Prije više od jednog stoljeća, poljski oftalmolog Ludwik Lejzer Zamenhof maštao je da ujedini narode kroz jedan jezik - esperanto. I zašto sport ne bi bio poput esperanta, sposoban da prevaziđe mržnju, ratove, krvave sukobe i razvija jednu od najvećih vrlina pojedinca - humanost, riječi su kojima talijanski sportski portal Olimpia Azzura počinje reportažu o nogometnoj reprezentaciji BiH.
Snimak jednog gola je 15. oktobra obišao cijeli svijet. Bio je to pogodak Vedada Ibiševića u utakmici BiH s Litvanijom, koji je bh. nogometnu reprezentaciju odveo na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, prvo u modernoj historiji zemlje.
To dostignuće ne zahtijeva nikakvu podređenost ili tragičnost, a to je moguće samo u svijetu sporta. Nakon godina nasilja, razaranja, opsada i bombardovanja, jedno sasvim drugačije svjetlo obasjalo je BiH. Ulice Sarajeva i drugih gradova ponovno su "eksplodirale", ali ovog puta ih nisu zapalile trupe bivšeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, već hiljade navijača koji su slavili uspjeh svog tima. I slavili su svi, Bošnjaci, Srbi, Hrvati...
Bosna i Hercegovina i njeni stanovnici su tokom proteklih desetljeća gledali kako se njihovi gradovi razaraju, upoznali su očaj porodica čiji su članovi brutalno ubijani u najkrvavijem genocidu u Evropi od Drugog svjetskog rata.
Teško je bilo posljednjih godina naći faktor koji bi ujedinio ljude različitih religija, kultura i običaja. Samo sport ima sposobnost da smiri stare tenzije i uspostavi osjećaj bratskog prijateljstva, stvarajući zajedničke snove i zajednički cilj.
Za većinu je uspjeh nogometaša BiH prilika da se stvori jedno novo jedinstvo koje nema veze sa starom jugoslavenskom federacijom. Selektor bh. nacionalnog tima, Safet Sušić, je rekao da nogomet ujedinjuje ljude zato što se za sport ne vode ratovi.
I tako sport postaje "vitalni fenomen", ne zato što postoji otkad je vijeka i svijeta, već zato što unosi život tamo gdje je prije bila smrt.
Činjenica da su u staroj Grčkoj ratovi bili prekidani u vrijeme Olimpijskih igara, dovoljno govori o njegovoj važnosti već hiljadama godina.
Zbog toga u ovom našem svijetu, u ovom čudnom i apsurdnom svijetu, treba ostaviti prostora za sport jer, kao što je rekao Friedrich Schiller, čovjek je usitinu čovjek tek onda kada igra, kada osvaja najveće izazove i pokorava rat kramponima na kopačkama i loptom u mreži.
Baš kao što je slučaj sa Bosnom i Hercegovinom, čija je nogometna reprezentacija prvak ljudskosti.
