Nakon što je Bosna i Hercegovina pobijedila Grčku u Zenici 3:1, poslao sam jednom svom (privatnom) fanatiku e-mail na koji mi nikad nije odgovorio?
On je sada u delirijumu, za koji do juče nisam vjerovao da se više ikad može ponoviti! A “u ono doba”, kad je Švabo bio na pragu finala Kupa UEFA, nacija je u Bosni bila – Željo, a vjera – Grbavica! Poslije su došli Srbi, Hrvati i Bošnjaci… i sve sjebali.
Gledam slike iz Sarajeva… Neki novi klinci, poslije svih potonulih ideala i velikih ljubavi, kao da liče ‘na nas’? Taj moj ‘privatni fanatik’ (u kakve i on mene bezbeli ubraja), vjerovatno se ne sjeća šta sam mu sve udrobio na po’ stranice prekookenaske radosti, zbog slutnje da će Džeko i raja… smočit’ jaja na Kopakabani?
Konačno je nešto u zemlji posnoj i prkosnoj od sna, barem na trenutak važnije od jebenog Dejtona i presude Sejdić – Finci, od onog šta su rekli pop i hodža, pa i od ovog bezveznog popisa (čega, ba?). Da je ta pobjeda protiv Litvanije došla makar 10 godina ranije, ja bi’ ženi rek’o isto ono što je Mujo rek’o Fati kad je dobio premiju na lotu: – Idemo… – Đe? – Ja u Brazil, a ti opleti materi. Ovako, valjaće mi gledat’ na ekranu 55 x 30 (high definitition), hoće l’ Pape koga zgutit’ i u Rio de Žaneiru!
Da su on i Švabo mlađi, kladio bi’ se u gajbu Sarajevske… (hladne) da ni Špancima ne bi bilo lako! Al’ nema veze, nek’ bude šta hoće, a Dodik nek’ se jebe. I on i Dragan Čović sad mogu navijat’ za Srbiju i Hrvatsku, dok im tri prsta i kockice ne dopizde, k’o što su dopizdile i bogu i narodu?
A ova će dvojica u anale, to ni krupa ne može obit’! Ivica Osim, za bliske prijatelje – Švabo, a za ostatak nogometnog svijeta, bio je i ostao – Štraus s Grbavice, jedno je od krupnijih imena svijetskog fudbala.
Pape je… čarobnjak, Sejin mali buraz iz Zavidovića. Obojica su okretali na petobanki sve bekove i ostale mesare svoga doba, što u Jugoslaviji od koje su strepili i Pele i Maradona i Kajzer Franc (Bekenbauer), što u Francuskoj… zaduživši do groba Strasbour i Paris Saint Germain.
Bilo je pod Trebevićem još velikih nogometnih imena, od Broze (Miroslav Meho Brozović) i Haseta (Asim Ferhatović), pa do Škije (Josip Katalinski), Mušeta (Džemaludin Mušovic) i Miše (Drago Smajlović), ali se niko nije popeo do visine sa koje se vidi Kopakabana.
Ivica Osim je sutješki dragulj (Kraljeva Sutjeska, prijestonica bosanskih srednjovjekovnih vladara), mada knjige kažu da je rodjen u Hrasnom, odmah pored stadiona šibicara na Grbavici, gdje je Željo potap’o i Hajduk i Zvezdu i Dinamo i Partizan… gdje se rađalo (i umiralo) za Švabinu patku protiv ćevabdžija (Sarajevo) i merakalo protiv Videotona.
Pripadao je generaciji Dragana Džajića, onoj što je tek u ponovljenoj utakmici izgubila evropsko finale sa Italijom u Rimu (2:0), 10. juna 1968. godine, nakon što je švajcarski sudija Dinst izjeb’o stvar dva dana ranije… i (jedva) nateg’o neriješeno Điđiju Rivi (1:1), pri potpunoj dominaciji neponovljivog tima Rajka Mitića. U Japanu se i danas ustaje (i nakloni) kad se spomene Ivica Osim.
Japanci su 2005. godine izdali knjigu “Riječi Osima”, a nakon sto je slavni trener zemlje izlazećeg sunca preživio moždani udar (2007. godine)… suzama (cijele) nacije ispraćen je u rodno Sarajevo.
U austrijskom Gracu, grčkom Panatinaikosu i beogradskom Partizanu, ostavio je neizbrisiv ljudski i trenerski trag. Danima bi se mogli ispisivati Švabini uspjesi po svijetu, prepričavati majstorije od kojih je zastajao dah, pobjede bez kojih Jugoslavija ne bi bila nogometna (vele)sila ‘iz drugog plana’.
