Sjajni švedski napadač bosanskih korijena to je i priznao u svojoj autobiografiji.
"Trenirao je naporno i konstantno. Čak i u dvorištu ispred majčine zgrade, satima. Imao je jedan trik. Kada bi došao u Rosengård, viknuo bi klincima: “Dajem 10 kruna ko mi uspije uzeti loptu!” Ali, to nije bila samo igra. Dorađivao je tehniku i učio da čuva loptu tijelom. “Kada se nisam zabavljao s klincima, igrao sam fudbalske igrice na TV-u. Mogao sam se igrati 10 sati u komadu i često sam uočavao propuste u igri, te sam to koristio u stvarnom životu".
"Može se reći da je to bio fudbal around the clock. Sâm sam se o sebi brinuo u djetinjstvu, oko mene nije bilo nikoga, apsolutno nikoga. No, i tata je uradio nevjerovatne stvari, također. Ali, nije bio kao ostali očevi. Nije gledao moje utakmice niti me ohrabrivao sa školom. On je imao svoje cuganje, i svoj rat, i svoju jugoslavensku muziku".
"Ali sada, nisam mogao da vjerujem! Ovaj ovdje tip bio je pravi otac. Došao je da prati utakmicu, a ja sam bio totalno zabezeknut. O tome sam sanjao i počeo sam igrati s nekom potpuno bolesnom snagom: Sranje, tata je ovdje! To nije mudro. Gledaj ‘vamo, želio sam vikati! Provjeri! Tvoj sin je najokrutniji svjetski igrač. Mislim da je to jedan od mojih najvećih trenutaka. Vratio mi se. Ne baš da ga i ranije nisam imao. Ali ovako..."
"Bilo je to nešto sasvim novo. Nakon igre bih mu pritrčao da ‘nako malo proćaskamo, kao da je sasvim prirodna stvar da mi je otac tu.”
Od tada je Zlatanovo igranje postalo očeva droga. Pratio ga je na svaki trening, njegova kuća je bila kao muzej sinovljeve karijere, izrezivao je svaki članak iz novina, čak i najmanju zabilješku. Od tog dana počeo je da živi za Zlatana i za njegov fudbal...