PIŠE: Josip VRIČKO (Oslobođenje)
U našoj nogometnoj reprezentaciji uvijek se držalo do familije; Kad su prije desetak godina zvali Safeta Sušića da bude selektor, on se kao jedan pristojan i odgovoran obiteljski čovjek ljubazno zahvalio.
Nije mogao zbog djece. Jer, djeca su bila još mala. A čim su mali Sušići bili već veliki, eto nama Papeta. Vratio se! Bez djece, doduše.
No, ne sazrijevaju sva djeca jednako brzo. Ma, neka nikako ne izađu iz, recimo, puberteta. Srećom, ima i očeva koji su toga svjesni pa svoje mališane ne ispuštaju iz vida. Za pravog oca ni Innsbruck nije daleko.
Možda je Sušić to malo smetnuo s uma, jer njegova su djeca toliko samostalna, zapravo samouvjerena da su svome tati kazali: Samo ti idi u Bosnu, možemo mi sami. I bez tebe i bez Bosne! Već smo veliki! Tako da naš izbornik nije svojim očima mogao vjerovati kada mu je u delekoj Austriji, tata Midhat došao na roditeljski.
Malo je falilo!
I tu neopreznost umalo glavom nije platio. Jer, tata Midhat nije bio na roditeljskom sastanku koji je Sušić održao novinarima, darežljivo im dajući mandat da, nakon blamaže sa Egiptom, mogu pisati šta hoće! Jer, i oni su već veliki. Makar neki od njih! A baš tu, dok je davao upute sedmoj sili, selektor je kazao kako je mali Midhatov, dakle Edin bio nešto slabiji iz vladanja i fiskulture, ali da on zna kako će se vrlo brzo popraviti. Nije to, dakle te birane selektorove riječi, čuo tata Midhat, pa je onda njega čuo Pape! Da nije bilo, žurno formirane tampon zone, Bog zna kako bi to završilo! Ne smijem ni pomisliti! Ma, tko bi sad još novog selektora tražio?! Ili - možda?! - novog Džeku?!
Mislim zato kako bi u Nogometnom/fudbalskom savezu trebali uvesti roditeljski sastanak kao - instituciju; Selektor bi, naime, prije svake utakmice sazivao roditelje - igrači bi birali hoće li im dolaziti mama ili tata - kao bi dobio preciznu informaciju koliko čije dijete može igrati. Znate kakva su djeca, zaigra se to. Nikad im dosta. Jasno, ne treba pritom naglašavati kako je, uz ine, Sušićeva dužnost i da vodi računa da se koji zaigrani mališan vruć vode ne napije! Mada, zna to izbornik i sam. Jer, ima i on djecu. Koja su, istina, već velika.
Uostalom, tu mu je odnedavna i amidžić pa kako neće njemu dozvoliti da - k'o i svako dijete - oznojen leti na česmu, neće sigurno dati ni drugoj djeci. Jer, tako se, zapravo, stvara jedna prava obiteljska atmosfera. Što je naročito važno u Brazilu. Tamo je velika vrućina, pa će nesretna djeca stalno biti žedna. Ima čak pojedinaca koji misle kako bi s Sušićem - jer, ipak, je tu puno mališana - na Svjetsko prvenstvo trebali ići i roditelji. Jedan od argumenata tih, ma kazao bih čak i zlobnika, je naoko jednostavan, ali i logičan; Kad, vele, Safet može voditi amidžića, može i Edin voditi tatu Midhata, a kad (već) Edin može voditi svoga tatu, i svaki drugi mališan može povesti svoga tatu. Ili,mamu!
Različita su, doduše, iskustva glede toga tko koga vodi na mundijal: Francuzi, uzet ćemo primjer, vode žene i vjerenice. (Dečke, Bogu hvala, još ne vode!) Koliko su Papetovi mališani neki dan trčali u Austriji čini mi se da su oni francuskim stopama krenuli prije Francuza. I da su, ispričavam se, zabijali prije utakmice.
Preko neke stvari?!
Slijedom čega dolazimo do Blaža Sliškovića koji je, na, doduše, sigurnoj distanci od tate Midhata, kazao kako su naši u Innsbrucku igrali preko neke stvari. Da, evo, danas nije drugi dan kako slavim Dan žena, rekao bih vam precizno preko koje stvari. Ali, kako ne dvojim o inteligenciji, ali i (prljavoj) mašti svojih (mnogobrojnih) čitatelja, za tim nema nikakve potrebe. Jasno je na što je Baka mislio.
Ipak, ne slažem se s ovim Mesijem iz našeg sokaka, jer da bi se igralo preko neke stvari, tu stvar treba imati. A naši su mališani igrali kao... Ma da nije dugi dan dana žena kazao bih kao pičkice. Ma što tata Midhat o tome mislio.
