Kakav je osjećaj znati da ideš na Svjetsko prvenstvo? Jeste li ponekad u karijeri pomislili da nećete vidjeti veliko reprezentativno natjecanje?
“Osjećaj je baš ugodan. Posebno što je Bosna i Hercegovina mala država koja je puna problema. Prvih petnaestak dana nisam niti bio svjestan što smo napravili, sve dok nisam, kao što se kaže, sve to dobro prespavao. Dosta puta sam i s prijateljima pričao o tome. Mislio sam, možda ću završiti karijeru, a neću otići na neko veliko natjecanje. Četiri puta sam bio na samom pragu, protiv Danske, pa Srbije, Portugal dva puta u baražu. Nakon svega prirodno pomisliš možda je problem u tebi. Opet, vjerovao sam da će se uspjeh dogoditi, posebno zadnje dvije-tri godine jer sam uvidio da smo zreli i da je došlo vrijeme za velike stvari. Jednostavno smo rasli kao ekipa.”, kaže Spahić za Dubrovački Dnevnik.
Hrvatski mediji s pažnjom su pratili veliko slavlje u Sarajevu. Kao je to doista izgledalo, onako iz prve ruke?
“Sletili smo u Sarajevo iza 1 ujutro. I kiša je lagano počela padati. Kada smo krenuli prema gradu u tom otvorenom autobusu shvatili smo da se nešto sprema. Ogroma gužva, zastoji. Došli smo u Titovu ulicu, popeli se na balkon, baklje sa svih strana, ogroman dim. Tek kada je vjetar rastjerao sav taj dim shvatili smo što su nam spremili. Nepregledna gomila ljudi, svi pjevaju u jedan glas. Nešto nezaboravno.”
Jesu li i Hrvati i Srbi iz BiH s jedankim žarom slavili plasman na Mundijal?
“Veliki dio ljudi je bio sretan. Uvijek imaš onih koji ne žele dobro državi, iz nekih njima znanih razloga, ali u to ne ulazim, za dosta toga je kriva i politika. Imam jako puno prijatelja i Hrvata i Srba i znam da su bili istinski sretni. Napravili smo jedan veliki posao na ujedinjenju ljudi i time mi je uspjeh još draži”.
Nažalost, slavlje je narušila i jedna tragedija. Vraćajući se kući s utakmice protiv Litve trojica mladića su smrtno stradala u prometnoj nesreći. Bili ste i na sprovodu u Velikoj Kladuši!
“Najmanje što sam mogao napraviti jest pojaviti se i dati saučešće njihovim obiteljima. Velika je tuga bila. Na sahrani je vladala potpuna tišina, a 10 do 15 tisuća ljudi je bilo pristuno. Najgore od svega je što je jedan od stradalih navijača na dan utakmice dao televizijski intervju. Taj dan je bio Bajram. Poželio je svim navijačima sretan Bajram, poručio im je da ne piju i da se sretno vrate kućama. Čak smo se i fotografirali zajedno. Jedna strašna tragedija”.
Znam da je sad teško išta reći o plasmanu u Brazilu, ali vlada li atmosfera u momčadi da bi Bosna mogla jako daleko? Koliko je to daleko? Bi li vas nedostatak iskustva na velikim natjecanjima mogao koštati vrhunskog rezultata?
“U tom pogledu neiskusni jesmo, ali u Brazil nećemo ići kao turisti kao što neki smatraju. Nogometaši uvijek imaju želju ciljati ka dobrom rezultatu. Puno toga će ovisiti i o grupi, dio i o sreći. Ali, dobra smo ekipa, to smo dokazali i s pravom se možemo nadati da ćemo napraviti dobar posao. Osobno bih bio zadovoljan kada bismo prošli grupu i dočekali jednu jaku reprezentaciju, da vidimo gdje smo”.
Je li Safet Sušić bolji trener od Ćira Blaževića? U čemu se razlikuju?
“Raditi s Ćirom bilo je jedno veliko životno iskustvo. Ono što sam s njim proživio u dvije i pol godine ne može se riječima opisati. Kada ju je Ćiro preuzeo, reprezentacija je bila na samom dnu, u rasulu. U roku od tri mjeseca niknula je jedna nova generacija. To je Ćiro, jedan veliki šoumen i hvala mu velika na svemu. Pape je drugačiji, čista suprotnost u karakteru i načinu rada. Došao je tiho. Osjetio je da može napraviti nešto veliko i imao je pravo. Donio nam je mirnoću i samopouzdanje. On voli kontrolirati situaciju mirnoćom, uvijek je po strani i ne voli veliku medijsku pažnju. Donio nam je potreban mir”.
