PIŠE: NEDIM HASIĆ
Devedeset minuta koliko traje jedna utakmica nogometne reprezentacije BiH samo je završni čin priprema koje obavlja tim od dvadesetak operativaca NS BiH o čijem se radu u javnosti malo zna.
Pripreme za jednu kvalifikacijsku utakmicu nogometne reprezentacije BiH traju i po nekoliko mjeseci. Za to je zadužen tim operativaca NS BiH, uglavnom je to dvadesetak ljudi koji imaju striktno određene zadatke, a najeksponiranija osoba je Elmir Pilav, sekretar stručnog štaba. Njegov posao za jednu utakmicu počinje praćenjem forme igrača i eventualnih ozljeda. Statistika i stanje svakog reprezentativca se bilježi i šalje svakodnevno selektoru Safetu Sušiću i nakon toga se pravi spisak kandidata.
„Pozivi igračima se šalju petnaest dana prije utakmice, ako odu nakon tog roka, klub nije obavezan da pusti igrača na okupljanje“, kaže nam Pilav. Najveći je posao oko organiziranja gostujućih utakmica. Tada se i mjesecima ranije moraju rezervirati hotelske sobe, avionske karte. „Recimo, kada sam u Latviji, javili su nam da se u danima kada igramo tamo održava operski festival. I da su svi hoteli skoro već rezervirani. Tako da smo morali otići i naći hotel koji nam odgovara. I to smo napravili doslovno u posljednji tren.“ Kada smo već kod hotela, on mora biti minimalno sa četiri zvjezdice i imati makar malo iskustva sa smještajem ekipa.
U međuvremenu, u dogovoru sa igračima, rezerviraju im se avionske karte za okupljanje. Selektor Sušić uveo je vlastitu praksu, pa se igrači u hotelu moraju okupiti najdalje do šest sati uvečer. Zajednička večera u 19 sati je obavezna. Avionske karte plaća Savez a nogometaši imaju i dnevnice koje su određene u Službenom listu BiH. I uredno im budu isplaćene. „Mada se nekada desi da svi ne budu na večeri. Recimo, prije zadnje utakmice sa Grcima let aviona u kojem je bio Mensur Mujdža je otkazan. Pa je on u hotel došao tek u deset navečer. Dešava se nešto na što mi ne možemo uticati, ali uglavnom momci ne kasne.“ Reprezentacija tokom okupljanja nema svoga kuhara. Još jedan važan član tima, doktor Reuf Karabeg,
između ostalog, priprema i jelovnik koji se onda šalje hotelu u kojem odsjeda reprezentacija. „Različite su zemlje u kojima igramo, negdje je hrana začinjena a igrači to ne vole. Niko nema poseban režim ishrane. Uglavnom su to tri različita jela, na meniju su riba, crveno meso i piletina. Supa, salata i desert su obavezni.“ Vrijeme prije utakmice, iako imaju dozvolu za izlazak, igrači uglavnom provode u hotelu. Odmah nakon večere pregleda ih medicinski tim, a posebna pažnja posvećuje se igračima koji iz klubova dolaze žaleći se na ozljede. „Nakon trening imamo saunu, masažu, bazen. Dakle, kako bi to rekao Ćiro Blažević, rekuperacija pa galvanizacija“, kroz smijeh će Pilav. Kaže i da nema čudnih ili nemogućih zahtjeva
Dok traju pripreme, poseban tim ljudi iz NS-a se brine za sudije meča, delegata, kontrolora bezbjednosti... Između ostalog, loža stadiona Bilino polje podijeljena je u VIP i V-VIP zonu. U ovoj drugoj su predsjednici Saveza, premijeri, predsjednici država... Pozivi se šalju do entitetskog nivoa i gotovo svi se odazovu. Nismo uspjeli saznati ide li poziv i Miloradu Dodiku koji je nedavno, gostujući u programu beogradske televizije Prva, izjavio da BiH ima dobru reprezentaciju. Za V-VIP ložu priprema se i poseban catering a BiH je vjerovatno jedina zemlja u kojoj sudije na dan meča borave u istom hotelu sa našim igračima, iako je to strogo zabranjeno.
Riba, crveno meso i piletina
Niko nema poseban režim ishrane. Uglavnom su to tri različita jela, na meniju su riba, crveno meso i piletina. Supa, salata i desert su obavezni.“ Vrijeme prije utakmice, iako imaju dozvolu za izlazak, igrači uglavnom provode u hotelu. Odmah nakon večere pregleda ih medicinski tim, a posebna pažnja posvećuje se igračima koji iz klubova dolaze žaleći se na ozljede.
