Ljudi su nam odmah ”na prvu” rekli da im je BiH iznad svega ali da su toliko siti prevaranata i neznalica iz i oko naseg saveza koje nije briga za nase mlade igrace u inostranstvu. Dakle, prvo je bila ta barijera, izboriti priliku da sretnes ljude uzivo te da im objasnis ko si, koga zastupas i sta zelis, jednostavno da povratis njihovo povjerenje u nas NS.
Sreli smo se, zelja za nastupom za BiH je, kao sto rekoh, postojala medjutim kolika god je bila zelja tolika je jos uvijek bila i sumnja u sve ono dole. Nastavili smo odrzavati kontakt, igrac i njegovi roditelji su postajali sve kooperativniji, ostvarili smo jedan divan ljudski odnos i iako NIKAD nismo jedni drugima ista obecavali i nudili bilo je vise nego jasno da je samo pitanje trenutka kada ce igrac donijeti odluku o promjeni sportskog drzavljanstva.
Na Otvorena vrata nije mogao zbog kasnog treninga ali je dosao tu, bio je na tribinama taj dan zajedno sa svojim roditeljima i otisli su odatle zadovoljni vidjenim. Sutradan me je njegov otac nazvao i cestitao nam na profesionalno odradjenom poslu, i on i njegov sin su ostali impresionirani kvalitetom kako na terenu tako i svim drugim stvarima oko njega.
Tad smo se dogovorili, posto je moj mandat prestajao nakon odradjenog kampa, da mi se jave onog dana kada se odluce za promjenu sportskog drzavljanstva i da cu ja uciniti sve sto je u mojoj moci da im pomognem oko tog dijela.
Prije mjesec dana me ponovo zove otac ovog mladica i kaze da je mali dobio novi poziv na okupljanje ove druge repke ali da osjeti da to vise nije to, on ne zeli da da igra za njih i da na taj nacin rizikuje da ikad u svom zivotu zaigra protiv svoje BiH (ovo su sve oceve rijeci) te da je odlucio da ubuduce nastupa samo za BiH.
Ja presretan, odmah nakon razgovora stupam u kontakt sa kolegom Nalicem i sat vremena kasnije imamo gotovo pismo upuceno na adresu N/FS-a u kojem ih obavjestavamo o njegovoj zelji te ih molimo da ukoliko postoji zelja od strane NS-a da ovo realizuje da nam odgovore sto prije pa da ih spojimo sa roditeljima ovog igraca. Pismo je poslano predsjedniku Begicu i glavnom koordinatoru za omladinske selekcije.
Dan poslije nam je stigao odgovor od predsjednika koji je unatoc ogromnim obavezama (taj dan su letili za Brazil) nasao vremena da odgovori na mail u kojem se zahvalio na trudu medjutim preusmjerio nas je na ljude koji su odgovorni za ovaj dio posla. Nisam mu htio odgovarati da smo mi to i uradili nego sam se strpio nadajuci se da ce stici odgovor od koordinatora.
Proslo je 20-ak dana otkad je mail poslan, odgovor od koordinatora jos uvijek nije stigao. Razlog zasto mozemo samo nagadjati, licno ne zelim spekulisati sta je po strani jer to je u biti najmanje bitno. Ono sto je bitno u svemu ovome je to da je posao i trud koji je ulozen u lobiranje i vrbovanje mozda bio uzalud samo zato sto neko u Sarajevu nije nasao za shodno da odgovori na jedan mail. Roditelji i igrac su pokazali ogromnu dozu strpljenja i volje ali ignorantski stav odgovornih u NS-u bi nas mogao kostati.
Sada nam/vam je mozda malo jasnije zasto se Muamer Tankovic (koji NIJE junak ove price) u jednu ruku ponosi svojim bosanstvom a u drugu se jos uvijek nije odlucio za koga ce igra.
Rat savezu je donio dosta promjena ali put do ozdravljenja naseg nogometa je jos dug a na njemu nerijetko stoje i ovakve ”prepreke”. Nadajmo se da ce najmocniji ljudi NS-a smoci snage da ih eliminisu u sto skorije vrijeme.
(Piše: Ismet Tursic, Nogolopta)