Kada je nakadašnji selektor nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine Blaž Slišković prije skoro 11 godina na objavi spiska pročitao ime Emira Spahića, novinari su se u čudu zgledali, pitajući se ko je taj i šta će on u reprezentaciji.
Daleko od toga da je Baka bio budala koja nije znala šta radi. Istina, ako govorimo o pozivima u reprezentaciju, imao je loših poteza, ali taj sa Spahićem bio je jedan od boljih. Tada golobradi član Zagreba, ovaj Dubrovčanin se prvog dana uklopio u reprezentaciju.
Njegova drskost, odlučnost i beskomromisnost, ali i neosporan kvalitet i njuh za efikasno rješavanje odbrambenih zadataka, nagovještavali su mu veliku evropsku, ali i karijeru reprezentativnog lidera.
Životinjski nagon
Reprezentacija ga je doslovno lansirala. Od Zagreba, Spahića je put vodio do ruskih klubova Šinik, Torpedo i Lokomotiv, francuskog Monpeljea, španske Sevilje, ruskog Anžija da bi završio u Bajeru iz Leverkuzena.
No, bilo bi nepravedno reći da joj se Emir nije odužio. Jeste.
Bez Spahića, naša odbrana je apsolutno nezamisliva. Istinski lider, čvrst kao granit, jak u skoku, karakteran u duelu, inteligentan, bezosjećajan po protivnika i sa životinjskim nagonom za uspjehom, Emir je od debija 2003. godine nastupio u čak šest kvalifikacionih ciklusa.
Tri puta je sa saigračima zapeo na posljednjoj prepreci (jednom i svojom krivicom, kada je skrivio penal u Francuskoj, što mu i danas mnogi spočitavaju), ali je na kraju ispunio san i, kao kapiten i jedan od junaka ciklusa, predvodio tim do plasmana na jedno veliko takmičenje.
Uzdanica odbrane
S ovakvim igračkim kvalitetima, Spahić je imao sjajne preduvjete da postane baš vrhunski fudbaler, ali što to nije učinio, može zahvaliti svom neugodnom temperamentu, koji i na terenu i izvan njega često prelazi granicu ukusa.
Jedinom kapitenu na svijetu koji ne želi da priča za javnost ne može se osporiti da je ključni igrač naše odbrane i jedna od uzdanica za Brazil, ali i činjenica da u određenim okolnostima može biti tempirana bomba od čije eksplozije može biti više štete nego koristi.
Zato, nadajmo se da će Emir u Brazilu igrati onako kako može i zna.
I da će kontrolirati temperament.
Daleko od toga da je Baka bio budala koja nije znala šta radi. Istina, ako govorimo o pozivima u reprezentaciju, imao je loših poteza, ali taj sa Spahićem bio je jedan od boljih. Tada golobradi član Zagreba, ovaj Dubrovčanin se prvog dana uklopio u reprezentaciju.
Njegova drskost, odlučnost i beskomromisnost, ali i neosporan kvalitet i njuh za efikasno rješavanje odbrambenih zadataka, nagovještavali su mu veliku evropsku, ali i karijeru reprezentativnog lidera.
Životinjski nagon
Reprezentacija ga je doslovno lansirala. Od Zagreba, Spahića je put vodio do ruskih klubova Šinik, Torpedo i Lokomotiv, francuskog Monpeljea, španske Sevilje, ruskog Anžija da bi završio u Bajeru iz Leverkuzena.
No, bilo bi nepravedno reći da joj se Emir nije odužio. Jeste.
Bez Spahića, naša odbrana je apsolutno nezamisliva. Istinski lider, čvrst kao granit, jak u skoku, karakteran u duelu, inteligentan, bezosjećajan po protivnika i sa životinjskim nagonom za uspjehom, Emir je od debija 2003. godine nastupio u čak šest kvalifikacionih ciklusa.
Tri puta je sa saigračima zapeo na posljednjoj prepreci (jednom i svojom krivicom, kada je skrivio penal u Francuskoj, što mu i danas mnogi spočitavaju), ali je na kraju ispunio san i, kao kapiten i jedan od junaka ciklusa, predvodio tim do plasmana na jedno veliko takmičenje.
Uzdanica odbrane
S ovakvim igračkim kvalitetima, Spahić je imao sjajne preduvjete da postane baš vrhunski fudbaler, ali što to nije učinio, može zahvaliti svom neugodnom temperamentu, koji i na terenu i izvan njega često prelazi granicu ukusa.
Jedinom kapitenu na svijetu koji ne želi da priča za javnost ne može se osporiti da je ključni igrač naše odbrane i jedna od uzdanica za Brazil, ali i činjenica da u određenim okolnostima može biti tempirana bomba od čije eksplozije može biti više štete nego koristi.
Zato, nadajmo se da će Emir u Brazilu igrati onako kako može i zna.
I da će kontrolirati temperament.