Ivica Osim dogurao je, kao selektor jugoslovenskog tima, do četvrtfinala Svjetskog prvenstva u Italiji, 1990. godine, nesretno izgubivši od Argentine (sa Maradonom) na penale! Međutim, jedan događaj iz godine ratne (1992), najbolje svjedoči o Švabinoj veličini: nakon što je Jugoslavija suspendovana sa Evropskog prvenstva i prepustila svoje već osvojeno mjesto u završnici – Danskoj (koja će, na čuđenje vasione osvojiti šampionsku krunu!), Osim je preuzeo beogradski Partizan, osvojio Kup već krnje Jugoslavije, a onda sazvao pres-konferenciju na kojoj je izgovorio monolog od pet rečenica… koji će obići svijet: “Ostavka je, ovako, najdirektnija stvar kad čovjek kaže: odlazim i gotovo… Sve što mogu da napravim, ovako ljudski i, ako me neko bude pitao… nema nikakvih problema, to je moj privatni gest, a vi ga možete protumačiti kako hoćete. To je moja lična odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, jer vi to dobro znate. Ali, ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad… pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu. A vi znate šta se tamo dešava…”.
Najbolji fudbaler zemlje koje više nema iz 1966. godine, napustio je Topčider, beogradsko elitno predgrađe iz kojeg su brkati generali podvriskivali – pali… i otišao! Izgledalo je – zauvijek? U međuvremenu je Sarajevo (s)paljeno: “Od starog društva ništa, neko je puk’o, neko vrisn’o”…
Ivica Osim danas ima 7o i kusur godina malo se pomaže se štapom i (iz prikrajka) zagleda šta radi… Pape!?
Safet Sušić je mlađi petnaestak godina od predsjednika Komiteta za normalizaciju Nogometnog saveza BiH. Bio je najbolji igrač Jugoslavije 1979. godine.
Taj mali Sejin brat (Sead Sušić bio je vedeta Miljana Miljanića i Crvene Cvezde 70-ih godina, koga je Čiča pokupio iz zavidovićke Krivaje kao maloljetnog mangupa koji je trebao biti novi Džaja), prvo je zakant’o Mađarima dva komada, a ubrzo potom uvalio je tricu Rumunima!
Bila je to kanonada u kojoj je Petar Borota primao golove s periferije Bukurešta, a mi se (k’o djeca) lupali šakama u glavu: – Ne more ih Safet nadavat’, kolk’o Pero more primit’? Na sreću, Pape popizdio i 6:4 za nas? Nedugo iza toga spržio je u Zagrebu i Talijanima, tadašnjim svjetskim prvacima, tri gola! Ispostavilo se da je mali buraz Miljanićevog pulena, kudikamo vještiji u baratnju loptom. I počela… otimačina!
Ode Pape s Koševa u Pariz, gdje je za Sen Žermen odigrao 348 utakmica i dao 85 golova. Dovoljno da ga Frans Fudbal proglasi najboljim igračem legendarnog kluba… svih vremena! Rasklimatanu stolicu selektora reprezentacije BiH preuzeo je nakon uspješne trenerske karijere u Turskoj i čitavog lanca afera u fudbalskom savezu BiH, čije su gazde, inače jako sklone šverc-komercu, završile… iza rešetaka!
Tim Bosne i Hercegovine, raspolućen podjelama u zemlji, suspendovan je na dva mjeseca iz svih takmičenja UEFE i FIFE (zbog neusvajanja Statuta), a za mesije su pozvani: Švabo i Pape.
Trebalo im je neko vrijeme da poslože golgetera engleske Premier Lige, Edina Džeku (Mančester Siti), sa Misimovićem, Ibiševićem, regionalnim i lokalnim talentima… i pokažu kako čardak ni na nebu, ni na zemlji (Bosna i Hercegovina), može bolje i od (ne tako davnog) evropskog prvaka, Grčke?
Na istom mjestu gdje je Kulin Ban potpisao svoju Povelju, 1189. godine (Bilino Polje), koja je rodni list Bosne i vjerodostojan dokaz višetoljetnog postojanja bosanske države, Švabo i Pape odškrinuli su vrata Svjetskog prvenstva u Brazilu zemlji koju njeni vlastodršci rasprodaju već više od dvije decenije?!
Ta pobjeda nad Grčkom u Zenici (3:1) i ova protiv Litvanije, produkt su fascinacije javom i snom… Vjerovatno se radi o najvećem uspjehu BiH-sporta u njegovoj (po)ratnoj istoriji. I kad sve saberem (i oduzmem) nikako ne kontam… kako bh-političari još uvijek ne ne mogu skužit’ stazu na koju bi valjalo preusmjeriti sirotu zemlju?
Sport (ponekad) može učiniti znatno više za raspetljavanje gordijevih čvorova od šupljiranja po parlamentarnim salama i restoranima… Jedan (kraćii) kurs kod Švabe i Papeta, sigurno ne bi škodio ni šestorki, a niti jednoj od najmanje tri nekompletne (i nekompetentne) vlade na državnom i entitetskim nivoima.
Priča je, u osnovi, vrlo jednostavna: treba stvoriti šansu, a onda – punim… pod prečku! Ko ne umije, nek’ mijenja dres sa… Lihtenštajnom? Džeko će s Mesijem, k’o da gledam!
P. S: I umalo da zaboravim šta sam u onom e-mailu (još) zdrobio onom svom ‘privatnom fanatiku’ prije pola godine: – Ako Džeko i raja smoče jaja na Kopakabani (a hoće, to je sad 1/1), raspišite vanredne izbore i stavite Švabu i Papeta na listu… pa ‘š vid’t da Dodik i Lagumdžija ne mogu pobjedit’? Možda mi zato i nije odgovorio (stara komunjara)!