Ne želimo kazati da Džeko bez Plišeka ne bi bio ponovo Džeko, makar je sve relativno. Kako god, pogled na Sušićev popis jasno sugerira jedno. Zmajevi su listom stasavali u zemljama zapadne Europe. S izuzecima poput Zahirovića, Šunjića, Vršajevića ili Pandže koji su zanat ispekli pod bosanskohercegovačkim suncem.
Iz današnje perspektive pomalo je nestvarno zamisliti Misimovića u dresu Srbije, Medunjanina u narandžastom nizozemskom, Mujdžu ili Spahića u kockastom hrvatskom, Begovića u kanadskom ili pak Pjanića u luksemburškom. Ali pogled u ne tako daleku prošlost sugerira da su pobrojani upravo nosili spomenute nacionalne majice.
Domaće lige nigdje
Reprezentacija Bosne i Hercegovine jasno je, sastavljena je od igrača koji su većinom stasavali u drugim zemljama, da bi potom da li iz profesionalnih pobuda ili pak zbog patriotskih osjećanja završavali tamo gdje prirodno pripadaju - u dresu Bosne i Hercegovine, zemlje iz koje su kao klinci izbjegli bježeći od rata odnosno zemlje koju su, tragajući trbuhom za kruhom davnih godina listom napuštali njihovi roditelji.
Kako god, Bosna i Hercegovina s Premijer ligom na niskim granama, omladinskim nogometom na još nižim i terenima na najnižim, danas je respektabilna momčad u europskim i svjetskim okvirima. Još uvijek nismo svladali neku od najjačih europskih momčadi, ali smo sudionici prve jakosne skupine pred ždrijeb kvalifikacijskih skupina za EURO, i što je još važnije vidjet ćemo veliku smotru u Brazilu.
A sve (ne baš sve) zahvaljujući nogometašima gastabajterima. Nogometna zbilja u Bosni i Hercegovini nažalost i suviše je siromašna da bismo se oslonili na domaće snage. Izbornik je u više navrata javno poručivao da kvalitete u domaćim klubovima nema, makar je iz očaja znao izvući nekog Željinog asa ili ljubimca njegovog Koševa. Danas, čini se, tek da se zadovolji forma Papetova pozivnica ide na adresu Asmira Avdukića.
Dan kada ćemo se moći osloniti na igrače Premijerligaše vjerojatno (objetkivno) je dosta daleko. Uvjeti rada na niskim su granama i u takvim okolnostima kriviti nekoga za nešto bilo bi suludo. Klima u Nogometnom savezu konačno je pozitivna, Premijer liga (makar organizacijski) napreduje i smiješe se bolji dani. Ali...
Slatke muke Papetove
Igrači budućnosti nesumnjivo se kriju nešto zapadnije. Ili sjevernije! Ne postoji ni pedalj Europskog tla na kojemu neki klinci čija prezimena obično završavaju na „ić" ne šutiraju nogometnu loptu. Hajrović, Kolašinac, Bičakčić posljednji su u nizu bosanskohercegovačkih gastabajtera koji su, makar imali problem s maternjim jezikom, shvatili da je najljepše među svojima.
Njihovim povratkom domovini Safet Sušić stavljen je na slatke muke pred Mundijal jer sad vjerojatno ni sam ne zna koga povesti u Brazil, a čije ime precrtati. Ali neka, ne vjerujemo da postoji nogometni stručnjak na planeti kojemu nisu mile slatke muke.
Još kada bi izbornik i skaut služba Nogometnog saveza (ako već postoji) bili malo ažurniji i vrijedniji pa se dali u lov na Muamera Tankovića, Nemanju Gudelja, Dinu Arslanagića ili Emira Dilavera. Tek da se ne ponove Ibrahimović, Arnautović, Subotić, Junuzović ili Seferović...