Biti u St. Louisu, gradu gdje se sreću američki Istok i Zapad, na mjestu gdje se Missouri ulijeva u Mississippi, ovih dana nije američka nego bosanska priča.
Nogometaši BiH igraju prijateljsku utakmicu protiv Argentine na stadionu Busch, nazvanom po velikanu pivske industrije, od čega živi pola stanovnika ovog grada. Sve to postaje bosanska priča kada u nju dodate više od 40.000 negdašnjih bosanskohercegovačkih izbjeglica.
Bosanska priča
Počeli su dolaziti u St. Louis 1993. godine, kada nisu imali ništa osim golih života, što im je bilo dovoljno za prvih nekoliko godina. Onda su djeca u školama naučila engleski jezik, njihovi roditelji su našli posao, život je krenuo svojim tokom.
Bivše izbjeglice su nastanile veliki prostor na jugu St. Louisa, otvorili su frizerske salone, ugostiteljske objekte, radnje za popravku kućanskih aparata, automeničarke garaže. Neki su se zaposlili na lokalnim sveučilištima i sada se taj dio St. Louisa zove “Mala Bosna”.
E, kada u takvu sredinu dođu nogometaši BiH, onda je to prava bosanska priča, jer nema nijedne minute vremena, nema nijednog metra prostora kojeg igrači BiH reprezentacije mogu odvojiti za sebe kada izađu ih hotelskih soba.
I nisu tu samo ovdašnji američki Bosanci, došli su i iz Kanade, New Yorka, Pennsylvanije, Connecticuta, Floride... Igrači su strpljivi, potpisuju se na majice, kape, jakne svojih navijača, slikaju se s njima, razgovaraju...
“Ovo je neka posebna veza između nas i naših igrača. To nema nijedna druga reprezentacija”, kaže Eldin, koji je došao iz New Yorka.
Poznata imena svjetskog nogometa koja je okupio mirni, uvijek pristojni Safet Sušić, dobra su “raja” međusobno, znaju se dugo, ove mlađe uče kako biti dio ekipe, bez obzira na to jesi li vodeći golgeter ili veznjak u nekom velikom europskom klubu ili si talentirani početnik.
U trenerci reprezentacije BiH svi su oni isti. Upravo je to vrijednost koju mnoge nacionalne selekcije nemaju. I taj divan odnos prema navijačima, svjesnost nogometaša da bez navijača nikada ne bi bilo ono što jesu – sudionici Svjetskog prvenstva u Brazilu.
Gledam Miralema Pjanića kako na šest, da – nije greška, na šest jezika daje intervjue, Vedada Ibiševića, koji je “ovdašnji”, jer je živio u St. Louisu prije nego je postao veliki golgeter njemačkog i europskog nogometa.
Otac i majka mu još žive u ovom američkom gradu. Sjajan mladi čovjek, odličan uzor mladim Bosancima i mladim Amerikancima.
Britki kapiten
Tihi Zvjezdan Misimović, koji je stalno na vezi sa suprugom da provjeri kako su mu tri sina – Luka, Niko i Noel.
Još jedan uzor mladima. Emir Spahić je, čini se, najstrpljiviji s navijačima. Teško je naći čovjeka koji toliko pruža i na terenu i izvan njega kao što je to čvrsti, britki kapetan BiH nogometaša. Međutim, kada je s navijačima nema nježnijeg čovjeka od Emira. Za svakog osmijeh, za svakog pružena ruka. I mogao bih ja tako redom, ali vjerujte mi da bih za svakog igrača imao samo riječi hvale i štovanja. Osjećam se privilegiranim zato što sam ovdje s njima i s navijačima. Čast mi je biti sa svima njima.
