Najprestižniji američki sportski portal ESPN objavio je životnu priču o Vedadu Ibiševiću, golgeteru reprezentacije BiH, koji je autoru priloga Wrightu Thompsonu ispričao neotkrivene detalje životne biografije. Podsjećanja radi, Ibišević je 2012. godine promovirao dokumentarni film "Ovo je moja priča“ u kojem govori o djetinjstvu u rodnoj Vlasenici, danima izbjeglištva, počecima karijere, igranju za reprezentaciju BiH...
Ibišević se novinaru ESPN-a u potpunosti "otvorio“, ispričavši mu kroz kakve je strahote prošla njegova porodica i kako su za dlaku izbjegli smrt u rodnom mjestu.
"Majka je u šumarku blizu kuće za mene i sestru iskopala jamu, široku i dugačku oko metar, a duboku pola metra Izgledala je baš kao grob. Jednog jutra nas je odvela na to mjesto koje je bilo prekriveno plahtama i jastucima, i rekla nam da se sakrijemo. Tog jutra u našu ulicu su došli srpski vojnici. Čuli smo viku, psovanje i obijanje kuća. Moj najvažniji zadatak je bio spriječiti trogodišnju sestru da ne zaplače. Da su nas čuli i pronašli, sasvim sigurno bi nas odveli u logor“, ispričao je za ESPN Vedad Ibišević, koji se golovima u Kaunasu i Riju izborio za svoju sportsku besmrtnost.
U Vlasenici nije bilo ratnih sukoba 1992. godine, ali su komšije srpske nacionalnosti potpomognute paravojnim jedinicama iz Srbije i vojnicima nekoliko korpusa JNA, život bošnjačkom stanovništvu pretvorile u pakao. Ubijeno je blizu 3.000 Vlaseničana, a koncentracioni logor Sušica jedan je od najzloglasnijih koji je bio pod kontrolom Mladićevih i Karadžićevih zločinaca.
Autor teksta Wright Thompson sa Ibiševićem je proveo nekoliko dana u februaru 2014. godine u Stuttgartu i uspio da iz njega "izvuče“ najpotresnije životne detalje. Potresna ispovijest odnosi se na četiri mjeseca 1992. godine i vrijeme kada su srpske paravojne jedinice ušle u vlaseničko naselje Pijuke, rodno mjesto Vedadove mame Mirsade, koje je udaljeno osam kilometara od Vlasenice.
Zločinci su, kako se navodi u prilogu, lokalno stanovništvo pozvali da izađu iz svojih kuća, a nekoliko minuta kasnije svi koji su izašli pobijeni su na ulici. Osmog juna 1992. godine ubijeno je 11 stanovnika Pijuka među kojima i Vedadov djed.
Ubica Vedadovog djeda i danas živi u Vlasenici, Ibiševići ga sreću kada su u rodnom kraju, ali ih zločinac ne prepoznaje. Poslije pokolja u Pijucima, Vedadova majka je u iskopanoj rupi pronašla svoju djecu, a Ibiševići su se spakovali i narednih 10 dana proveli u zbijegu sa drugim preplašenim komšijama.
"Majka je potom odlučila da se spakujemo i krenemo za Tuzlu. Srpski vojnici su imali spisak porodica koje mogu ići za Tuzlu, dok su svi drugi preusmjeravani za Srebrenicu. Na spisku za Tuzlu nije bilo porodice Ibišević, ali je mama Mirsada odlučila da sa nama uđe u autobus. Jedan nas je vojnik prepoznao, a majka je pokušavala da se s njim nagodi kako bi nas pustio. Na kraju je uspjela postići nagodbu nakon što mu je predala ključeve naše kuće“, naveo je Ibišević novinaru ESPN-a.
Ibiševići su sretno stigli do Tuzle gdje su dijelili kuću sa još pet prognanih porodica. Vedad Ibišević je počeo trenirati fudbal u Zmaju od Bosne kod trenera Nevzeta Hasanbašića – Lije, prijeratnog igrača tuzlanske Slobode. Granate su im nerijetko prekidale treninge...
Rat je završen Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine, a kuća Ibiševića u okolini Vlasenice je u potpunosti devastirana. Vedadov otac Šaban u Tuzli je radio najrazličitije poslove kako bi prehranio porodicu, a kako to nije bilo dovoljno za normalan život spakovali su stvari i preselili najprije u Švicarsku, a potom i SAD.
Njegova karijera je nastavljena, a danas su njegovi golovi ostali zapisani zlatnim slovima u anale bh.fudbala. U međuvremenu Ibišević postaje otac, a pred očima mu je uvijek fotografija njegovog oca Šabana kako na zgarištu djedove kuće u Gerovima drži unuka Ismaila.
U Gerovima kod Vlasenice Ibišević je sagradio prelijepu kuću, danas kada zarađuje milione mogao je da bira gdje će kupiti nekretninu, ali se on odlučio da obnovi temelje kuće u kojoj je proveo najljepše dane svog djetinjstva i sa čijih se terasa pruža pogled na brda i igralište gdje je prvi put potrčao za loptom.
Vlasenički povratnici s pažnjom prate svaki njegov korak, jer je on njihov heroj u tmini koja ih je prekrila 1992. godine i nikako da ode iz tih krajeva.
Vlasenica je i prije rata imala svoje šampione. Edin Salaharević bio je juniorski prvak SFRJ sa košarkašima Sloboda Dite, ali je zbog imena i prezimena ubijen u logoru Sušica zajedno sa ocem Muhamedom i stotine drugih nevinih vlaseničkih civila.
