Ovo drugo ostvarenje imalo je veliku premijeru sredinom januara u krcatom Sava centru u Beogradu, a projekcija u našoj zemlji desila se u Sarajevu prije tri dana.
“Montevideo, vidimo se!”, nastavak hita “Montevideo, Bog te video” iz 2010. godine, u regionu je u prvih sedam dana gledalo više od 100.000 ljudi. Radnja je fokusirana na igrače jugoslavenske nogometne reprezentacije, koji su došli u urugvajski grad gdje se 1930. godine održavalo Prvo svjetsko nogometno prvenstvo.
Dva svijeta
Kada smo nekoliko dana prije prve sarajevske projekcije filma “Montevideo, vidimo se!” pozvali popularnog Bjelu u Beograd, bio je bezmalo iznenađen tom informacijom. Blago rečeno, nije mogao vjerovati da ga niko nije obavijestio o tome, da u Bosni i Hercegovini počinje distribucija njegovog filma, a kamoli pozvao.
- Rado bih došao u Sarajevo… Imat ćemo svečane projekcije u Podgorici, Zagrebu… Stvarno ne znam šta se to dogodilo – rekao je zbunjeni Bjelogrlić u telefonskom razgovoru u kojem smo dogovarali intervju za “Dnevni avaz” i u kojem je veliki glumac veoma otvoreno govorio o brojnim temama.
Nadam se da niste previše razočarani što ste od mene doznali za početak prikazivanja Vašeg filma u Sarajevu? Je li to, prema Vašem mišljenju, samo nemar distributera ili nešto drugo? Mislite li da to možda ima veze sa medijskom aferom od prije dvije godine, kada ste u srbijanskoj javnosti prozivani zbog poznanstva s Jovanom Divjakom? Prvo ste izjavili da Vam je žao što Divjak neće prisustvovati premijeri Vašeg filma u Sarajevu, jer je tada uhapšen u Beču, da biste sutradan izdali saopćenje za javnost u kojem ste se izvinili svima onima koje je eventualno uvrijedila Vaša izjava.
- Razočaran jesam, jer smatram da je šteta da film nema svečanu premijeru u Sarajevu. Ne mislim da to ima veze s nemilim događajem od prije dvije godine nego da je distributer za Federaciju Bosne i Hercegovine, na osnovu gledanosti prvog filma u Federaciji, koja nije bila neka, procijenio da se to ne isplati. Tako mi je bar objašnjeno.
“Montevideo, vidimo se!” već je pobrao prve pozitivne kritike. Vama, kao reditelju, sigurno laskaju recenzije, poput one na portalu Filmovanje.com u kojoj se kaže: “Da je sreće, ovakvih filmova bilo bi više u historiji domaće kinematografije, a svaka daljnja priča o kvalitetu ovog filma te poređenje sa prvim “Montevideom” – suvišni su. Oba su lektira!”
- Laskaju, naravno, ali polako, film je tek krenuo. Ono što mi veoma prija je da nema mnogo poređenja nego ljudi doživljavaju drugi film kao potpuno autentično djelo, što nam je bila i najveća želja i zadatak.
“Montevideo, Bog te video” gledalo je više od 500.000 ljudi u regionu. Može li nastavak filmskog hita oboriti rekord?
- Nezahvalno je to prognozirati, ali početni rezultati ulijevaju optimizam.
Uz regionalnu, u filmu imate i međunarodnu ekipu, koju predvode slavni Arman Asante (Armand Assante) u ulozi američkog fudbalskog menadžera te španska glumica Elena Martinez. Je li bilo teško dogovoriti saradnju s njima?
- Nije bilo lako, posebno s Asanteom. No, kada smo počeli da radimo, nekako su se ta dva svijeta brzo spojila u jedan, kreativni svijet, gdje smo se svi veoma dobro razumjeli bez obzira ne sve, jezičke, kulturološke, pa i socijalne razlike.
Bjelogrlić s ekipom filma “Montevideo, vidimo se!”: Bio je to nevjerovatno zahtjevan projekt
U najavi filma piše da je riječ o jednoj od najskupljih produkcija ikada snimljenih na ovim prostorima te o prvom filmu u svjetskoj kinematografiji u kojem je tema Prvog svjetskog prvenstva obrađena iz vizure jednog nacionalnog tima. Na papiru sve izgleda sjajno, ipak, recite nam šta Vam je tokom snimanja stvaralo najveće poteškoće?
- Zaista ne znam šta je bilo teže, rekonstruirati utakmice, posebno onu s Urugvajem koja se odigrala pred 120.000 gledalaca, ili dočarati Montevideo iz 1930. godine. Nevjerovatno zahtjevan projekt.
Je li Vam tokom snimanja zatitrao glumački nerv, jeste li poželjeli i sami stati pred kameru?
- Pa, vidjet ćete, pojavljujem se u dva kadra…
Šta nedostaje
Kako je tema ovog filma fudbal, moram Vas pitati hoćete li pratiti Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Srbija se nije uspjela plasirati, za koga ćete navijati?
- Pa, za Bosnu i Hrvatsku. Za koga bih drugo?
