Nastavak pjesme govori o ćorsokaku u koji smo zapali, sljedeći svoje ideološke principe i slijepo vjerujući u osobne pretpostavke. To je ono što najbolje oslikava idejnu pozadinu tehničkog štaba naše fudbalske reprezentacije. Bez plana, bez koncepcije i bez logičnih pojedinačnih poteza nemoguće je napraviti bilo kakav uspjeh.
Kao prvo simptomatično je to što Sušić nije u stanju da složi ekipu koja bi donekle mogla da funcioniše na terenu. Bez obzira koliko bili ponosni na kolektivno zalaganje i izgaranje na terenu, ili individualne kvalitete pojedinaca, ne može se reći da naš tim u ovom trenutku taktički funkcioniše besprijekorno. U protekle tri utakmice se to pokazalo i to nimalo ne budi nadu u uspješan nastavak kvalifikacija. Nezadovoljstvo, koje se očituje na socijalnim mrežama je samo puka posljedica. Ako se nešto hitno ne poduzme, moglo bi to dovesti do općeg nezadovoljstva. Zato treba napraviti ukupnu analizu situacije i napraviti par kratkoročnih rezova ali i dugoročnih planova u radu i angažmanu našeg stručnog štaba. Ovaj tekst je na tragu toga, i nije napravljen u svrdishodnu hajku na glavu selektora ili blaćenje bilo koga od fudbalera ili funcionera nogometne družine Bosne i Hercegovine.
Tri mušketira
Najveći problem je sredina terena. Kroz prošle kvalifikacije je izgledalo da nam nedostaje samo defanzivni vezni, pa se činilo da smo sa Bešićem rješili taj rebus. Nažalost, Sušić se odjednom našao pred enigmom kako da ukomponuje vezni red a da ne izostavi ni jednu od zvijezda reprezentacije. Naravno, to se donekle da opravdati u revijalnim utakmicama ili duelima sa Litvanijom ili Andorom. Ali svakome je jasno da niko ne igra sa tri kreativna igrača u sredini, pogotovo ako im vlastita uloga ili sistem nije jasan pa se traže po terenu.
Kao da to nije bilo dovoljno, pa je selektor svog nećaka ubacio u tu kombinatoriku. Naravno, mladom Sušiću se nema što prigovoriti. On svaki svoj zadatak obavlja savjesno i samoprijegorno. Na kraju krajeva njegov učinak nije ispod timskog prosjeka. Problem je međutim što je on tip igrača kakvih već imamo u Pjaniću i Medunjaninu, pa ako se već trener odluči za Sušića, morao bi jednog od ova dva igrača staviti na klupu. Odlaskom Misimovića igledalo je na trenutak da ce se taj problem sam rješiti. Ali… Pozivanje Prcića i Zakarića svakako je simpatično. Treba nagraditi mlade talente koji su se istakli u mlađim kategorijama, ali u ovom trenutku nam treba drugi tip nogometaša na sredini terena.
Centralni vezni
Vjerovatno je svima jasno da Medunjanin ne može igrati centralnog veznog igrača. On je najkorisniji kada je bliže protivničkom golu. Ima dobar šut s distance i dobar pas u prostor ali prespor je za centralnog veznog, želi previše s loptom i zbog toga često griješi. U odbrani mu je uostalom učinak ne preveliki. Vidjelo se to protiv Belgije.
Pozicija centralnog veznog treba popuniti igračem koji igra jednostavno i tačno, bez grešaka ili suvišnih poteza. A koji je, uostalom, u stanju da kod eventualnih prodora, zaustavi demaražu po sredini terena. Centralni vezni mora imati kako ofanzivne tako i defanzivne kvalitete. Bešić je prezauzet krpeći odbranu i mada ponekad zablista individualnom akcijom orijentisanom prema protivničkom golu, jasno je da on ove individualne izlete pravi jer nema s kime proigrati na centru. Treba nam neko kao Šćuk ili Vrančić. Neko ko je šav ili most između odbrane i napada.
Napadači rezervisti
Sušić pokušava tvrdoglavo da sa dva napadača iznese kvalifikacije. U nekakvom sistemu 4-4-2 to svakako nije izvodljivo. Ova dva bisera bosanska su zasjala nebrojeno puta i bili najefikasniji napadački duo na prošlim kvalifikacijama. Ali zar je moguće da smo već tri godine bez ikakve alternative na ovoj poziciji? Zar ne postoji baš ni jedan igrač da nije u stanju da zamjeni Džeku i Ibiševića? Neko ko bi imao neke druge kvalitete, koji bi se kao varijanta u nekom scenariju stizanja rezultata moglo iskoristiti. Svježa krv, recimo mladi Milan Đurić.
