Razmišljam nešto, ovi momci iz bh. fudbalsko/nogometne reprezentacije su ovdašnja djeca, odrastali pod našim, kakvim-takvim parčetom neba, ovdje su ganjali prvu loptu, igrali na male, maštali o velikim...
Ovdje su, valjda, i rođeni - ne znam, neću da im pretresam biografije, jeste novinarski, ali ne i ljudski, znam samo da smo komšije, svi mi. Dok su oni trčali za tim svojim loptama, ja sam negdje trčala za svojom, a poljane su nam se dodirivale, sve je to tu, nadohvat ruke. Ipak su oni moji prvi susjedi... Nije valjda dijete rođeno 1990. u Tuzli odmah znalo da treba mene da mrzi?! Nije mu valjda neko odmah rekao da svako kome je ime Jelena ugrožava njegov život, da ga se kloni, potajno prezire, javno poziva na linč?! Iskreno se nadam da nije, jer ni ja, deset godina ranije, nisam na svijet došla s mržnjom u srcu i očima. Ako jeste, zašto se onda čudimo svojoj sudbini, zašto smo ubijeđeni da je ne zaslužujemo, da smo prokuženi, prokleti, odbačeni, prognani iz boljeg svijeta?! Ako je tome naučeno, zajedno sa prvim udarcima lopte, kako očekujemo da daje golove, protivnicima?! Ipak je svako kovač svoje nesreće...
Nekako su nas, u međuvremenu, ubijedili i naučili da se mrzimo, da smo najveći neprijatelji, životni rivali, a poljane nam se dodiruju. Naučili su nas stariji i mudriji da je sasvim u redu gledati preko okeana, a pljuvati prvog komšiju. Treba i preko okeana, ali dvorište do moga nekada i nema ogradu. Ne mora biti bodljikava žica, postoje i ruže... Zašto su nas uvjerili da uz prepunu "Marakanu" navijamo za Argentinu, recimo? Pa ja, vjerovatno, nikad neću stići ni do Brazila ni do Argentine, ali eto mi Tuzle tu pod nosom. Zašto više volim Mesija od Pjanića? Jeste, prvi ima mnogo novca, "Zlatna kopačka", ime, nema plemena gdje za njega nisu čuli. Potonji je samo Pjanić, dječak iz Tuzle, od oca Fahrudina i majke Fatime.
Treba i preko okeana, ali dvorište do moga nekada i nema ogradu. Ne mora biti bodljikava žica, postoje i ruže...
Ne znam imena Mesijevih roditelja. Meni dovoljno... Kako su nas uspjeli ubijediti, pa smo toliko zadrti, čak i kada nismo? Vidim na društvenim mrežama i mnogi ovi moji navijavu za BiH. Je l' to puca led ili smo toliko inatni da to sad hoćemo, eto baš namjerno? Ugrijale su se preksinoć društvene mreže, zapalile i opet mi se na tren učinilo da smo ljudi. I dalje tako mali da spoznamo koliko nam zla veliki nanijeti mogu, a opet tako mizerni da pogledamo sebi u lice i priznamo da umijemo da volimo, ali da ne umijemo da nas vole. I dalje jedemo svoje meso, a vegetiramo u ličnim oklopima, u svojim usamljenim dvorištima... Nekako je sva ta naša internet ljubav, ipak, stidljiva, još se kao i izvinjavaju ostalim svojima, koji i dalje žive i preziru.
Ne znam samo koga i šta, valjda sportiste, mislim ove iz BiH. Baš ih mrze, oni su im krivi za sve. Što nema posla, što nas glođu korupcija i beznađe, što smo mi mi, a oni oni pa još onda tu i neki treći. Pjanić je sigurno kriv i što roditeljske dvije marke troši u kladionici, na Real i Liverpul. E, oni su naši i oni nisu krivi! Valjda smo zbog njih i takvih i dalje neumorni sajber junaci, Don Kihoti sopstvene propasti, najjači na virtuelnom megdanu, gdje je svaka riječ povod za odmjeravanje snaga, podsjećanje na prošlost, kopanje po ranama, žigosanje. Postale su nam društvene mreže najveća stratišta pa mjesto da nas spajaju, nikako da p(r)ogledamo u budućnost, one su naš kolektivni genocid. Svakodnevno proklinjemo, izvlačimo mačete, trijebimo se, umanjujemo. Tuga, a o sportu je riječ... Nije sportsko srce poremećaj, zdravstveni problem. Nažalost, ne mogu nam ga ni presaditi. Nije danas ni Zmaj lako biti i onaj od Šipova se morao potruditi - svako u svom domenu i o svoj trošak.
Kako stvari stoje, ove što upoznaje cijeli svijet je lakše prezirati, jer u mnogim srcima mjesta ima samo za "imenjaka" im, on je, brate, naš, a njegov vedri, bezbrižni duh se, izgleda, da presaditi. Neću više samo hljeba i igara, hoću da moje dijete sutra bezbrižno ganja loptu, hoću da ne daje dvije marke na Mesija i nada se, hoću da vjeruje komšijskom dječaku, hoću da ga ne zamišljam u uniformi, hoću da živim! Kako su nas uvjerili da je mržnja najisplativiji sport?
Da ubire najzdravije plodove? Da su to i ona naša djeca sinoć na "Marakani"? Da, naša, koliko i mi već odavno nismo svoji. I ničiji... I neće nas ni sport dozvati pameti, nisu nesreće pa kako će sreća?! Ništa, nastavite da mrzite svoje prve komšije, tuđe dijete koje ganja loptu ispred zgrade, nekog budućeg Pjanića. Mrzite ga koliko volite Mesija. Ne znam samo da li je Mjesi ili Mijesi, kome pripada, čiji je, koga da pitam, u Tuzli neće da kažu... Valjda će nas neki novi mesija, jednog dana, sve zajedno šutnuti u neku bolju favelu.