Vlasenica i poslije rata ima svoje šampione. Jedan je kick-bokser Salko Zildžić, a drugi plavooki bombarder Vedad Ibišević.
Ibišević se novinaru ESPN-a u potpunosti "otvorio“, ispričavši mu kroz kakve je strahote prošla njegova porodica i kako su za dlaku izbjegli smrt u rodnom mjestu.
"Majka je u šumarku blizu kuće za mene i sestru iskopala jamu, široku i dugačku oko metar, a duboku pola metra Izgledala je baš kao grob. Jednog jutra nas je odvela na to mjesto koje je bilo prekriveno plahtama i jastucima, i rekla nam da se sakrijemo. Tog jutra u našu ulicu su došli srpski vojnici. Čuli smo viku, psovanje i obijanje kuća. Moj najvažniji zadatak je bio spriječiti trogodišnju sestru da ne zaplače. Da su nas čuli i pronašli, sasvim sigurno bi nas odveli u logor“, ispričao je za ESPN Vedad Ibišević, koji se golovima u Kaunasu i Riju izborio za svoju sportsku besmrtnost.
U Vlasenici nije bilo ratnih sukoba 1992. godine, ali su komšije srpske nacionalnosti potpomognute paravojnim jedinicama iz Srbije i vojnicima nekoliko korpusa JNA, život bošnjačkom stanovništvu pretvorile u pakao. Ubijeno je blizu 3.000 Vlaseničana, a koncentracioni logor Sušica jedan je od najzloglasnijih koji je bio pod kontrolom Mladićevih i Karadžićevih zločinaca.
Autor teksta Wright Thompson sa Ibiševićem je proveo nekoliko dana u februaru 2014. godine u Stuttgartu i uspio da iz njega "izvuče“ najpotresnije životne detalje. Potresna ispovijest odnosi se na četiri mjeseca 1992. godine i vrijeme kada su srpske paravojne jedinice ušle u vlaseničko naselje Pijuke, rodno mjesto Vedadove mame Mirsade, koje je udaljeno osam kilometara od Vlasenice.
Zločinci su, kako se navodi u prilogu, lokalno stanovništvo pozvali da izađu iz svojih kuća, a nekoliko minuta kasnije svi koji su izašli pobijeni su na ulici. Osmog juna 1992. godine ubijeno je 11 stanovnika Pijuka među kojima i Vedadov djed.
Ubica Vedadovog djeda i danas živi u Vlasenici, Ibiševići ga sreću kada su u rodnom kraju, ali ih zločinac ne prepoznaje. Poslije pokolja u Pijucima, Vedadova majka je u iskopanoj rupi pronašla svoju djecu, a Ibiševići su se spakovali i narednih 10 dana proveli u zbijegu sa drugim preplašenim komšijama.
"Majka je potom odlučila da se spakujemo i krenemo za Tuzlu. Srpski vojnici su imali spisak porodica koje mogu ići za Tuzlu, dok su svi drugi preusmjeravani za Srebrenicu. Na spisku za Tuzlu nije bilo porodice Ibišević, ali je mama Mirsada odlučila da sa nama uđe u autobus. Jedan nas je vojnik prepoznao, a majka je pokušavala da se s njim nagodi kako bi nas pustio. Na kraju je uspjela postići nagodbu nakon što mu je predala ključeve naše kuće“, naveo je Ibišević novinaru ESPN-a.
Ibiševići su sretno stigli do Tuzle gdje su dijelili kuću sa još pet prognanih porodica. Vedad Ibišević je počeo trenirati fudbal u Zmaju od Bosne kod trenera Nevzeta Hasanbašića – Lije, prijeratnog igrača tuzlanske Slobode. Granate su im nerijetko prekidale treninge...
Rat je završen Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine, a kuća Ibiševića u okolini Vlasenice je u potpunosti devastirana. Vedadov otac Šaban u Tuzli je radio najrazličitije poslove kako bi prehranio porodicu, a kako to nije bilo dovoljno za normalan život spakovali su stvari i preselili najprije u Švicarsku, a potom i SAD.
Njegova karijera je nastavljena, a danas su njegovi golovi ostali zapisani zlatnim slovima u anale bh.fudbala. U međuvremenu Ibišević postaje otac, a pred očima mu je uvijek fotografija njegovog oca Šabana kako na zgarištu djedove kuće u Gerovima drži unuka Ismaila.
U Gerovima kod Vlasenice Ibišević je sagradio prelijepu kuću, danas kada zarađuje milione mogao je da bira gdje će kupiti nekretninu, ali se on odlučio da obnovi temelje kuće u kojoj je proveo najljepše dane svog djetinjstva i sa čijih se terasa pruža pogled na brda i igralište gdje je prvi put potrčao za loptom.
Vlasenički povratnici s pažnjom prate svaki njegov korak, jer je on njihov heroj u tmini koja ih je prekrila 1992. godine i nikako da ode iz tih krajeva.
Vlasenica je i prije rata imala svoje šampione. Edin Salaharević bio je juniorski prvak SFRJ sa košarkašima Sloboda Dite, ali je zbog imena i prezimena ubijen u logoru Sušica zajedno sa ocem Muhamedom i stotine drugih nevinih vlaseničkih civila.
Vlasenica i poslije rata ima svoje šampione. Jedan je kick-bokser Salko Zildžić, a drugi plavooki bombarder Vedad Ibišević.