Prije nego što horski konstatujemo “beš Mundijal koji Bosne nema”(umotvorina hrvatskog kolege), hajde da se zapitamo zbog čega ih većina doživljava kao rođake?
Naše sopstvene mane tamo su kao uveličane lupom, podijeljena zemlja koja stenje pod teretom prošlosti. Narod koji su osedlali politikanti nahranjeni strahom i nepovjerenjem onih što su se gledali preko nišana. I na sve to, siromaštvo, sirovina za mržnju.
U loncu u kome dva od tri naroda gledaju ka drugim reprezentacijama glođući nacionalnu pripadnost kao temelj države u državi, Bosanci igraju odličan fudbal.
Prvi put kada sam ih gledao pre nekoliko godina, to mi je bio osnovni utisak, igraju se. Ni traga od one zamornog i budalastog balkanskog pokušaja da se bude Italijan, negdje između samokontrole, strpljenja budističkog sveštenika i bacanja mamca rivalu. Ti pokušaji kopiranja Latina, svedjoci ste, uvijek nekako završe na nauljenoj kosi i porazu od 1:0. Ništa od toga, Bosna igra, ume da bude beznadežno srčana, naivna, neoprezna, ali sa dobrom namjerom. Jeste, te dobre namjere su kaldrma na putu ka paklu, ali je ovaj tim skrenuo na pravu stranu kod Albukerkija i završio u Brazilu.
Pohitaće mnogi da njihov uspijeh pripišu činjenici da im je glavni rival bila Grčka u kojoj su golgeteri rjeđi od solventnog javnog preduzeća. Treba li da vas podsjećam da smo mi ispisali najsvjetliju stranicu estonskog fudbala? Balkanske procjene veličine su vazda bile problematične. Nije samo do protivnika, Bosanci igraju dobro par ciklusa, oformili su generaciju koja se ozbiljnom fudbalu učila daleko od svih onih balkanskih grbavica i livada na kojima vas brzo prođe želja za igranjem. Kada takve okupite oko ideje, a dovoljno su mladi da još uvijek nose ideale po džepovima, dobićete suštinu umjesto šarene mašne i prazne kutije.
Njihovi najbolji igrači ne izgledaju nijednog trenutka kao da im je bilo čega previše, počev od para, preko ambicije, pa do odgovornosti. Ne djeluju ni smoreno, ni oholo zbog činjenice da su bolji od zemlje kojoj pripadaju. Ovaj uspjeh već danas neće biti nevin, odvešće ga političari u mrak i svašta mu obećati kako bi ga zaveli i obeščastili, ali sa samom igrom to nema veze, njena emocija ostaće nedirnuta.
Mlađi se ne sjećaju kako je Pape Sušić plesao fudbal, moja generacija ga je kačila u onim poznim godinama kada je dobio patinu, predstavljao skupocjeni antikvitet u reprezentaciji umiruće države. Igrao je za one sa skupljim ulaznicama, ubjeđivao ih da njihova novčana žrtva vrijedi svaku paru. Današnja gomila ošišanih i bijesnih sa besplatnom ulaznicom i poklonjenim sendvičom, ništa tu ne bi razumjela. Jedan takav kao Pape će oplemeniti svaki tim, makar stajao kraj klupe i emitovao šarm.
Bosanci prosipaju talenat nemilice, to je fudbal bez zadnje misli. Nisam siguran da su samo oni veliki dobitnici, nešto je tu ućarila i sama igra. Brazilci će vidjeti tim koji nije ponio računaljku i ne mrmlja “bod od Ekvadora, tri od Australije, i da Njemačka ne zapinje u posljednjem kolu”, mantru da se prođe u osminu finala i ispadne kad voz ubrza. Oni to neće raditi, što je premisa za velike stvari.
Bosanci, savjet, opustiš se i uživaš, kao i oni na tribinama. Mundijal tome služi, zbog toga se i igra ljeti…
(Autor: Boris Jovanović, jedan od urednika portala Sportske.net)
