Nikad prije nismo imali toliko igrača iz najjačih liga Evrope, skuplji tim i kvalifikacije koje otvaramo iz prve jakosne skupine, ali smo doživjeli poraz koji bismo nazvali sramotnim da se desio i prije petnaestak godina.
A ovo nije jedini put put da naš sadašnji tim pokaže onako lošu predstavu. Ovo nije jedini put da čujemo izjavu selektora kako su igrači podbacili, kako je protivnik shvaćen ozbiljno i kako “jednostavno, nije išlo”.
Sad se vratimo na ono “nikad”! E, nikad nismo čuli da selektor kaže/prizna da je kriv.
Poraz od Kipra u Zenici (2:1) i kritike nakon njega nisu plod klasičnog bijesa prouzrokovanog porazom od nekog slabijeg protivnika. Nezadovoljstvo traje već duže i dolazi periodično. Posljednju godinu naša forma je poput naizmjenične struje.
Od Slovačke s kojom smo igrali 6. septembra prošle godine do danas odigrali smo 12 utakmica. Zabilježeno je po šest pobjeda (Slovačka, Litvanija, Meksiko, Obala Slonovače, Iran, Lihtenštajn) i poraza (Slovačka, Argentina, Egipat, Argentina, Nigerija, Kipar). Gol-razlika glasi 14 postignutih i 13 primljenih golova. Nijednom nismo uvezali tri utakmice bez poraza u tom periodu.
Jasno se vidi da od tima koji vrijedi više od 100 miliona eura i koji već duže kotira među 20 najboljih reprezentacija svijeta selektor ne uspijeva izgraditi ozbiljan tim. Ranije smo pisali kako još nemamo pobjedu protiv jačih protivnika, da igramo ili previše dobro ili previše loše i da nismo konstantni. Kad ustvrdimo takav problem, onda pogled treba ići ka smjeru trenera. Ovo je prilika da se prisjetimo nekih čudnih izjava i poteza u petogodišnjem mandatu selektora Sušića.
Počelo s Francuzima
Nakon što smo poraženi na punom Koševu od Francuza na početku kvalifikacija za Euro 2012, selektor je priznao da su Francuzi bili bolja ekipa, iako je ta Francuska došla s Mundijala 2010. s kojeg su ispali kao posljednja ekipa u grupi A iza Meksika, Urugvaja i Južne Afrike. Protiv nas su došli bez Nasrija i Riberyja, a ovo je dio izjave našeg selektora: “Ušli smo s prevelikim respektom, sa strahom, mada sam ja rekao da se igra bez nekog velikog optrećenja, da se izađe i igra. Vidjelo se da su oni bili tehnički mnogo jači.” I dok je on govorio da se igra bez straha, značajno se prisjetiti onog videoklipa na kojem se Misimović nakon jedne izbijene lopte Hasagića okreće našem golmanu i govori: “Ovako više ne možemo”. Ipak, moglo se pretpostaviti da je to početak i da Sušiću treba vremena.
Nastavili Rumuni i Albanija
Nakon remija u Tirani, čuli smo ove riječi: “Igrači su igrali maksimalno, ali činjenica je da ima onih koji mnogo bolje igraju za klubove nego za reprezentaciju. Ne bih o imenima, ali pojedinci ne igraju kako se od njih očekuje.” Tad je Albaniju s klupe predvodio Džemal Mustedanagić koji je bio privremeno rješenje, pošto je tadašnji selektor Albanije, pokojni Josip Kuže, bio u bolnici. Džemal je za portal Vijesti.ba kazao sljedeće: “Satima sam gledao kasete s utakmice Luksemburg i BiH i vašu utakmicu s Francuskom. Više mi je pomogla, pa sam duže analizirao utakmicu s Luksemburgom. Očekivao sam da će BiH slično startati u Tirani.”
Naredna žalopojka bila je nakon poraza u Rumuniji: “Oni misle da su igrači, a nisu ni “i” od igrača.”, a nakon Portugala: “Igrači su imali nesreću da su pali na jedan veliki Portugal, s velikim Ronaldom.” Iako je i nakon Portugala kriva neka druga sila, možemo reći da je izjava shvatljiva.
Slovaci su nas trebali probuditi
U posljednjim kvalifikacijama prve probleme doživjeli smo prije i poslije prve utakmice sa Slovačkom kad se pričalo o problemima zbog dolaska Hajrovića koji nas je, kasnije će se ispostaviti, spasio. Nakon poraza od Slovaka prije godinu, selektor je rekao da “jednostavno nije išlo”.
Prije toga je odigana prijateljska utakmica protiv SAD-a gdje je na pres-konferenciji za meč selektor prilikom objašnjenja za igrače koji će igrati cijelu utakmicu kazao: “Misimović će igrati cio meč, jer je došao iz daleke Kine.” Tako se valjda provjeravaju mogućnosti tima u prijateljskim utakmicama.