Ili zašto je se formacija sa jednim napadačem i dva bočna/krilna napadača kao u pripremama za Svjetsko prvenstvo nije malo duže isprobala? Iako Lulić i Hajrović, a ni Višća ili Vršajević nisu možda klasični krilni igrači ili najsretniji na ovoj poziciji, ipak je izgledalo da imamo dobar sistem i raspored na terenu. Zašto ne oprobati igrača poput Eldina Hadžića iz Zaragose? Ne može se reći da Sušić nije svjestan ove činjenice, jer je u više navrata pokušavao popuniti ovaj segment igre u napadu Kvržićem, Zecom ili Stevanovićem. Ali u ovom trenutku izgleda kao da je odustao od te namjere.
Odbrana je stub napada
Asmir Begović je više nego solidan golman, ali ne možemo očekivati da će on sve odbraniti. Istini za volju, protiv Velsa i Belgije odbranio je 10-tak udaraca ali jasno je da će se prije ili kasnije jedna lopta zakoprcati u našem golu. Ozbiljna ekipa ne smije sebi dozvoliti da protivnik toliko puta dođe u izglednu šut poziciju. Zbog toga treba imati agilnu odbranu.
Naš centralni odbrambeni duo je nekako skrpljen i na njega je nepotrebno trošiti riječi. Zašto nemamo bolje igrače na ovoj poziciji, treba upitati naš stručni štab. Proteklih nekoliko godina se na ovoj poziciji izmjenjalo previše fudbalera. Od Nadarevića, Jahića, Mravca, Pandže, Papca, Vranješa, Bičakčića, Zukanovića se lutalo i tražilo, ali ni jedan se nije ustalio, pa čak ni naigrao uz našeg bivšeg kapitena, kojem smo se divili jer je bio u stanju da rupe u odbrani učini manje očiglednim. Ali upravo je zbog toga neodgovorno pustiti Spahića da se oprosti od igranja ako nemamo adekvatnu zamjenu. Sušić se toga nažalost prekasno sjetio. A znao je čime raspolaže.
Kada znamo da su naši susjedi imali više sreće na istim pozicijama sa Ćorlukom (Derventa), Lovrenom (Zenica) i Subotićem (Banjaluka) koji su naše gore list, sigurno da je jasno da tako mala zemlja ne može iznjedriti toliko velikih asova. Ali za njih se treba boriti. Zato je veoma važno da Dinu Arslanagića isprobamo, da damo šansu Dariju Dumiću ili Stefanu Simiću. Nažalost, izjave Sušića su ponekad bahate i nanose više štete samom činu da se ovi igrači privole igrati na nacionalni tim.
Sa bekovima je situacija identična. Iako je situacija tu manje alarmantna dolaskom Kolašinca i standardno dobrim Mujdžom, problem se stvara kod njihovih povreda, tako da krpimo te pozicije veznim igračima, koji to mogu odraditi incidentalno ali nisu rješenja na duži period. Lulić i Vršajević su solidni kada igraju na svojim pozicijama bočnih veznih, ali do sada se nisu proslavili na beku. Prosto je neshvatljivo da Sušić nije probao pozvati nekog od igrača tipa Dilavera, kao što je veoma dugo vremena zaobilazio Bešića. Ovaj zadnji mu je uostalom najbolji potez iz njegove kadrovske politike. Ili zašto se olako oprostio od Zukanovića, nikome nije jasno. Tome može poslužiti i primjer Kvesića. Ako je on taj igrač, trebao ga je odmah pozvati protiv Lihtenštajna i Kipra. Izgleda da Sušić ne voli konkurenciju u ekipi i da mu to stvara probleme oko sastavljanja ekipe, pa poziva pojedine igrače do iznemoglosti iako nisu nikakva alternativa standardnim reprezentativcima.
Epilog
Reprezentacija Bosne i Hercegovine mora skupiti najmanje 17 bodova da bi osigurala drugo mjesto u grupi. Nakon tri utakmice imamo tek dva poena. Ali ima još sedam utakmica iz kojih možemo ostvariti maksimalno 21 bod. Znači najviše dva poraza. A najmanje pet pobjeda. Računica čista ko suza. Još ništa nije izgubljeno, ali potrebno je napraviti plan i ispraviti greške iz prošlosti koje su uzrok neuspjeha, prije nego to bude prekasno.
