Zvao me jednom u dva iza ponoći Hodža iz Mostara. Ima on taj običaj, okupi se društvo kod njega u Vrapčićima pa zove u gluho doba noći.
Jesi l' ti, kaže, u ratu upoznao Hujku? Koga?, rekoh. Hujku, legendarnog Midhata Hujdura, komandanta Prve mostarske brigade, kasnije 41. motorizovane slavne. Znaš kako je Hujka jedne prilike ušao u Sarajevo da se nađe s Alijom Izetbegovićem, a ovaj ga pitao što mu treba da se obrani Mostar? „Svega, predsjedniče“, odgovorio mu ovaj, „i hrane i oružja, pušaka, minobacača, topova, municije...“ „De ti meni sve to lijepo zapiši“, rekao mu Alija, ali čim je Hujka izvadio plajvaz i tefter i krenuo pisati, jedan njegov iz brigade, što mu je stajao iza leđa, stao mu tresti ruku s plajvazom. „Šta ti je?“, zaprepastio se Alija, „šta to radiš?!?“ „Ne sekirajte se, predsjedniče“, umirio ga ovaj, „Hujka je prije rata bio kondukter u Autoprevozu, ne umije vam on pisat drugačije.“
Na tu me, naime, znamenitu zgodu s komandantom Hujkom podsjetila cijela ova furtutma oko selektora bosanskohercegovačke nogometne reprezentacije Safeta Sušića Papeta i njegova sastava za Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Poslao Pape svog pomoćnika Elvira Baljića da obiđe europske lige i nađe mu igrače za Mundijal, a ovaj ga pitao što mu treba. „Piši“, odgovorio mu Pape, a Elvir izvadio tefter i plajvaz. „Uzmi mi tri vratara, sedam-osam stopera, dvanes' veznih“, nabroji mu šef, „i štajaznam, jedno dva napadača.“
„Samo dva napadača?!“, zaprepastio se Baljić. „Ne sekiraj se, Balja“, umirio ga ovaj. „Bosna i Hercegovina ne umije drugačije.“
Ne umije, eto, Bosna i Hercegovina drugačije. Nikad u historiji nikoga ona nije napala, pa neće ni Argentinu, a kamoli muslimansku braću iz Nigerije i Irana. Selektor Irana Carlos Queiroz za to je vrijeme, čuli ste, pozvao u reprezentaciju osam napadača, nigerijski pape Stephen Keshi čak desetoricu, a njihov argentinski kolega Alejandro Sabella sve i da šalje samo jednoga bilo bi dovoljno – a osim Njega ima još i Palacija, Icardija, Lavezzija, Higuaína i Agüera. Ukupno dvadeset pet napadača čeka tako Bosnu i Hercegovinu u Brazilu, a ona će napasti sa Džekom i Ibiševićem.
Ne umije valjda Bosna i Hercegovina drugačije, ona se i u ratu tukla s dvojicom na dvadeset petoricu. A bila je to malo zajebanija grupa, s Miloševićevom Srbijom, Bulatovićevom Crnom Gorom i Tuđmanovom Hrvatskom. Pa je Bosna ipak nekako prošla. Istina, kasnije je ispala, ali je prošla grupu.
A ne umije drugačije ni Safet Sušić. Stariji će se, uostalom, sjetiti da je Pape već igrao protiv Argentine na Marakani. Istina, Marakana je bila ona beogradska, ali je Argentina bila originalna, ona strašna Menottijeva, što je godinu ranije osvojila Mundijal. Bila je to Džajićeva oproštajna utakmica, Jugoslavija je svjetske prvake razbila 4:2, a sam je Pape uvalio tri komada: kod prvog je prošao kroz četvoricu, kod drugog je, pamtim, argentinski vratar Enrique Vidalle padao dobrih deset minuta, a kod trećeg je primio loptu negdje oko centra, pa sam samcat predriblao Tuynea, Bujeda, Ocańa, Gallega i kapitena Passarellu, cijelu momčad Argentine zajedno s rezervnom klupom Pape je promiješao kao multipraktik, i selektora Cesara Luisa Menottija, i pomoćnike Poncinija i Saporitija, i kompletnu vojnu huntu na čelu s generalom Jorgeom Rafaelom Videlom, pa ga na kraju zavukao u malu mrežu. I dan-danas, trideset pet godina je prošlo, može se na beogradskoj Marakani vidjeti obnevidjelog Vidallea gdje se zarastao u bradu vrti i baulja tražeći loptu.
Nije Sušiću bogami ni trebao drugi napadač. Dule Savić mu samo smetao.
