Izgubiti sa pet golova razlike na domaćem terenu prava je sportska sramota bez obzira na ime protivnika i kvalitet tima na suprotnoj strani terena. Gorku pilulu katastrofe progutala je sinoć fudbalska Bosna i Hercegovina pretrpivši jedan od najtežih poraza u svojoj historiji.
Na Bilino Polje kao apsulutni favorit stigla je mlada selekcija višestrukog svjetskog i evropskog prvaka Španije, ali niko i pored evidente razlike u kvaliteti, nije mogao pretpostaviti da će meč završiti onako kako je završio.
A završio je uz opaske – bolje je da se nije ni igrao. Osramotile su se naše fudbalske nade kao rijetko kada. Nemoć, većim dijelom meča indolentnost i neozbiljnost, katastrofalna taktička postavka i, ako smijemo primijetiti, užasna selekcija igrača, nisu ni mogli donijeti ništa bolje.
Obrukali su se naši ne samo sinoć već u kompletnim kvalifikacijama, toliko da su zamalo bacili sjenu i na sve ono dobro što su njihove starije kolege napravile na maestralnom pohodu ka Brazilu, vjerovatno jedinoj uspješno apsolviranoj misiji svih naših reprezentacija u fudbalskoj povijesti Bosne i Hercegovine.
Ko će naslijediti jedine 'prave' Zmajeve?
Na mladima svijet ostaje, reći će mnogi, ali ništa to očito ne vrijedi u Fudbalskom savezu naše zemlje koji se, opijen uspjesima Sajinih Zmajeva, ogradio od svih ostalih selekcija. Niko se ne brine o djeci koja bi sutra trebala naslijediti Džeku, Vedu, Misketa, Pjanića ili Spahića. Jedino mjerilo kvaliteta rada u sportu jesu rezultati, a nijedna naša selekcija osim one najvažnije – rezultate nema.
O Premijer ligi koja se i sama stidi svog zvučnog imena ne treba ni trošiti riječi. Jedno od najgorih fudbalskih takmičenja na planeti iz godine u godinu kvalitetom nazaduje, a naši klubovi u Evropi uglavnom se brukaju, baš kao i Vladini Zmajići sinoć.
Ljudi koji naš fudbal vode trebali bi shvatiti da se zlatna generacija naših fudbalera za dobrobit cjelokupnog bosanskohercegovačkog sporta iz godine u godini mora osvježavati novim licima koji će postepeno preuzimati odgovornost i držati našu selekciju u vrhu. Isto tako morali bi shvatiti da će budućnost donositi sve manje i manje djece iseljenika koji danas u većini brane boje naše zemlje, i da bi konačno morali početi raditi posao i na osnaživanju domaćeg šampionata.
Dotad, svi ćemo se hraniti uspjesima Papetovih Zmajeva koji su jedna i jedina svijetla tačka bosanskohercegovačkog fudbala, i žmiriti pred svim onim lošim što se dešava u omladinskim selekcijama i klupskim takmičenjima posebno. A lošeg je u našem fudbalu mnogo više od dobrog.
Emir Aletić, Radiosarajevo.ba