(Nogolopta.com)
Kao prvo simptomatično je to što Sušić nije u stanju da složi ekipu koja bi donekle mogla da funcioniše na terenu. Bez obzira koliko bili ponosni na kolektivno zalaganje i izgaranje na terenu, ili individualne kvalitete pojedinaca, ne može se reći da naš tim u ovom trenutku taktički funkcioniše besprijekorno. U protekle tri utakmice se to pokazalo i to nimalo ne budi nadu u uspješan nastavak kvalifikacija. Nezadovoljstvo, koje se očituje na socijalnim mrežama je samo puka posljedica. Ako se nešto hitno ne poduzme, moglo bi to dovesti do općeg nezadovoljstva. Zato treba napraviti ukupnu analizu situacije i napraviti par kratkoročnih rezova ali i dugoročnih planova u radu i angažmanu našeg stručnog štaba. Ovaj tekst je na tragu toga, i nije napravljen u svrdishodnu hajku na glavu selektora ili blaćenje bilo koga od fudbalera ili funcionera nogometne družine Bosne i Hercegovine.
Tri mušketira
Najveći problem je sredina terena. Kroz prošle kvalifikacije je izgledalo da nam nedostaje samo defanzivni vezni, pa se činilo da smo sa Bešićem rješili taj rebus. Nažalost, Sušić se odjednom našao pred enigmom kako da ukomponuje vezni red a da ne izostavi ni jednu od zvijezda reprezentacije. Naravno, to se donekle da opravdati u revijalnim utakmicama ili duelima sa Litvanijom ili Andorom. Ali svakome je jasno da niko ne igra sa tri kreativna igrača u sredini, pogotovo ako im vlastita uloga ili sistem nije jasan pa se traže po terenu.
Kao da to nije bilo dovoljno, pa je selektor svog nećaka ubacio u tu kombinatoriku. Naravno, mladom Sušiću se nema što prigovoriti. On svaki svoj zadatak obavlja savjesno i samoprijegorno. Na kraju krajeva njegov učinak nije ispod timskog prosjeka. Problem je međutim što je on tip igrača kakvih već imamo u Pjaniću i Medunjaninu, pa ako se već trener odluči za Sušića, morao bi jednog od ova dva igrača staviti na klupu. Odlaskom Misimovića igledalo je na trenutak da ce se taj problem sam rješiti. Ali… Pozivanje Prcića i Zakarića svakako je simpatično. Treba nagraditi mlade talente koji su se istakli u mlađim kategorijama, ali u ovom trenutku nam treba drugi tip nogometaša na sredini terena.
Centralni vezni
Vjerovatno je svima jasno da Medunjanin ne može igrati centralnog veznog igrača. On je najkorisniji kada je bliže protivničkom golu. Ima dobar šut s distance i dobar pas u prostor ali prespor je za centralnog veznog, želi previše s loptom i zbog toga često griješi. U odbrani mu je uostalom učinak ne preveliki. Vidjelo se to protiv Belgije.
Pozicija centralnog veznog treba popuniti igračem koji igra jednostavno i tačno, bez grešaka ili suvišnih poteza. A koji je, uostalom, u stanju da kod eventualnih prodora, zaustavi demaražu po sredini terena. Centralni vezni mora imati kako ofanzivne tako i defanzivne kvalitete. Bešić je prezauzet krpeći odbranu i mada ponekad zablista individualnom akcijom orijentisanom prema protivničkom golu, jasno je da on ove individualne izlete pravi jer nema s kime proigrati na centru. Treba nam neko kao Šćuk ili Vrančić. Neko ko je šav ili most između odbrane i napada.
Napadači rezervisti
Sušić pokušava tvrdoglavo da sa dva napadača iznese kvalifikacije. U nekakvom sistemu 4-4-2 to svakako nije izvodljivo. Ova dva bisera bosanska su zasjala nebrojeno puta i bili najefikasniji napadački duo na prošlim kvalifikacijama. Ali zar je moguće da smo već tri godine bez ikakve alternative na ovoj poziciji? Zar ne postoji baš ni jedan igrač da nije u stanju da zamjeni Džeku i Ibiševića? Neko ko bi imao neke druge kvalitete, koji bi se kao varijanta u nekom scenariju stizanja rezultata moglo iskoristiti. Svježa krv, recimo mladi Milan Đurić.