„Ne sam, Safete!“, čuvena je sentenca Mladena Delića s one utakmice protiv Bugarske, što je ušla u narodni jezik kao i ona druga, „ljudi moji, je li to moguće“. „Ne sam, Safete“ u suvremenoj je nogometnoj taktici šifra za igru s dva napadača. Znali su to, najzad, i Safetovi roditelji u Zavidovićima, kad im se rodio mali Sead – „Ne sam, Seade!“ – pa mu napravili brata. „Ne sam, Safete!“ Je li to moguće? Naravno da jest. Treba vam samo Sušić.
Zato je Safet Sušić u reprezentaciju pozvao svoga nećaka, Seadovog sina Tina Svena. Mali, istina, nije napadač, ali je Sušić.
Onako, naime, kako Bosna i Hercegovina ne umije drugačije nego jedan na dvanaestoricu, ne umije valjda ni bez kumova, nećaka, daidžića i amidžića. Digla se onda na Papeta kuka i motika, iako je, razmislite li malo, selektorov amidžić samo jedan od dvadeset četiri pozvana igrača. Jedan od dva tuceta, to je jedva oko četiri posto: da je tako u ostatku Bosne i Hercegovine, u politici, državnoj upravi i javnim poduzećima, ne bi Bosna danas glavinjala u grupi F, s Iranom i Nigerijom.
Ovako je još i dobro ispalo: ima Safet, naime, još i sina Denija i sestrića Alena, oba talentirana nogometaša, na Sušiće. Da je selektor recimo Zukan Helez, federalni ministar za branitelje i invalide rata, jedva bi u reprezentaciji BiH bilo mjesta i za Edina Džeku. Zukan je, sjetit ćete se, u Ministarstvu zaposlio cijelu širu rodbinu: rođaka Halila i zeta Suada kao vozače, mada nijedan nije profesionalni vozač - drugi je čak i nagluh - a u timu za koordinaciju revizije braniteljskih prava još i sestrića Elvisa, iako ovaj niti ima radnog iskustva, niti je rata vidio. Kod Sušića, međutim, ne samo da igra samo jedan nećak, nego je na kraju ispalo da taj slučajno čak i igra nogomet, u jednom manjem seoskom klubu iz Splita.
Niste, eto, na taj način razmišljali, ali to s amidžićem Tinom Svenom ispostavlja se tako kao upravo revolucionarni iskorak: prvi put u pamćenoj historiji Bosne i Hercegovine netko je nećaka u državnoj firmi zaposlio u njegovoj struci.
Da je tako, rekoh, u politici, upravi i ostalim javnim poduzećima – bila bi Bosna danas u grupi G, s Amerikom i Njemačkom.
Jesi l' ti, kaže, u ratu upoznao Hujku? Koga?, rekoh. Hujku, legendarnog Midhata Hujdura, komandanta Prve mostarske brigade, kasnije 41. motorizovane slavne. Znaš kako je Hujka jedne prilike ušao u Sarajevo da se nađe s Alijom Izetbegovićem, a ovaj ga pitao što mu treba da se obrani Mostar? „Svega, predsjedniče“, odgovorio mu ovaj, „i hrane i oružja, pušaka, minobacača, topova, municije...“ „De ti meni sve to lijepo zapiši“, rekao mu Alija, ali čim je Hujka izvadio plajvaz i tefter i krenuo pisati, jedan njegov iz brigade, što mu je stajao iza leđa, stao mu tresti ruku s plajvazom. „Šta ti je?“, zaprepastio se Alija, „šta to radiš?!?“ „Ne sekirajte se, predsjedniče“, umirio ga ovaj, „Hujka je prije rata bio kondukter u Autoprevozu, ne umije vam on pisat drugačije.“
Na tu me, naime, znamenitu zgodu s komandantom Hujkom podsjetila cijela ova furtutma oko selektora bosanskohercegovačke nogometne reprezentacije Safeta Sušića Papeta i njegova sastava za Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Poslao Pape svog pomoćnika Elvira Baljića da obiđe europske lige i nađe mu igrače za Mundijal, a ovaj ga pitao što mu treba. „Piši“, odgovorio mu Pape, a Elvir izvadio tefter i plajvaz. „Uzmi mi tri vratara, sedam-osam stopera, dvanes' veznih“, nabroji mu šef, „i štajaznam, jedno dva napadača.“
„Samo dva napadača?!“, zaprepastio se Baljić. „Ne sekiraj se, Balja“, umirio ga ovaj. „Bosna i Hercegovina ne umije drugačije.“
Ne umije, eto, Bosna i Hercegovina drugačije. Nikad u historiji nikoga ona nije napala, pa neće ni Argentinu, a kamoli muslimansku braću iz Nigerije i Irana. Selektor Irana Carlos Queiroz za to je vrijeme, čuli ste, pozvao u reprezentaciju osam napadača, nigerijski pape Stephen Keshi čak desetoricu, a njihov argentinski kolega Alejandro Sabella sve i da šalje samo jednoga bilo bi dovoljno – a osim Njega ima još i Palacija, Icardija, Lavezzija, Higuaína i Agüera. Ukupno dvadeset pet napadača čeka tako Bosnu i Hercegovinu u Brazilu, a ona će napasti sa Džekom i Ibiševićem.