„Mi smo dobili posebnu dozvolu jer Zenica nema dovoljno hotelskih kapaciteta na najvišem nivou da se sudije odvoje“, zaključuje Pilav dodajući da smo imali i nekoliko nenajavljenih doping kontrola, ali da niti sa jednim od naših reprezentativaca nije bilo problema.
Kada dođe ono vrijeme o kojem je govorio Pilav, dakle između treninga i utakmica koje igrači provode u hotelu, tada na scenu stupa dvojac Radomir Ćosović i Ismar Hadžibajrić. Travničanin Ćosović od prvog je dana fizioterapeut reprezentacije, mlađi Hadžibajrić, koji taj posao obavlja i u FK Sarajevo, tu je već sedam godina. „Odmah na početku stavi: Safet Sušić je car careva! Bilo je puno selektora, svi su bili dobri ljudi i stručnjaci, ali Pape je nešto posebno i najviše zbog njega idemo u Brazil“, kaže nam Ćosović. Sa reprezentacijom je obišao pola svijeta, bio na turnirima koje je A2 tim osvajao u Indiji, Maleziji, Iranu... „Tada sam upoznao Ćiru Blaževića. Bio je selektor Irana i palio raju trčanjem po terenu.“ Bio je i u Brazilu, kada smo u prijateljskom meču izgubili od Brazila 1-0. Meču u kojem su Sanjin Pintul i Nudžeim Geca čuvali „pravog“ Ronalda, a brazilski novinari tražili nekog od igrača koji je ratovao na frontu. Pa im tadašnji glasnogovornik Fuad Krvavac „podmetnuo“ Vedina Musića. „Nizak je, pa ćemo im reći da je bio tenkista“, objašnjavao je kasnije Krvavac.
Ćosović i Hadžibajrić se već sada spremaju za novi put ka Brazilu. „Uvjereni sam u to“, kažu uglas. „Dugo smo tu, ali nikada igrači nisu bili ovako složni, nikada nije vladala ovakva atmosfera. Zato i pobjeđujemo.“ Hadžibajrić kaže da svako okupljanje reprezentacije završi tri-četiri kilograma mršaviji. „Radi se neperestano, masaža, pripreme za trening, terapija igrača, suplementacija... Recimo, sada smo sa Pjanićem radili tri sata dnevno, jer mu je mogao pući mišić ili loža zbog pauze. Ali sve to radimo sa zadovoljstvom. Čast je, zaista je čast biti u reprezentaciji. Iako sam mlad, za mene je ovo kruna karijere.“
Obojica potcrtavaju zadovoljstvo igrača terapijama. „Prije je bilo drugačije, nekako nam nisu vjerovali, bježali su u klubove na terapiju. Sada se i to promijenilo. Sada nas zovu i kada nema okupljanja, pitaju za savjet, da li uzeti neki lijek, koju vježbu raditi. I na to smo obojica ponosni“, priča Hadžibajrić. Sa igračima se radi po sat i po dnevno kako bi spremni dočekali utakmicu. S njima idu i na terapije, a među njima ima i onih koji insistiraju na dugoj masaži. „Pa dobro, kad već pitate, Rahimić se najviše voli masirati. I Mravac je bio takav. Ali sve su to super momci, nama ne pada ništa teško za njih. Ako treba, radićemo i cijelu noć samo neka nastave pobjeđivati“, kaže Hadžibajrić i dodaje: „U životu imam samo dvije želje. Reprezentaciju na velikom takmičenju i Sarajevo u grupnoj fazi evropskih kupova. Stativa protiv Cluja mi je zasada uskratila tu želju sa Sarajevom, ali mi se zato sa reprezentacijom ispunila.“
Plavi VW kombi već godinama je zaštitni znak nogometne reprezentacije BiH. U njemu se vozi oprema, gosti, nogometaši na treninge ili terapije. U njemu se dugo vozio i bivši selektor Ćiro Blažević, kojega je kloparanje u njemu izluđivalo pa je stalno tražio da mu se nađe kakav drugi auto, da se kupi ili da se potpiše kakav sponzorski ugovor. Ćiro je otišao, kombi je ostao a za njegovim volanom uvijek je jedan od dvojice ekonoma koji već skoro dvije decenije opslužuju nogometne reprezentativce. Fuad Kečo i Adem Đipa nerazdvojan su tandem od 1996. godine, kada je naša reprezentacija igrala prvu kvalifikacijsku utakmicu protiv Grčke u Kalamati. Uz njih je sada i Admir Zaimović. Nešto ranije bili su i uz tadašnje mlade reprezentativce koji su nastupali u Pirgosu.
