Brazil, zemlja u kojoj je fudbal ,,religija“, imaće priliku da se divi momcima koji su uradili nešto nevjerovatno za svoju državu i sebe. Safet Sušić je bio kapetan, a Edin Džeko i ostali ,,motori“ broda kojeg samo nešto više od pola godine dijeli i ništa ga ne može zaustaviti od uplovljavanja u Brazil.
Kakvi su utisci nekoliko dana nakon što ste izborili odlazak u Brazil?
- Na neki način ne mogu da vjerujem da smo uspjeli u onome što godinama želimo i čekamo. Sada smo u Brazilu i nekako čovjek još nije svjestan toga. Svi smo srećni i zadovoljni, ali vjerovatno ni sami nismo svjesni šta smo zapravo napravili – kazao je Džeko.
Kakav je osjećaj znati da ćeš narednog ljeta predstavljati svoju državu na Svjetskom prvenstvu?
- Osjećaj je… Ne znam. Nisam nikad takav osjećaj imao. Za mene je ovo nešto potpuno novo. Osjećaj je kao da smo u Brazilu (smijeh). Znaš da ćeš poslije naporne sezone, kada se obično odlazi na odmor, ovaj put ponovo trenirati. Međutim, ovi treninzi mi neće biti naporni i odmor ću rado zamijeniti treninzima i pripremama za nastup na Svjetskom prvenstvu.
Da li ste svjesni koliki ste uspjeh postigli i koliko će on značiti za Bosnu i Hercegovinu?
- Nadam da će mnogo značiti i da će nas u nekom smislu spojiti, da barem za vrijeme Svjetskog prvenstva jednom budemo neka cjelovita i jedinstvena Bosna i Hercegovina. Svi dobro znaju šta znači ovaj plasman za ljude u našoj zemlji, što se najbolje primijetilo na dočeku gdje je bilo oko 50.000 ljudi. Uz to, bilo je čestitki sa svih strana, tako da je plsmana na Svjetsko prvenstvo nešto pozitivno za BiH.
Koji je recept uspjeha tako male države u veoma teškim kvalifikacijama?
- Imamo to neko loše iskustvo u posljednja dva kvalifikaciona ciklusa. Bili smo drugi, igrali baraž, a jedini razlog što nismo otišli na Euro ili SP, je nesreća. Ne može se smatrati srećom kada dva puta u baražu izvučeš Portugal. Oni su bili objektivno jači i to neko loše iskustvo iz kvalifikacija i osvajanje drugog mjesta, prenijeli smo na ove kvalifikacije, u kojima smo bili svjesni da ne smijemo biti drugi, već samo prvi.
Koji je bio najjači adut vaše reprezentacije?
- Uvijek smo igrali napadački i na pobjedu i nismo gledali kako se ko zove. Uvijek su bila u pitanju tri boda i to je ono što smo svaki meč htjeli. Uz taj kiks protiv Slovačke, sve ostalo je prošlo na najbolji mogući način.
Koliko su vas ojačali porazi u prethodna dva baraža?
- Nije bilo nimalo lako podnijeti ta dva ispadanja. Sve je to bilo u glavama tokom ovih kvalifikacija, a jednostavno smo sami sebi rekli da trebamo dati više od 100 odsto, jer ne želimo da i ovaj put igramo baraž. To je lutrija, tako da smo u svakoj utakmici dali maksimum za pobjedu i zasluženo smo prvi, uprkos činjenici da imamo isti broj bodova kao i Grčka. Mnogi smatraju da nije bilo teško, s obzirom na to da nam je grupa bila laganija nego prije, ali mi znamo kroz šta smo sve prošli i zato sam srećan i ponosan što smo se uspjeli kvalifikovati. Veliku zaslugu za to imaju i naši navijači, koji su nas u velikom broju bodrili na svakom gostovanju. Uostalom, stadioni u Kaunasu, Rigi, Žilini bili su u bojama našeg tima, što je ostavilo veliki utisak na domaćine, ali i na sve u Evropi. Hvala im još jednom – istakao je Džeko. Rođeni si golgeter, a možda najljepši trenutak karijere zaslužio si asistencijom protiv Litvanije? - To mi je najdraža asistencija u karijeri i tako će i ostati do kraja, jer taj gol smo čekali 70 minuta. Bilo je samo da ga neko gurne preko linije. Ja sam ovaj put bio tu da asistiram, a Vedo da postigne gol.
Kakav je osjećaj u tom trenutku?
- Olakšanje. Tih 70 minuta, koliko smo se patili, imali smo veliki pritisak u glavama. Igrali smo u grču i samim tim ne možeš da daš najbolje od sebe, nego kroz glavu prolaze jedan baraž, drugi baraž, strah od trećeg baraža. Međutim, kad je Vedo dao gol, svima nam je donio olakšanje.
Najvažniji i najljepši gol u karijeri, najdraža pobjeda?
- Najdraža pobjeda je definitivno i bez ikakve dileme ova protiv Litvanije, ali najluđa je svakako ona protiv QPR-a, kada smo osvojili titulu prvaka Engleske. Obje su mi drage, ali na različite načine. Nijednu neću nikada zaboraviti, a što se tiče golova, njih je bilo dosta bitnih i dragih, tako da se ne mogu odlučiti za jedan. Top pet bih mogao, ali za jedan teško.
Što za tebe znači nadimak – Dijamant?
- Dobio sam ga kada sam dao gol Belgiji i na neki način taj nadimak je postao simbol mene. I djeca i stari me na ulici, umjesto Edine, zovu Dijamant i rado sam prihvatio taj nadimak i sa ponosom ga nosim. Tvoji drugovi Jovetić, Savić, Kolarov i Nastasić neće igrati na Mundijalu. Je li ti žao zbog toga? - Žao mi je, naravno. Međutim, svi oni su još mladi i ima vremena da zaigraju na Svjetskom prvenstvu. Aleks Kolarov je već igrao, ali bez obzira na to, nadam se da će na Evropsko sva četvorica i da ćemo se tamo sresti. Sve što sebi, želim i njima.
Šta ćeš najboljim prijateljima donijeti za uspomenu iz Brazila?
- Pobjede, nadam se (smijeh). Znamo da je i tebi i Stevanu Jovetiću najveći fudbalski heroj tokom odrastanja bio Andrij Ševčenko.
Ko je sada napadač po Edinovoj mjeri?
- Sada trenutno nemam nikoga ko mi je baš idol. Ima strašnih igrača na svijetu, ali meni je bio idol Ševčenko i kad se on oprostio više nemam nekog posebnog uzora. Imao sam sreću i čast da ga upoznam i pričam s njim, da igram protiv njega… – kaže Džeko.
Tri godine bio si u Češkoj, četiri u Njemačkoj, počinješ četvrtu sezonu u Engleskoj. Govoriš tri strana jezika, sve za 27 godina… Kakve snove sanja još da ostvari u karijeri Edin Džeko?
- Jedan od snova bio je da odem sa reprezentacijom na Svjetsko prvenstvo. Taj san sam ispunio, ali nećemo na tome stati. Želio bih da ostanem zdrav i da naredne godine budu najbolje u mojoj karijeri – zaključio je napadač Manchester Citya.