Ovdje su, valjda, i rođeni - ne znam, neću da im pretresam biografije, jeste novinarski, ali ne i ljudski, znam samo da smo komšije, svi mi. Dok su oni trčali za tim svojim loptama, ja sam negdje trčala za svojom, a poljane su nam se dodirivale, sve je to tu, nadohvat ruke. Ipak su oni moji prvi susjedi... Nije valjda dijete rođeno 1990. u Tuzli odmah znalo da treba mene da mrzi?! Nije mu valjda neko odmah rekao da svako kome je ime Jelena ugrožava njegov život, da ga se kloni, potajno prezire, javno poziva na linč?! Iskreno se nadam da nije, jer ni ja, deset godina ranije, nisam na svijet došla s mržnjom u srcu i očima. Ako jeste, zašto se onda čudimo svojoj sudbini, zašto smo ubijeđeni da je ne zaslužujemo, da smo prokuženi, prokleti, odbačeni, prognani iz boljeg svijeta?! Ako je tome naučeno, zajedno sa prvim udarcima lopte, kako očekujemo da daje golove, protivnicima?! Ipak je svako kovač svoje nesreće...
Nekako su nas, u međuvremenu, ubijedili i naučili da se mrzimo, da smo najveći neprijatelji, životni rivali, a poljane nam se dodiruju. Naučili su nas stariji i mudriji da je sasvim u redu gledati preko okeana, a pljuvati prvog komšiju. Treba i preko okeana, ali dvorište do moga nekada i nema ogradu. Ne mora biti bodljikava žica, postoje i ruže... Zašto su nas uvjerili da uz prepunu "Marakanu" navijamo za Argentinu, recimo? Pa ja, vjerovatno, nikad neću stići ni do Brazila ni do Argentine, ali eto mi Tuzle tu pod nosom. Zašto više volim Mesija od Pjanića? Jeste, prvi ima mnogo novca, "Zlatna kopačka", ime, nema plemena gdje za njega nisu čuli. Potonji je samo Pjanić, dječak iz Tuzle, od oca Fahrudina i majke Fatime.
Treba i preko okeana, ali dvorište do moga nekada i nema ogradu. Ne mora biti bodljikava žica, postoje i ruže...
Ne znam imena Mesijevih roditelja. Meni dovoljno... Kako su nas uspjeli ubijediti, pa smo toliko zadrti, čak i kada nismo? Vidim na društvenim mrežama i mnogi ovi moji navijavu za BiH. Je l' to puca led ili smo toliko inatni da to sad hoćemo, eto baš namjerno? Ugrijale su se preksinoć društvene mreže, zapalile i opet mi se na tren učinilo da smo ljudi. I dalje tako mali da spoznamo koliko nam zla veliki nanijeti mogu, a opet tako mizerni da pogledamo sebi u lice i priznamo da umijemo da volimo, ali da ne umijemo da nas vole. I dalje jedemo svoje meso, a vegetiramo u ličnim oklopima, u svojim usamljenim dvorištima... Nekako je sva ta naša internet ljubav, ipak, stidljiva, još se kao i izvinjavaju ostalim svojima, koji i dalje žive i preziru.
Ne znam samo koga i šta, valjda sportiste, mislim ove iz BiH. Baš ih mrze, oni su im krivi za sve. Što nema posla, što nas glođu korupcija i beznađe, što smo mi mi, a oni oni pa još onda tu i neki treći. Pjanić je sigurno kriv i što roditeljske dvije marke troši u kladionici, na Real i Liverpul. E, oni su naši i oni nisu krivi! Valjda smo zbog njih i takvih i dalje neumorni sajber junaci, Don Kihoti sopstvene propasti, najjači na virtuelnom megdanu, gdje je svaka riječ povod za odmjeravanje snaga, podsjećanje na prošlost, kopanje po ranama, žigosanje. Postale su nam društvene mreže najveća stratišta pa mjesto da nas spajaju, nikako da p(r)ogledamo u budućnost, one su naš kolektivni genocid. Svakodnevno proklinjemo, izvlačimo mačete, trijebimo se, umanjujemo. Tuga, a o sportu je riječ... Nije sportsko srce poremećaj, zdravstveni problem. Nažalost, ne mogu nam ga ni presaditi. Nije danas ni Zmaj lako biti i onaj od Šipova se morao potruditi - svako u svom domenu i o svoj trošak.
Kako stvari stoje, ove što upoznaje cijeli svijet je lakše prezirati, jer u mnogim srcima mjesta ima samo za "imenjaka" im, on je, brate, naš, a njegov vedri, bezbrižni duh se, izgleda, da presaditi. Neću više samo hljeba i igara, hoću da moje dijete sutra bezbrižno ganja loptu, hoću da ne daje dvije marke na Mesija i nada se, hoću da vjeruje komšijskom dječaku, hoću da ga ne zamišljam u uniformi, hoću da živim! Kako su nas uvjerili da je mržnja najisplativiji sport?
Da ubire najzdravije plodove? Da su to i ona naša djeca sinoć na "Marakani"? Da, naša, koliko i mi već odavno nismo svoji. I ničiji... I neće nas ni sport dozvati pameti, nisu nesreće pa kako će sreća?! Ništa, nastavite da mrzite svoje prve komšije, tuđe dijete koje ganja loptu ispred zgrade, nekog budućeg Pjanića. Mrzite ga koliko volite Mesija. Ne znam samo da li je Mjesi ili Mijesi, kome pripada, čiji je, koga da pitam, u Tuzli neće da kažu... Valjda će nas neki novi mesija, jednog dana, sve zajedno šutnuti u neku bolju favelu.