Ili zašto je se formacija sa jednim napadačem i dva bočna/krilna napadača kao u pripremama za Svjetsko prvenstvo nije malo duže isprobala? Iako Lulić i Hajrović, a ni Višća ili Vršajević nisu možda klasični krilni igrači ili najsretniji na ovoj poziciji, ipak je izgledalo da imamo dobar sistem i raspored na terenu. Zašto ne oprobati igrača poput Eldina Hadžića iz Zaragose? Ne može se reći da Sušić nije svjestan ove činjenice, jer je u više navrata pokušavao popuniti ovaj segment igre u napadu Kvržićem, Zecom ili Stevanovićem. Ali u ovom trenutku izgleda kao da je odustao od te namjere.
Odbrana je stub napada
Asmir Begović je više nego solidan golman, ali ne možemo očekivati da će on sve odbraniti. Istini za volju, protiv Velsa i Belgije odbranio je 10-tak udaraca ali jasno je da će se prije ili kasnije jedna lopta zakoprcati u našem golu. Ozbiljna ekipa ne smije sebi dozvoliti da protivnik toliko puta dođe u izglednu šut poziciju. Zbog toga treba imati agilnu odbranu.
Naš centralni odbrambeni duo je nekako skrpljen i na njega je nepotrebno trošiti riječi. Zašto nemamo bolje igrače na ovoj poziciji, treba upitati naš stručni štab. Proteklih nekoliko godina se na ovoj poziciji izmjenjalo previše fudbalera. Od Nadarevića, Jahića, Mravca, Pandže, Papca, Vranješa, Bičakčića, Zukanovića se lutalo i tražilo, ali ni jedan se nije ustalio, pa čak ni naigrao uz našeg bivšeg kapitena, kojem smo se divili jer je bio u stanju da rupe u odbrani učini manje očiglednim. Ali upravo je zbog toga neodgovorno pustiti Spahića da se oprosti od igranja ako nemamo adekvatnu zamjenu. Sušić se toga nažalost prekasno sjetio. A znao je čime raspolaže.
Kada znamo da su naši susjedi imali više sreće na istim pozicijama sa Ćorlukom (Derventa), Lovrenom (Zenica) i Subotićem (Banjaluka) koji su naše gore list, sigurno da je jasno da tako mala zemlja ne može iznjedriti toliko velikih asova. Ali za njih se treba boriti. Zato je veoma važno da Dinu Arslanagića isprobamo, da damo šansu Dariju Dumiću ili Stefanu Simiću. Nažalost, izjave Sušića su ponekad bahate i nanose više štete samom činu da se ovi igrači privole igrati na nacionalni tim.
Sa bekovima je situacija identična. Iako je situacija tu manje alarmantna dolaskom Kolašinca i standardno dobrim Mujdžom, problem se stvara kod njihovih povreda, tako da krpimo te pozicije veznim igračima, koji to mogu odraditi incidentalno ali nisu rješenja na duži period. Lulić i Vršajević su solidni kada igraju na svojim pozicijama bočnih veznih, ali do sada se nisu proslavili na beku. Prosto je neshvatljivo da Sušić nije probao pozvati nekog od igrača tipa Dilavera, kao što je veoma dugo vremena zaobilazio Bešića. Ovaj zadnji mu je uostalom najbolji potez iz njegove kadrovske politike. Ili zašto se olako oprostio od Zukanovića, nikome nije jasno. Tome može poslužiti i primjer Kvesića. Ako je on taj igrač, trebao ga je odmah pozvati protiv Lihtenštajna i Kipra. Izgleda da Sušić ne voli konkurenciju u ekipi i da mu to stvara probleme oko sastavljanja ekipe, pa poziva pojedine igrače do iznemoglosti iako nisu nikakva alternativa standardnim reprezentativcima.
Epilog
Reprezentacija Bosne i Hercegovine mora skupiti najmanje 17 bodova da bi osigurala drugo mjesto u grupi. Nakon tri utakmice imamo tek dva poena. Ali ima još sedam utakmica iz kojih možemo ostvariti maksimalno 21 bod. Znači najviše dva poraza. A najmanje pet pobjeda. Računica čista ko suza. Još ništa nije izgubljeno, ali potrebno je napraviti plan i ispraviti greške iz prošlosti koje su uzrok neuspjeha, prije nego to bude prekasno.
(Nogolopta.com)
