Kapiten fudbalske reprezentacije Emir Spahić...
Zar je potrebno reći nešto više? Kapiten. Emir. Spahić.
Ovo su njegove riječi:
Žao mi je što nemamo autoput, što imamo više od pola miliona nezaposlenih, što mnogi raspiruju nacionalizam, godinama nas levate.
Žao mi je što su mnogi od nas djetinjstvo proveli u podrumu.
… Žao mi je što nas ne poznaju, pa nas potcjenjuju.
Žao mi je, jer znam da bi ulice svih gradova u Bosni i Hercegovini sinoć izgledale veličanstveno, da je bilo drugačije.
Ali mi je neizmjerno drago što nisam rođen ni u Parizu, ni u Danskoj, ni u Portugalu, zemljama gdje imaju velike stadione, a hladnu publiku, kojoj moraš “uzdurisati” premoćan razglas da bi ih afirmisao da navijaju barem 2 minute.
Drago mi je, jer u ovoj našoj hladnoj, gladnoj i siromašnoj zemlji, kad te strefi nešto na sred ulice, još uvijek ima onih koji će ti prići i pomoći, bez obzira na sve.
Jer te komšija zovne na roštilj iako je na birou pola godine, nema nikakva primanja i udara glavom od zid razmišljajući od čega će uplatiti zaostalu ratu kredita.
Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo, ovdje se i umire da bi se živjelo! Ovo je moja Bosna!”
Zar je potrebno reći nešto više? Kapiten. Emir. Spahić.
Ovo su njegove riječi:
Žao mi je što nemamo autoput, što imamo više od pola miliona nezaposlenih, što mnogi raspiruju nacionalizam, godinama nas levate.
Žao mi je što su mnogi od nas djetinjstvo proveli u podrumu.
… Žao mi je što nas ne poznaju, pa nas potcjenjuju.
Žao mi je, jer znam da bi ulice svih gradova u Bosni i Hercegovini sinoć izgledale veličanstveno, da je bilo drugačije.
Ali mi je neizmjerno drago što nisam rođen ni u Parizu, ni u Danskoj, ni u Portugalu, zemljama gdje imaju velike stadione, a hladnu publiku, kojoj moraš “uzdurisati” premoćan razglas da bi ih afirmisao da navijaju barem 2 minute.
Drago mi je, jer u ovoj našoj hladnoj, gladnoj i siromašnoj zemlji, kad te strefi nešto na sred ulice, još uvijek ima onih koji će ti prići i pomoći, bez obzira na sve.
Jer te komšija zovne na roštilj iako je na birou pola godine, nema nikakva primanja i udara glavom od zid razmišljajući od čega će uplatiti zaostalu ratu kredita.
Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo, ovdje se i umire da bi se živjelo! Ovo je moja Bosna!”
