipra mnoge je šokirao, no zatim su odrađeni solidni dueli i remiji protiv Walesa i Belgije, da bi more ozljeda, ali i Sušićev “možemo bez napadača” stavili “točku na i” suradnje koja je iznjedrila prvi povijesni nastup na velikom natjecanju.
- Atmosfera u reprezentaciji nije bila loša, nikada nije došlo ni do najmanjeg konflikta, ni na relaciji stručni stožer – igrači, ni na bilo kojoj drugoj. Tko god to priča, priča gluposti, izjavio je u razgovoru za TV N1.
- Nikomu ne zamjeram, samo mi je krivo što se već poslije prvog poraza, od Cipra, spremalo nešto, dodao je.
Kako mu je legao kraj karijere izbornika BiH? E to je odgovor koji treba zapamtiti…
- Veliko olakšanje. Svaki put trebalo se pravdati za neke izmišljene priče. Čim se izgubi utakmica, odmah se priča o bojkotu. Odmah su igrači protiv izbornika, što nije imalo veze s istinom. Bio sam umoran više od objašnjavanja i pravdanja. Kad sam govorio za Bešića, svi su se smijali. Kad Bešić odigra super utakmicu, nitko to ne spominje. Pojavi se neki od igrača… i odmah je zaključak ‘on je tu zato što mu je moj brat menadžer’ i takve nekakve gluposti. Čovjek se umori od svega toga, nisam to mogao više objašnjavati. Razilazak je možda bilo nešto najbolje što se dogodilo.
Mehmedu Baždareviću želimo sve najbolje, no vjerojatno je svjestan scenarija koji se ponavlja. Jer, u redu je dati do znanja izbornicima da je gotovo. Sasvim je druga stvar na odlasku ih mučki s leđa pogoditi kamenom, kao da činite nešto ispravno u ime nezadovoljne mase.