Nakon poraza u prijateljskim mečevima od Argentine i Egipta, gdje se koristila ista formacija kao u kvalifikacijama, gdje su “provjereni” samo Tino Sušić i Anel Hadžić od kojih se nijedan nije pokazao dovoljno kvalitetnim da zaigra u prvih jedanaest, gdje nismo imali ideju… Gdje se, dakle, nije saznalo ništa osim toga da sa dva napadača visoka više 190 cm ne možemo pobijediti taktički zrelog protivnika, dakle svakog jačeg od Lihtenštajna i Latvije. Grčka je, sada znamo, bila izuzetak.
Do kada ovako?
Na Mundijalu smo mogli dalje i to ne misle samo oni čije srce kuca za ovu zemlju. Tamo je selektor u ključnoj utakmici protiv Nigerije na teren izveo igrače koji nikad nisu skupa počeli utakmicu, iako je na raspolaganju imao provjerenu ekipu. Nakon poraza pala je izjava: “Znali smo da će biti teško, ali nas je iznenadilo koliko su brzi”, a odgovor na pitanje zašto Kolašinac nije počeo glasio je: “Nije on fudbaler od pasova i golova.” Naravno, niko se nije raspitivao za Kolašinca zbog “pasova i golova”, već zbog toga što nam je nedostajao kvalitetan lijevi bek.
Nakon poraza od Kipra ponovo su bili krivi naši igrači: “Kipar je igrao kako smo očekivali, igrali su na kontranapad. Oni mene ničim nisu iznenadili, iznenadili su me moji igrači koji su bili daleko ispod našeg nivoa.” Selektoru nije bilo krivo to što uporno govori da nije potcijenio protivnika, a nije pogledao nijedan snimak s neke njihove utakmice.
Nameće se pitanje dokad će naš tim dočekivati protivnike bez prethodnih analiza, a poznato je da smo Iran i Nigeriju na Mundijalu, našem jedinom u historiji, dočekali samo sa skautingom Borčeta Sredojevića koji je išao gledati njihov meč uživo? Do kada će igrači i neka druga sila producirati loš rezultat? To nije na nivou selektora koji vodi tim vrijedan 127 miliona eura, najbolji u našoj historiji i tim koji je bio smješten u prvu jakosnu skupinu za ove kvalifikacije, a pet godina je na klupi i imao je vremena. Pristup i navike se moraju promijeniti. Ako je to nemoguća misija za selektora u 59. godini života, onda nije za onoga koji već zna cijeniti tu privilegiju.
(Novo vrijeme)
A ovo nije jedini put put da naš sadašnji tim pokaže onako lošu predstavu. Ovo nije jedini put da čujemo izjavu selektora kako su igrači podbacili, kako je protivnik shvaćen ozbiljno i kako “jednostavno, nije išlo”.
Sad se vratimo na ono “nikad”! E, nikad nismo čuli da selektor kaže/prizna da je kriv.
Poraz od Kipra u Zenici (2:1) i kritike nakon njega nisu plod klasičnog bijesa prouzrokovanog porazom od nekog slabijeg protivnika. Nezadovoljstvo traje već duže i dolazi periodično. Posljednju godinu naša forma je poput naizmjenične struje.
Od Slovačke s kojom smo igrali 6. septembra prošle godine do danas odigrali smo 12 utakmica. Zabilježeno je po šest pobjeda (Slovačka, Litvanija, Meksiko, Obala Slonovače, Iran, Lihtenštajn) i poraza (Slovačka, Argentina, Egipat, Argentina, Nigerija, Kipar). Gol-razlika glasi 14 postignutih i 13 primljenih golova. Nijednom nismo uvezali tri utakmice bez poraza u tom periodu.
Jasno se vidi da od tima koji vrijedi više od 100 miliona eura i koji već duže kotira među 20 najboljih reprezentacija svijeta selektor ne uspijeva izgraditi ozbiljan tim. Ranije smo pisali kako još nemamo pobjedu protiv jačih protivnika, da igramo ili previše dobro ili previše loše i da nismo konstantni. Kad ustvrdimo takav problem, onda pogled treba ići ka smjeru trenera. Ovo je prilika da se prisjetimo nekih čudnih izjava i poteza u petogodišnjem mandatu selektora Sušića.
Počelo s Francuzima
Nakon što smo poraženi na punom Koševu od Francuza na početku kvalifikacija za Euro 2012, selektor je priznao da su Francuzi bili bolja ekipa, iako je ta Francuska došla s Mundijala 2010. s kojeg su ispali kao posljednja ekipa u grupi A iza Meksika, Urugvaja i Južne Afrike. Protiv nas su došli bez Nasrija i Riberyja, a ovo je dio izjave našeg selektora: “Ušli smo s prevelikim respektom, sa strahom, mada sam ja rekao da se igra bez nekog velikog optrećenja, da se izađe i igra. Vidjelo se da su oni bili tehnički mnogo jači.” I dok je on govorio da se igra bez straha, značajno se prisjetiti onog videoklipa na kojem se Misimović nakon jedne izbijene lopte Hasagića okreće našem golmanu i govori: “Ovako više ne možemo”. Ipak, moglo se pretpostaviti da je to početak i da Sušiću treba vremena.
