Reprezentacija Bosne i Hercegovine sinoć je pred više 14.000 navijača u Innsbrucku izgubila u prijateljskom susretu protiv Egipta rezultatom 2:0. Zakazao je Safet Sušić, zakazali su i igrači, uz dužno poštovanje, već viđeno. Ono što su reprezentativci BiH sinoć (nisu)pokazali na stadionu Tivoli, izazvalo je brojne komentare, od onih koji su ih "pljuvali" do onih koji ih podržavaju i klanjaju im se, uprkos porazu.
Da, plasirali smo se na SP u Brazil. Da, zbog reprezentacije smo mnogo puta pjevali, veselili se, bili ponosni i plakali od sreće. Da, Pape je legenda. I da, treba navijati za reprezentaciju i kad gubi i kad pobjeđuje. Sve navedeno je tačno. Ali, uvijek postoji i druga strana medalje. Ono što smo sinoć vidjeli bilo je smiješno i razočaravajuće, kako za one koji su grizli nokte ispred malih ekrana, tako i za onih 13.500 navijača BiH koji su u Innsbruck došli iz svih dijelova Evrope, proputovali hiljade kliometara i platili kartu da vide Edina Džeku, Vedada Ibiševića, Asmira Begovića, Emira Spahića..., da svjedoče pobjedi. Razočaravajuće je bilo pogotovo za njih. A koga to zanima? Papeta, Džeku, Spahića...? Zaboli njih, da budemo realni, neka stvar!
Skoro 70 minuta gledali smo Tinu-Svena Sušića, Papetovog bratića koji "nije" dobio poziv i "nije" obukao reprezentativni dres samo zato što mu je amidža selektor, kako se manekeniše po terenu dok jedan Izet Hajrović, fudbaler koji igra u Ligi prvaka, sjedi na klupi. Izabrao je BiH da bi sjedio na klupi, a da bi Sušićevi igrači "igrali". I gdje je bio debitant Anel Hadžić? Čuli smo nakon utakmice da je igrao, ali na terenu ga nismo vidjeli. Gledali smo Dijamanta koji se šeta po terenu pa onda traži izmjenu jer je, zaboga, povrijeđen, pa smo onda slušali i čitali kako njegov otac prigovara Sušiću što ga nije zamijenio. Trebao ga je zamijeniti, zapravo, nije ga trebao ni uvoditi u igru, ali ne zato što je povrijeđen, nego zato što smo ga i sinoć i već nekoliko puta gledali kako se kao tetkica razvlači po terenu, a onda glumi uvrijeđenu mladu pravdajući se kako on za reprezentaciju uvijek igra srcem. Traži izmjenu, od koga, otkud mu pravo? Ne sjećamo se nešto da je nekad tražio izmjenu od Mancinija ili Pellegrinija, koliko znamo, u većini slučajeva je molio za nekoliko minuta igre, a onda je opet na društvenim mrežama glumio uvrijeđenu mladu. Dragi Džeko, trebalo je tebe zamijeniti zato što si sinoć više bio Casper nego Dijamant. Gledali smo i Avdiju Vršajevića i po ko zna koji put se pitali - Avdo sine, šta radiš ti u reprezentaciji? I onda se sjetimo da si tu samo zato što ti je Sušićev brat menadžer. Ne smijemo zaboraviti ni vrlog nam kapitena Emira Spahića koji je većinu vremena loptu doslovnu gurao Egipćanima, a na kraju utakmice se ponašao kao kreten prema navijaču koji je došao Bog zna otkud i potrošio Bog zna koliko para da bi te gledao i slikao se s tobom. Nije važno samo biti kapiten, nije važno samo s vremena na vrijeme zabiti gol... Ti si Spahiću sinoć pokazao koliko si bezobrazan i nekulturan, i koliko nemaš poštovanja prema onima koji te vole, koji ti se klanjaju i čiji si idol. Jedan od takvih je sinoć ušao na teren, od srca te zagrlio i zamolio te da se fotografišeš s njim, a ti si mu drsko skinuo ruku s ramena i okrenuo se, jer, zaboga, ti si vrli kapiten, ko je on da se slika s tobom. E moj Spahiću, trebao bi prije odlaska u Brazil malo poraditi na ponašanju i obratiti pažnju na kapitene drugih reprezentacija. Jesi kapiten, ali nisi izmislio ni fudbal, a Boga mi ni reprezentaciju, trebalo bi ti to biti jasno.
Safete Sušiću, gdje ti je pamet bila? Šta si mislio kad si umjesto fudbalera na teren izveo manekene, šta si mislio kad te je bratić sramotio, šta si planirao da će Vršajević napraviti kad i sam znaš kakav je on kalibar igrača? Šta si čekao da se desi pa Džeku, Spahića i Medunjanina nisi izveo iz igre? Što se spuštaš na niske grane pa se preko medija raspravljaš sa tata Džekom? Ko je on da se tako obraća, da nešto traži? Pričamo o državnoj reprezentaciji, ne klubu neke mjesne zajednice! Uostalom, ako je Džeko bio povrijeđen šta je onda uopšte radio na terenu, je li on jedini napadač koji u ovoj zemlji postoji?
Činjenica je da se ja pretjerano ne razumijem u fudbal, ali ćorava još uvijek nisam. I nisam od onih koji reprezentaciju diže u zvijezde kad pobijedi i pljuje kad izgubi. Isto kao što sam pred brojne utakmice pisala tekstove podrške i pjevala navijačke pjesme s navijačima, tako i sada imam pravo da budem nezadovoljna, i kao novinar i kao navijač. Samo treba biti realan, ako će se ovako igrati onda se u Brazilu sigurno nećemo proslaviti. Jednostavno je, ako neko ne želi igrati prijateljsku utakmicu kako treba, onda ne treba igrati nijednu. To je državna reprezentacija, nositi državni dres je najveća čast za jednog fudbalera i zato se na terenu znoji, plače i krvari ako treba! Ako neko to ne može dati, onda mu nije ni mjesto u reprezentaciji.
(Adna Zukanović Zilić)