„Imao sam jedan rokovnik u kojem sam zapisivao sve utakmice, sastave i strijelce svih golova. Negdje mi se izgubio pa sada ne znam tačan broj utakmica, ali ih je bilo na stotine“, priča Adem Đipa, ekonom reprezentacije BiH. Kaže da sa utakmice u Pirgosu čuva i jednu od najdražih fotografija. „Na njoj sam sa mladim reprezentativcem Elvirom Rahimićem, eto toliko dugo smo uz reprezentaciju“, smije se Đipa i dodaje: „To je jedan od najboljih ljudi koji su igrali za reprezentaciju. Uvijek dobar, nasmijan, srdačan, pravi profesionalac. Nije se promijenio nimalo od tada. Mada se mora kazati da su svi momci super, zaista nije kurtoazija. Nikada ni s kim nije bilo problema.“
Ipak, tvrdi kako je aktuelna generacija nogometaša najbolja s kojom su on i njegovi kolege surađivali. „Znaš kako kažu, tu nema truhlih jabuka. Nijedne. To je ono pravilo, svi za jednog, jedan za sve. Kako se oni vole, kako se poštuju, kao rade, kako poštuju i selektora i sve nas koji radimo za njih, to je neopisivo. S njima je milina raditi. Mislim da su i to razlozi pobjeda reprezentacije. Zato je ovaj posao za mene velika čast.“ Za svako od okupljanja ekonomi se pripremaju danima. Ovisno od vremenskog doba nosi se i do pola tone opreme.
„Kada je ljetnje vrijeme, onda oprema teži 300 kilograma, kada je zima, pola tone.“ U torbama i sanducima su kopačke, majice, trenerke, oprema za hotel, tri para dresova... „Moraš misliti na sve, zato je ovaj posao i veliko psihičko opterećenje. Recimo, kada smo igrali prijateljsku utakmicu u Alžiru, potrošili smo tri kompleta opreme, jer smo morali igrače stalno presvlačiti. Misliš hoće li neko poderati dres, hoće li neko završiti krvave glave, pa ga moraš presvući. Ima milion stvari o kojima razmišljaš.“ Igrači su uglavnom zadovoljni njihovim uslugama. „Nekad se naljute kada dobiju tijesne majice za hotel ili trening. Tada ih mi malo slažemo, kažemo da je to univerzalna veličina, malo ih rastegnemo lijevo-desno pa se oni počnu smijati i ne pitaju više za veličinu“, kaže Đipa. Igrači ih počaste svaki put kada dođu na okupljanje.
„Uvijek donesu neku sitnicu, majicu, suvenir, dres, parfem. Nama ne treba, ali nas vole pa nas ne zaboravljaju kada putuju.“ Zanimljivo, svih ovih godina samo im se jednom desilo da im se na putovanjima zagubi oprema. „Kada smo igrali sa Francuskom, tada su nam izgubili sav prtljag. Trenirali smo u opremi nekog lokalnog kluba, trčali okolo kupovati kopačke. Bilo je baš gadno, ali je to bio prvi i jedini put.“ Đipa je ispratio na desetine utakmica mlade i A reprezentacije, radovao se i tugovao, ali su mu dva susreta ostala u pamćenju kao utakmice čiji mu je rezultat najteže pao.
„Igrali smo u Bihaću, U-21 reprezentacija protiv Belgije. Vodili smo 3-0 do 69. minute i izgubili utakmicu. Tada sam plakao ko malo dijete. A najteže mi je bilo kada su mladi igrali za plasman na EP protiv Čeha, nedostajao nam je gol, 13 minuta do plasmana. Generacija Ibiševića, Salihovića... Nisam tada spavao noćima.“ Danas je uvjeren da će generacija momaka koje vodi Safet Sušić sigurno otići u Brazil. S njima je 24 sata, zna kako razmišljaju i dišu pa red je da mu se vjeruje. Jer preturio je dva baraža preko glave (prvi je bila borba do krvi, u drugom smo bili „povaljeni“ i prije utakmice), Dance na Koševu i rat na beogradskoj Marakani. „Ovi momci sigurno idu u Brazil, smijem se kladiti u to“, tvrdi Adem. „Znam to, jer nikada bolja atmosfera nije vladala u timu. Nikada nije bilo bolje! Od selektora Sušića do posljednjeg čovjeka, to su sve pravi momci, ljudi koji daju sve od sebe. Malo pričaju, puno rade, unose se 120 posto u ovaj zadatak. I zato sam siguran da ćemo uspjeti. A tada će nama ekonomima, kada krenemo u Brazil, trebati mali avion da ponesemo svu opremu na Svjetsko prvenstvo.“
