Jer, nigdje kao na Balkanu se nikada u istoriji ne bi primila ona pjesma koja počinje sa „Idi, idi, ko te…
Ako nije najljepši, ugodan za život ili makar miran, Balkan ima jednu crtu, osobinu koja uvek ispliva, prisutnu, vidljivu i stamenu jednako koliko i Dinara, Durmitor ili Stara planina. Na nju se vazda možete osloniti. Balkan uvjek umije da ponizi čovjeka, i to svog, i to prevashodno nakon što ga zakuje u nebesa. Onaj oreol kojim ste krunisani očas posla postaje vreli žig utisnut na čelo, kruna sa glave se samo malo naoštri i spremna je da vas proburazi pravo kroz srce, poklič iz hiljada grla jednačenjem samoglasnika postaje poziv na vaš linč…
Dovoljno je samo, na tom Balkanu, da neko posumnja u vaš patriotizam. Ništa više. I ako ste fudbaler, recimo, jedan od najboljih u historiji zemlje, onaj po kojem su djeca dobijala imena, ako ste fudbalski stručnjak sa pedigreom koji niste olako trošili, ma džaba vam sve titule ako niste dovoljno, kažu neznalice, zaljubljeni u svoju zemlju.
Baš to se ovih dana po portalima balkanskim dešava Vahidu Halilhodžiću, velikom čovjeku iz Jablanice, velikom igraču iz Mostara, velikom treneru iz Francuske, Turske, Hrvatske, Alžira…
Onaj Vaha u kojeg su se Mostarci kleli toliko da su negdje u najudaljeniji moždani girus potisnuli da je tamo ranjen i umalo stradao tokom rata, onaj isti tip koji je dao dva gola 1981. za pobjedu nad Osimovim Željezničarom i prvi Veležov kup (dobro, ako već zakerate, Vaha je dao dva gola, a onaj za pobjedu doslovno je bio djelo Dragana Okuke, i za taj tim sa još Marićem i Sliškovićem nekako je šteta što se tri godine pojavio Semir Tuce i pomalo im ukrao slavu), danas je izdajnik svoje zemlje, roda, krvi i već kako redom ide naša balkanska ideologija, sve zato što je odbio da postane selektor, da nasljedi svog nekadašnjeg saigrača iz Pari Sen Žermena, još jedno veliko bosansko ime, Safeta Sušića…
Do prije samo koji dan, Vaha je u izvještajima medija i – nisam bio, ali pretpostavljam – po sarajevskim, tuzlanskim i zeničkim kafanama bio mesija, onaj koji će uspjeti da čudom preokrene sudbinu reprezentacije koja posle historijskog učešća na Svjetskom prvenstvu u Brazilu ne liči ni na sebe, a ni na druge; u stvari, ta post-mundijalska Bosna ne liči ni na šta, taman kao „burek sa sirom“ ili ćevapi bez luka kod Želje ili Haseta…
Čudo, preokret i Bosna na Euru zaista bi bili ravni onom koje je režirao tamo daleko u Brazilu. Neugledni, ali šejtanski uporni Alžir uspjeo je po prvi put u historiji da ode u fazu doigravanja. Bila je to i historijska pravda, zadocnela trideset i kusur godina poput ozloglašeno opjevanog voza na onoj stanici u Podlugovima, ali ipak pravda, za sramotu u Hihonu, kada su Njemci na Mundijalu u Španiji 1982. uz bratski dogovor i uz očaj svakog ko je volio fudbal pobjedili Austriju sa 1:0, samo da bi Alžir otišao kući.
Tu Španiju Halilhodžić, sjetiće se često toga, nije vidio, mada je bio na vrhuncu karijere, i izgledao da može da da gol i trepavicom ako to poželi. Ostaće misterija zašto ga „savezni kapiten“ Miljan Miljanić nije želio – možda je to bilo jer nije prešao u Miljanovu Zvezdu kada je mogao? Ili što je dao Zvezdi dva gola na Marakani u historijskoj pobjedi Veleža od 3:0, koja se prepričavala sve dok je Mostar bio Mostar, a ne ovo što je sada? – kao i da li bi sa Vahom u timu Jugoslavija, favorit iz potaje, pobjedila Severnu Irsku i otišla dalje.