Ne umije valjda Bosna i Hercegovina drugačije, ona se i u ratu tukla s dvojicom na dvadeset petoricu. A bila je to malo zajebanija grupa, s Miloševićevom Srbijom, Bulatovićevom Crnom Gorom i Tuđmanovom Hrvatskom. Pa je Bosna ipak nekako prošla. Istina, kasnije je ispala, ali je prošla grupu.
A ne umije drugačije ni Safet Sušić. Stariji će se, uostalom, sjetiti da je Pape već igrao protiv Argentine na Marakani. Istina, Marakana je bila ona beogradska, ali je Argentina bila originalna, ona strašna Menottijeva, što je godinu ranije osvojila Mundijal. Bila je to Džajićeva oproštajna utakmica, Jugoslavija je svjetske prvake razbila 4:2, a sam je Pape uvalio tri komada: kod prvog je prošao kroz četvoricu, kod drugog je, pamtim, argentinski vratar Enrique Vidalle padao dobrih deset minuta, a kod trećeg je primio loptu negdje oko centra, pa sam samcat predriblao Tuynea, Bujeda, Ocańa, Gallega i kapitena Passarellu, cijelu momčad Argentine zajedno s rezervnom klupom Pape je promiješao kao multipraktik, i selektora Cesara Luisa Menottija, i pomoćnike Poncinija i Saporitija, i kompletnu vojnu huntu na čelu s generalom Jorgeom Rafaelom Videlom, pa ga na kraju zavukao u malu mrežu. I dan-danas, trideset pet godina je prošlo, može se na beogradskoj Marakani vidjeti obnevidjelog Vidallea gdje se zarastao u bradu vrti i baulja tražeći loptu.
Nije Sušiću bogami ni trebao drugi napadač. Dule Savić mu samo smetao.
„Ne sam, Safete!“, čuvena je sentenca Mladena Delića s one utakmice protiv Bugarske, što je ušla u narodni jezik kao i ona druga, „ljudi moji, je li to moguće“. „Ne sam, Safete“ u suvremenoj je nogometnoj taktici šifra za igru s dva napadača. Znali su to, najzad, i Safetovi roditelji u Zavidovićima, kad im se rodio mali Sead – „Ne sam, Seade!“ – pa mu napravili brata. „Ne sam, Safete!“ Je li to moguće? Naravno da jest. Treba vam samo Sušić.
Zato je Safet Sušić u reprezentaciju pozvao svoga nećaka, Seadovog sina Tina Svena. Mali, istina, nije napadač, ali je Sušić.
Onako, naime, kako Bosna i Hercegovina ne umije drugačije nego jedan na dvanaestoricu, ne umije valjda ni bez kumova, nećaka, daidžića i amidžića. Digla se onda na Papeta kuka i motika, iako je, razmislite li malo, selektorov amidžić samo jedan od dvadeset četiri pozvana igrača. Jedan od dva tuceta, to je jedva oko četiri posto: da je tako u ostatku Bosne i Hercegovine, u politici, državnoj upravi i javnim poduzećima, ne bi Bosna danas glavinjala u grupi F, s Iranom i Nigerijom.
Ovako je još i dobro ispalo: ima Safet, naime, još i sina Denija i sestrića Alena, oba talentirana nogometaša, na Sušiće. Da je selektor recimo Zukan Helez, federalni ministar za branitelje i invalide rata, jedva bi u reprezentaciji BiH bilo mjesta i za Edina Džeku. Zukan je, sjetit ćete se, u Ministarstvu zaposlio cijelu širu rodbinu: rođaka Halila i zeta Suada kao vozače, mada nijedan nije profesionalni vozač - drugi je čak i nagluh - a u timu za koordinaciju revizije braniteljskih prava još i sestrića Elvisa, iako ovaj niti ima radnog iskustva, niti je rata vidio. Kod Sušića, međutim, ne samo da igra samo jedan nećak, nego je na kraju ispalo da taj slučajno čak i igra nogomet, u jednom manjem seoskom klubu iz Splita.
Niste, eto, na taj način razmišljali, ali to s amidžićem Tinom Svenom ispostavlja se tako kao upravo revolucionarni iskorak: prvi put u pamćenoj historiji Bosne i Hercegovine netko je nećaka u državnoj firmi zaposlio u njegovoj struci.
Da je tako, rekoh, u politici, upravi i ostalim javnim poduzećima – bila bi Bosna danas u grupi G, s Amerikom i Njemačkom.