Nastavili Rumuni i Albanija
Nakon remija u Tirani, čuli smo ove riječi: “Igrači su igrali maksimalno, ali činjenica je da ima onih koji mnogo bolje igraju za klubove nego za reprezentaciju. Ne bih o imenima, ali pojedinci ne igraju kako se od njih očekuje.” Tad je Albaniju s klupe predvodio Džemal Mustedanagić koji je bio privremeno rješenje, pošto je tadašnji selektor Albanije, pokojni Josip Kuže, bio u bolnici. Džemal je za portal Vijesti.ba kazao sljedeće: “Satima sam gledao kasete s utakmice Luksemburg i BiH i vašu utakmicu s Francuskom. Više mi je pomogla, pa sam duže analizirao utakmicu s Luksemburgom. Očekivao sam da će BiH slično startati u Tirani.”
Naredna žalopojka bila je nakon poraza u Rumuniji: “Oni misle da su igrači, a nisu ni “i” od igrača.”, a nakon Portugala: “Igrači su imali nesreću da su pali na jedan veliki Portugal, s velikim Ronaldom.” Iako je i nakon Portugala kriva neka druga sila, možemo reći da je izjava shvatljiva.
Slovaci su nas trebali probuditi
U posljednjim kvalifikacijama prve probleme doživjeli smo prije i poslije prve utakmice sa Slovačkom kad se pričalo o problemima zbog dolaska Hajrovića koji nas je, kasnije će se ispostaviti, spasio. Nakon poraza od Slovaka prije godinu, selektor je rekao da “jednostavno nije išlo”.
Prije toga je odigana prijateljska utakmica protiv SAD-a gdje je na pres-konferenciji za meč selektor prilikom objašnjenja za igrače koji će igrati cijelu utakmicu kazao: “Misimović će igrati cio meč, jer je došao iz daleke Kine.” Tako se valjda provjeravaju mogućnosti tima u prijateljskim utakmicama.
Nakon poraza u prijateljskim mečevima od Argentine i Egipta, gdje se koristila ista formacija kao u kvalifikacijama, gdje su “provjereni” samo Tino Sušić i Anel Hadžić od kojih se nijedan nije pokazao dovoljno kvalitetnim da zaigra u prvih jedanaest, gdje nismo imali ideju… Gdje se, dakle, nije saznalo ništa osim toga da sa dva napadača visoka više 190 cm ne možemo pobijediti taktički zrelog protivnika, dakle svakog jačeg od Lihtenštajna i Latvije. Grčka je, sada znamo, bila izuzetak.
Do kada ovako?
Na Mundijalu smo mogli dalje i to ne misle samo oni čije srce kuca za ovu zemlju. Tamo je selektor u ključnoj utakmici protiv Nigerije na teren izveo igrače koji nikad nisu skupa počeli utakmicu, iako je na raspolaganju imao provjerenu ekipu. Nakon poraza pala je izjava: “Znali smo da će biti teško, ali nas je iznenadilo koliko su brzi”, a odgovor na pitanje zašto Kolašinac nije počeo glasio je: “Nije on fudbaler od pasova i golova.” Naravno, niko se nije raspitivao za Kolašinca zbog “pasova i golova”, već zbog toga što nam je nedostajao kvalitetan lijevi bek.
Nakon poraza od Kipra ponovo su bili krivi naši igrači: “Kipar je igrao kako smo očekivali, igrali su na kontranapad. Oni mene ničim nisu iznenadili, iznenadili su me moji igrači koji su bili daleko ispod našeg nivoa.” Selektoru nije bilo krivo to što uporno govori da nije potcijenio protivnika, a nije pogledao nijedan snimak s neke njihove utakmice.
Nameće se pitanje dokad će naš tim dočekivati protivnike bez prethodnih analiza, a poznato je da smo Iran i Nigeriju na Mundijalu, našem jedinom u historiji, dočekali samo sa skautingom Borčeta Sredojevića koji je išao gledati njihov meč uživo? Do kada će igrači i neka druga sila producirati loš rezultat? To nije na nivou selektora koji vodi tim vrijedan 127 miliona eura, najbolji u našoj historiji i tim koji je bio smješten u prvu jakosnu skupinu za ove kvalifikacije, a pet godina je na klupi i imao je vremena. Pristup i navike se moraju promijeniti. Ako je to nemoguća misija za selektora u 59. godini života, onda nije za onoga koji već zna cijeniti tu privilegiju.
(Novo vrijeme)