Vjerovatno i bi, no ostaće to jedna od onih velikih misterija koji i u 21. vjeku, dvije i po decenije posijle njegovog uminuća, čine jugoslovenski fudbal zagonetnijim od Kominterne i Kardeljevih spisa zajedno: ko se s kim posvađao, ko je od koga tražio pare, ko je želeo premije, po kom se ključu sastavljala reprezentacija, ko koga nije voleo, koji general je kome obećao poštedu u vojsci da njegov pulen igra, to je sitnopis koji je mnogo više od Ustava iz 1974. pokazivao put kojim se SFRJ kreće…
Hulja istorija tri decenije kasnije opet je potplatila kome treba, i Vahini Alžirci, ispošćeni ramazanom, naletjeli su u osmini finala upravo na Njemce. Tu su utakmicu momci iz Magreba morali izgubiti, i to je bilo jasno milijardi ljudi širom sveta, ali ne i „rođenom“, i ne njegovim izabranicima, pa su Njemci – a to su Njemci prije polufinala s Brazilom, Njemci koji su opasna ekipa ali još ne najbolja na svetu, tek pokrenuta mašina kojoj treba nekoliko stotina pretrčanih kilometara da dostigne puno ubrzanje – tek u produžecima dali dva gola.
Moglo je biti drugačije, a i nije moglo, tek Vahid Halilhodžić zaslužio je još jedan pasoš, postao najdraži gost u još jednoj zemlji; ako vas predsjednik države na koljenima moli da ostanete selektor, onda ste, valjda, makar korektno obavljali posao…
Vaha je plakao te noći skupa sa svojim Alžircima, i natjerao nadobudne novinare iz čitavog svijeta da malo zagrebu po historiji jedne daleke zemlje, da ispišu nove redove legendi o visokom momku iz Jablanice i njegovom Kupu maršala Tita…
Bosanci su se – s potpunim pravom! – ponosili Vahom kad već Safetom nisu mogli, a onda su pokušali da ga nagovore da postane selektor ranjene BiH.
Da su se malo potrudili, mogli su iščeprkati makar tri intervjua u kojima Halilhodžić otvoreno govori o potencijalnoj ponudi Fudbalskog saveza BiH („Kad si selektor Bosne, moraš gledati hoće li igrač biti Srbin ili Hrvat. Zato nikad ne mogu da treniram tu selekciju“, ili: „Nikad više ne bih trenirao nikog sa Balkana, ne bih se vraćao na ta razmišljanja i te događaje koji su mi nanjeli puno moralnog, a ne samo materijalnog razočaranja)”, i onda taj poziv ne bi ni stigao.
Ovako, tamošnja je vrhuška – koja se od naše, gledano ovako iz daljine, razlikuje isključivo po tome što nema Tomislava Karadžića; sve ostalo je isto, i sistem služi samo da servisira sebe i „provjerene kadrove“ – servirala narodu sapunicu u kojoj je Vaha neka uvrjeđena mlada koju treba vodati po svjetu, kupovati joj najskuplje večere i čašćavati je staklenim cipelicama, ona se kao nećka, sve dok mi na kraju balade ne shvatimo da nas prokleta sponzoruša uopšte ne voli…
Istina je bila obrnuta, naravno, što je potvrdio i Vahin brat (Enver, a ne Salem o kojem su se takođe pjevale pjesme, sve do smrti pre dve godine).
Halilhodžić – ovakav kakav je – nikada nije ni mogao da prihvati ponudu koja je po svemu, sem možda po broju nula na računu, bila nepristojna.