TV serija “Ravna gora”, u kojoj igrate Tita, uzburkala je duhove na ovim prostorima. Usprotivili ste se revidiranju historije i naglasili ste da ste po političkom opredjeljenju “iskreni ljevičar”. Je li Vam i šta je na to rekao scenarist i reditelj serije Radoš Bajić?
- Rekao mi je da će mi kroz ulogu Tita omogućiti da odbranim i njega kao lik sa svim kontroverzma koje on nosi, i svoje stavove. Kako se u prvom serijalu Tito samo pojavljuje na samom kraju, prostor za to očekujem u eventualnom nastavku ove triologije.
Koji je reditelj imao najveći utjecaj na Vas?
- Dosta njih, ali recimo Branko Bauer, Srđan Dragojević i Goran Gajić.
Kao dijete ste glumili Sirogojna u filmu “Boško Buha”, dobar dio Vaše glumačke mladosti obilježio je Slobodan Popadić iz “Boljeg života” da biste s dolaskom devedesetih godina igrali u filmovima koji kritiziraju vlast u Srbiji. Kako biste okarakterizirali svoj današnji glumački i rediteljski izraz?
- Uvijek sam se trudio da živim otvorenih očiju i intenzivno posmatram svijet oko sebe. Konkretnije, nisam samo išao za svojim vizijama nego sam pokušavao da oslušnem i vidim šta se dešava oko mene i šta ljude tišti, zanima. Tako sam se devedesetih bavio zlom koje se obrušilo na nas, a sada pokušavam da pronađem ono dobro u nama, da bar donekle pokušam da vratim vjeru u život, ljudskost i dobrotu. Osjećam, nekako, da nam to sada najviše nedostaje. A vjerovatno sam i omatorio.
Moji filmovi
Postoji li film koji uvijek možete gledati?
- “Amarcord”, “Kum I” i II i većinu fimova Almodovara i Nikite Mihalkova.
Postoje li novi projekti koje biste mogli najaviti?
- Razmišljam o filmu i seriji o srednjevjekovnoj Srbiji. To je zahtjevno, ali me veoma privlači.
Koliko opća situacija na ovim prostorima utječe na Vašu svakodnevicu?
- Pa, ne dobro. Zbog toga već duže vrijeme ne čitam dnevnu štampu i trudim se da biram društvo.
Postoji li zemlja u kojoj biste rado živjeli?
- Prošlo je vrijeme za to. Jasno je da ću živjeti u Beogradu i Srbiji, ali bih volio da povremeno boravim, kada bih mogao, u Argentini, na Tenerifima i u Njujorku.
I, na koncu, Vaša najveća želja?
- Da moja djeca budu sretni i uspješni ljudi.
Godine mogu biti dobre
Nedavno ste napunili 50 godina. Je li to za Vas samo jedna obična brojka ili…?
- Ne znam. U početku mi nije bilo lako, ali se polako navikavam. Godine mogu biti dobre ako ih čovjek prati i razumije. Trudim se da tako živim.
Poseban omaž Mostaru
Mnogo Vas spona veže sa Sarajevom i Bosnom i Hercegovinom. Prijateljstvo sa Sašom Lošićem Lošom, Brankom Đurićem Đurom… Halid Bešlić Vam je pjevao na proslavi 50. rođendana. Imate li omiljeno mjesto u našoj zemlji?
- Ne znam. Uglavnom se svuda osjećam lijepo. Ali, ostao mi je jak utisak od moje posljednje posjete Mostaru i njemu sam u novom filmu dao poseban omaž. Možda zato što sam porijekom Hercegovac.
U braku sa Majom
Dragan Bjelogrlić u braku je od 1996. godine sa Majom (40) i roditelji su Alekseja (14) i Mije (17).
Maja se, u vrijeme kada je upoznala Dragana, bavila manekenstvom. U međuvremenu je diplomirala engleski jezik i književnost. Bjelogrlić ljubomorno od očiju javnosti čuva svoj privatni život pa se tako veoma rijetko pojavljuje u javnosti sa suprugom.
Rekao je…
- Sama činjenica da se moja supruga zbog ljubavi odlučila odreći karijere govori da shvata šta su najvažnije vrijednosti u životu – porodica, ljubav i prijateljstvo.
- Ako se neko od moje djece baš mora baviti glumom, radije bih da to bude sin.
- Hobi je nešto što čovjeka potpuno zaokuplja, a ja još nisam pronašao ništa što bi me privuklo više od glume.
- Mi smo za vrijeme Tita dosegli neke od najboljih trenutaka naše historije. Poslije rata, diktature, Golog otoka, on pravi sistem kakav danas ne možemo ni da zamislimo.
- Nisam imao dublera čak ni u seksi scenama.
- Taj treći nastavak filma “Montevideo” sa srpskim i hrvatskim igračima u jednom timu baš bi me ispunio. Prije bih da snimamo film o tome kako su se Srbi i Hrvati spojili nego o tome kako su se rastali.
- Trudim se da ostanem ljevičar i znam da nije pravedno to što imam više od drugih.
- Kao i u svemu, čak i u mnogo ozbiljnijim zemljama najmoćniji ljudi su nevidljivi.
- Sadašnja evropska ljevica svodi se na odbranu gej prava. OK, ali šta je sa pravima običnog čovjeka?
