U sjeni proljetnih priprema za jesenju žetvu, seosko-mahalaški politikantskih demonstriranja učinka pojedin(a)ca za dobrobit zajednice i političkih preg(l)rupiranja u smislu najave pred i postizbornih koalicija i frontova, medijski kako-tako propraćeno, ali, očekivano, šutnjom javnosti potpuno ignorirano, promiču fini radovi uklanjanja najuspješnijeg selektora fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Ne zanima me fudbal, a ni nogomet, ne znam nabrojati ni tri prvoligaška tima takozvane Premijer lige, ali me suštinski i sudbinski zanima Bosna i Hercegovina i svaki simbol koji makar podsjeća na njeno postojanje, jedinstvenost i cjelovitost, kao i svaki, pa i najmanji, simbol, pokazatelj i uspjeh koji to potvrđuju. A fudbalska reprezentacija je sve (to) u jednom.
Direktor svemira
Sumnjam da iko - osim neposredno uključenih u „sukob" dakle, selektora i igrača - zna o čemu je doista riječ. Time bi se, donekle, mogla objasniti zainteresiranost javnosti. S druge strane objašnjenja je, siguran sam, golemi strah da i ovo - jedino - svjetlo u mraku bosanskohercegovačke stvarnosti, i to u sami osvit Svjetskog prvenstva, kad očekujemo da prosija punim sjajem, ne ugasne.
Treba li spomenuti da je u reprezentaciji sve bilo u najboljem redu dok se u „priču" nije uključio nogometni savez, prelijevajući svoje (političke i, dakako, neizostavne materijalne) interese. Međusobno vrijeđanje, psovke i na kraju tučnjava zbog koje su morali intervenirati i zaštitari i to na proslavi plasmana na Svjetsko prvenstvo u Nogometnom savezu BiH, za što u „kući bh. nogometa" tvrde da se nikada nije dogodilo dakle, ponovo da vjerujemo više njima nego istini, izravne su potvrde da ništa u što se, u ovoj zemlji, umiješa politika (i novac) ne može izdobriti. Jedina razlika, konstatiram sa žaljenjem, između ovog saveza i jednog od parlamenata je u tome što se u parlamentima još nisu potukli. Ponavljam, nažalost jer teško je trenutno zamisliti veći gušt od izravnog prijenosa cat-fighta napirlitanih poslanica u, recimo, Domu naroda! Premda je ishod te tuče unekoliko (makar naoko, odnosno na vagu) predvidiv, to bi, osim vizuelnog i duševnog užitka, imalo i svoju praktičnu vrijednost: konačno bi se, na konkretnom primjeru, vidio stvarni odnos navodnih političkih oponenata te vlasti i opozicije, odvagale bi se snage takozvanih klubova naroda, a umnogome bi doprinio definiranju i formiranju izbornih koalicija.
U ozračju primitivne demokratije u kojem uživamo otkako je ove - ko zna koje po redu Bosne i Hercegovine - te temeljem poznate činjenice da nema Bosanca i Hercegovca koji ne misli da može biti predsjednik države, selektor fudbalske reprezentacije i direktor svemira, ne iznenađuje da to misle i svi u Nogometnom savezu pa i prvi igrači reprezentacije. Samo posmatranje vrhunskog profesionalca kako s lahkoćom obavlja svoj posao prosječnog posmatrača - makar on bio i vrhunski fudbaler - gotovo nesvjesno navodi na pomisao da to i nije tako teško i da (to) može svako. Pri tome mu, naravno, ne pada na pamet nenabrojivo mnoštvo onih koji su u tom poslu tragično nesposobni, kao i - u konkretnom slučaju - niza poznatih i uspješnih selektora i igrača kojima plasman na bilo koje takmičenje svjetskog ranga jednostavno nije pošlo za rukom, odnosno nogom.
Ovom timu - selektoru i igračima - je pošlo; to je Bosancima i Hercegovcima ulilo nadu da će (makar) reprezentacija - ako već niko drugi - pokazati da skupina uspješnih i dobrih pojedinaca, Bosanaca i Hercegovaca, može funkcionirati kao tim i tako ostvariti uspjeh koji, ne bez razloga, slovi kao historijski. Možda bih sve sukobe u Savezu i reprezentaciji i pripisao nesporazumima, sujeti ili razlikama u konceptima i kontekstima, da nije izjave poslovično i profesionalno na riječima škrtog selektora Sušića uobličene u odgovor na novinarsko pitanje: očekuje li potporu Nogometnog saveza u rješavanju, očigledno težih i ozbiljnijih problema nego što to na prvi i drugi pogled izgleda: „Meni njihova potpora ne treba; ja posao radim pošteno(!), a ako se to nekome ne sviđa, neka traži novo rješenje." Sa posebnim naglaskom na jednu riječ koja, očigledno, otkriva da i u ovoj priči mnogo šta nije fer!
Ne razumijem se u fudbal, ne znam ko je preči za uspjeh jednog tima - trener ili vodeći igrači ili pak tim kao organska cjelina u kojoj je svaki dio (organ) jednako važan za funkcioniranje cijelog organizma, ali znam da ono što je nekoć izgledalo kao incident ili simptom, poprima razmjere epidemije. Blaćenje, omalovažavanje i uklanjanje najistaknutijih i najuspješnijih pojedinaca među nama, naročito onih koji su odlučili baviti se samo onim što najbolje znaju i raditi samo svoj posao, bez obzira jesu li krivi ili, pak, ne, postaje - ustvari, odavno jeste - žalosna i bolna karakteristika svih segmenata bosanskohercegovačkog društva. Neke stvari nikada neću razumjeti; jedna od njih je zašto i kako se sport pretvorio u iznimno unosan posao, ali se razumijem u Bosnu, a i Hercegovinu, i znam da sve ovo uopće nema nikakvog smisla.
Ništa dobro
Gotovo da više ništa nemamo - osim gomile politikanata prepunih strahova, sa svim zamislivim kompleksima od mesijanskog (spasiteljskog) do kombinacije kompleksa više i niže vrijednosti, progonitelja i progonjenih - koji su ionako izbor zainteresirane manjine koja, sa većinom neshvatljivo indolentne glasačke mase svedene na konzumente i podanike. Nemamo ni svoje, kakve-takve, živote, jer smo se odrekli definiranja vlastite sadašnjosti, a kamoli budućnosti. Imamo borbu za golu egzistenciju, (imamo) kredite i dugove, imamo nezaposlenost i (sretni) imaju kakve bilo, uglavnom potplaćene poslove... Ali, imamo - ili je već, imali smo - nekoliko sportskih reprezentacija koje nam povremeno priušte radost uspjeha, u osnovi njihovih, ali im se radujemo kao da su naši. Treba li im - treba, dakako - poručiti da nemaju pravo da nam uskrate taj osjećaj radosti bez obzira kakvi i čiji motivi iza svega stoje.
Uklanjanje sposobnih u Bosni i Hercegovini nikada nije bio presedan, ali je danas postalo pravilo. Koga, onda, još čudi što Bosanci i Hercegovci svugdje - osim u svojoj rođenoj zemlji - lahko postaju uspješni, cijenjeni i ugledni ljudi. Mi, jednostavno, historijski, gotovo patološki uživamo u tome da nam je loše. U tom smislu, za svoju se budućnost ne trebamo sekirati: Neće nam biti dobro.
(Piše: EDIN URJAN KUKAVICA, Avaz)