Zbog toga je Halilhodžić danas u djelu bosanske javnosti i „navijača“ prokužen. Nije on odbio Bosnu jer je čovjek od riječi, stila, uvjerenja, karaktera i harizme, ne, ovi će vam „upućeni“ reći da je on Bosnu odbio jer nije dovoljno Bosanac, nije dovoljno patriota, nije dovoljno hrabar, i sve tome slično…
I bilo je, zaista, samo pitanje sekunde prije nego što je neki hrabri junoša, rođen posle „Rođenih“ i rođen posle rata, ali vjerujte, zaljubljen u svoj narod kao niko nikad na Fejsbuku, kliknuo na „send“; i pojavio se komentar u kojem Vaha ne samo što nije čovjek, nego nije ni trener, takav nam i ne treba. Jer, nigdje kao na Balkanu se nikada u historiji ne bi primila ona pjesma koja počinje sa „Idi, idi, ko te…“
Ako nije najljepši, ugodan za život ili makar miran, Balkan ima jednu crtu, osobinu koja uvek ispliva, prisutnu, vidljivu i stamenu jednako koliko i Dinara, Durmitor ili Stara planina. Na nju se vazda možete osloniti. Balkan uvjek umije da ponizi čovjeka, i to svog, i to prevashodno nakon što ga zakuje u nebesa. Onaj oreol kojim ste krunisani očas posla postaje vreli žig utisnut na čelo, kruna sa glave se samo malo naoštri i spremna je da vas proburazi pravo kroz srce, poklič iz hiljada grla jednačenjem samoglasnika postaje poziv na vaš linč…
Dovoljno je samo, na tom Balkanu, da neko posumnja u vaš patriotizam. Ništa više. I ako ste fudbaler, recimo, jedan od najboljih u historiji zemlje, onaj po kojem su djeca dobijala imena, ako ste fudbalski stručnjak sa pedigreom koji niste olako trošili, ma džaba vam sve titule ako niste dovoljno, kažu neznalice, zaljubljeni u svoju zemlju.
Baš to se ovih dana po portalima balkanskim dešava Vahidu Halilhodžiću, velikom čovjeku iz Jablanice, velikom igraču iz Mostara, velikom treneru iz Francuske, Turske, Hrvatske, Alžira…
Onaj Vaha u kojeg su se Mostarci kleli toliko da su negdje u najudaljeniji moždani girus potisnuli da je tamo ranjen i umalo stradao tokom rata, onaj isti tip koji je dao dva gola 1981. za pobjedu nad Osimovim Željezničarom i prvi Veležov kup (dobro, ako već zakerate, Vaha je dao dva gola, a onaj za pobjedu doslovno je bio djelo Dragana Okuke, i za taj tim sa još Marićem i Sliškovićem nekako je šteta što se tri godine pojavio Semir Tuce i pomalo im ukrao slavu), danas je izdajnik svoje zemlje, roda, krvi i već kako redom ide naša balkanska ideologija, sve zato što je odbio da postane selektor, da nasljedi svog nekadašnjeg saigrača iz Pari Sen Žermena, još jedno veliko bosansko ime, Safeta Sušića…
Do prije samo koji dan, Vaha je u izvještajima medija i – nisam bio, ali pretpostavljam – po sarajevskim, tuzlanskim i zeničkim kafanama bio mesija, onaj koji će uspjeti da čudom preokrene sudbinu reprezentacije koja posle historijskog učešća na Svjetskom prvenstvu u Brazilu ne liči ni na sebe, a ni na druge; u stvari, ta post-mundijalska Bosna ne liči ni na šta, taman kao „burek sa sirom“ ili ćevapi bez luka kod Želje ili Haseta…
Čudo, preokret i Bosna na Euru zaista bi bili ravni onom koje je režirao tamo daleko u Brazilu. Neugledni, ali šejtanski uporni Alžir uspjeo je po prvi put u historiji da ode u fazu doigravanja. Bila je to i historijska pravda, zadocnela trideset i kusur godina poput ozloglašeno opjevanog voza na onoj stanici u Podlugovima, ali ipak pravda, za sramotu u Hihonu, kada su Njemci na Mundijalu u Španiji 1982. uz bratski dogovor i uz očaj svakog ko je volio fudbal pobjedili Austriju sa 1:0, samo da bi Alžir otišao kući.
Tu Španiju Halilhodžić, sjetiće se često toga, nije vidio, mada je bio na vrhuncu karijere, i izgledao da može da da gol i trepavicom ako to poželi. Ostaće misterija zašto ga „savezni kapiten“ Miljan Miljanić nije želio – možda je to bilo jer nije prešao u Miljanovu Zvezdu kada je mogao? Ili što je dao Zvezdi dva gola na Marakani u historijskoj pobjedi Veleža od 3:0, koja se prepričavala sve dok je Mostar bio Mostar, a ne ovo što je sada? – kao i da li bi sa Vahom u timu Jugoslavija, favorit iz potaje, pobjedila Severnu Irsku i otišla dalje.
Vjerovatno i bi, no ostaće to jedna od onih velikih misterija koji i u 21. vjeku, dvije i po decenije posijle njegovog uminuća, čine jugoslovenski fudbal zagonetnijim od Kominterne i Kardeljevih spisa zajedno: ko se s kim posvađao, ko je od koga tražio pare, ko je želeo premije, po kom se ključu sastavljala reprezentacija, ko koga nije voleo, koji general je kome obećao poštedu u vojsci da njegov pulen igra, to je sitnopis koji je mnogo više od Ustava iz 1974. pokazivao put kojim se SFRJ kreće…
Hulja istorija tri decenije kasnije opet je potplatila kome treba, i Vahini Alžirci, ispošćeni ramazanom, naletjeli su u osmini finala upravo na Njemce. Tu su utakmicu momci iz Magreba morali izgubiti, i to je bilo jasno milijardi ljudi širom sveta, ali ne i „rođenom“, i ne njegovim izabranicima, pa su Njemci – a to su Njemci prije polufinala s Brazilom, Njemci koji su opasna ekipa ali još ne najbolja na svetu, tek pokrenuta mašina kojoj treba nekoliko stotina pretrčanih kilometara da dostigne puno ubrzanje – tek u produžecima dali dva gola.
Moglo je biti drugačije, a i nije moglo, tek Vahid Halilhodžić zaslužio je još jedan pasoš, postao najdraži gost u još jednoj zemlji; ako vas predsjednik države na koljenima moli da ostanete selektor, onda ste, valjda, makar korektno obavljali posao…
Vaha je plakao te noći skupa sa svojim Alžircima, i natjerao nadobudne novinare iz čitavog svijeta da malo zagrebu po historiji jedne daleke zemlje, da ispišu nove redove legendi o visokom momku iz Jablanice i njegovom Kupu maršala Tita…
Bosanci su se – s potpunim pravom! – ponosili Vahom kad već Safetom nisu mogli, a onda su pokušali da ga nagovore da postane selektor ranjene BiH.
Da su se malo potrudili, mogli su iščeprkati makar tri intervjua u kojima Halilhodžić otvoreno govori o potencijalnoj ponudi Fudbalskog saveza BiH („Kad si selektor Bosne, moraš gledati hoće li igrač biti Srbin ili Hrvat. Zato nikad ne mogu da treniram tu selekciju“, ili: „Nikad više ne bih trenirao nikog sa Balkana, ne bih se vraćao na ta razmišljanja i te događaje koji su mi nanjeli puno moralnog, a ne samo materijalnog razočaranja)”, i onda taj poziv ne bi ni stigao.
Ovako, tamošnja je vrhuška – koja se od naše, gledano ovako iz daljine, razlikuje isključivo po tome što nema Tomislava Karadžića; sve ostalo je isto, i sistem služi samo da servisira sebe i „provjerene kadrove“ – servirala narodu sapunicu u kojoj je Vaha neka uvrjeđena mlada koju treba vodati po svjetu, kupovati joj najskuplje večere i čašćavati je staklenim cipelicama, ona se kao nećka, sve dok mi na kraju balade ne shvatimo da nas prokleta sponzoruša uopšte ne voli…
Istina je bila obrnuta, naravno, što je potvrdio i Vahin brat (Enver, a ne Salem o kojem su se takođe pjevale pjesme, sve do smrti pre dve godine).
Halilhodžić – ovakav kakav je – nikada nije ni mogao da prihvati ponudu koja je po svemu, sem možda po broju nula na računu, bila nepristojna.
Zbog toga je Halilhodžić danas u djelu bosanske javnosti i „navijača“ prokužen. Nije on odbio Bosnu jer je čovjek od riječi, stila, uvjerenja, karaktera i harizme, ne, ovi će vam „upućeni“ reći da je on Bosnu odbio jer nije dovoljno Bosanac, nije dovoljno patriota, nije dovoljno hrabar, i sve tome slično…
I bilo je, zaista, samo pitanje sekunde prije nego što je neki hrabri junoša, rođen posle „Rođenih“ i rođen posle rata, ali vjerujte, zaljubljen u svoj narod kao niko nikad na Fejsbuku, kliknuo na „send“; i pojavio se komentar u kojem Vaha ne samo što nije čovjek, nego nije ni trener, takav nam i ne treba. Jer, nigdje kao na Balkanu se nikada u historiji ne bi primila ona pjesma koja počinje sa „Idi, idi, ko te…“
